Izraz Apostolski oci (grčki: Αποστολικοί Πατέρες; latinski: Patres Apostolici) označava grupu ranokršćanskih pisaca koji su bili neposredni učenici apostola, ili se pretpostavlja da su to mogli biti. Oni spadaju među najranije kršćanske pisce, čija su djela sačuvana u cijelosti ili fragmentarno, a napisana su u razdoblju od konca 1. pa do polovice 2. stoljeća.

Naziv "Apostolski otac", nastao je u 17. stoljeću, prvi ga je koristio patrolog J. B. Cotelier, koji je g. 1672. u Parizu objavio knjigu: "Patres aevi apostolici", u kojoj govori petorici otaca: Barnabi, Klementu Rimskom, Ignaciju Antiohijskom, Polikarpu i Hermi. Njima su kasnije pridodani: Papija Hijerapolski, te nepoznati pisac "Poslanice Diognetu". U prošlom stoljeću (19.), pronađen je drevni spis Didahe, te je pribrojen spisima Apostolskih otaca.

Djela Apostolskih otaca pokazuju usku vezu sa svetim Pismom, (osobito s poslanicama i usmenom predajom), kako po svom sadržaju tako u načinu izražavanja. U vrijeme nastajanja tih spisa, još ne bijaše kompletiran Novi Zavjet. Didahe je napisan prije Apokalipse i Ivanova Evanđelja. Barnabina, te Klementova poslanica, su nastali u isto vrijeme kad Apokalipsa i četvrto Evanđelje.

Spisi Apostskih otaca su više pastoralnog karaktera. Pisani su uglavnom jednostavnim i lako razumljivim jezikom. Budući da nisu imali apologetskih ciljeva (obraćaju se kršćanima), ti spisi jednostavno slijede vjernicima dobro poznatu Božju riječ i na njoj grade svoj govor. Stoga u tim drevnim spisima nećemo naći metodičkog, organičkog i iscrpnog izlaganja kršćanskog nauka.

Djela tih ranokršćanskih pisaca su nastala u raznim krajevima: Rimu, Antiohiji, Smirni..., i premda su plod raznih okolnosti, autora i mjesta nastanka, ipak jasno izražavaju jedinstvo vjere u Krista, koji sve povezuje u svojoj Crkvi. Apostolski oci iznose svoja osobna iskustva vjere i povijesne stvarnosti svoga vremena. U njihovim se djelima osjeća velika ljubav prema Kristu, što je izraženo osobito u njihovoj želji da ga nasljeduju. To nasljedovanje ide sve do čežnje za mučeništvom, kao najizvrsnijem sudjelovanju u Kristovim patnjama.

Spisi Apostolskih otaca, premda nemaju duboke i razrađene teologije, vrlo su važni za kasnije teološko umovanju. U njima nalazimo, najneposrednija svjedočanstva prve i druge kršćanske generacije. Iz tih djela može se vidjeti kako su prve generacije doživjele i shvatile Krista i njegovo propovijedanje, te djelovanje i ulogu apostola.

Spisi Apostolskih otaca donose i važne podatke o organizaciji prvih kršćanskih zajednica. Povod njihovom nastajanju uglavnom bijahu neposredna potreba ili događaj u pojedinim mjesnim crkvama.

Pokazatelj velikog ugleda tih drevnih spisa, jest činjenica da su neki od njih smatrani kanonskim, tj. inspiriranim poput knjiga Svetog pisma."[1]

Izvori uredi

  1. Prema raznim autorima, priredio A. Mišić, Zagreb, 1989. Filozofski fakultet Družbe Isusove u Zagrebu

Vanjske veze uredi