Wikipedija

Anvar Sadat

(Preusmjereno sa stranice Anvar el Sadat)

Mohamed Anvar al-Sadat (arapski: محمد أنور السادات, Muḥammad Anwar as-Sādāt; El Monufia, 25. prosinca 1918. - Kairo, 6. listopada 1981.) bio je 3. predsjednik Egipta u razdoblju od Nasserove smrti 1970. do atentata kojeg su na njega izvršili fundamentalistički časnici 6. listopada 1981. godine. U 11 godina njegova mandata, Sadat je promijenio put kojim je išao Egipat, odustavši od nekih političkih i ekonomskih postulata naserizma tako što je uveo višestranački sustav i počeo s provođenjem privatizacijske politike znane kao Infitah.

Anwar Sadat
أنور السادات
Anvar Sadat
Mandat
15. listopada 1970. – 6. listopada 1981.
Potpredsjednik   Hosni Mubarak
Prethodnik Gamal Abdel Naser
Nasljednik Hosni Mubarak
Mandat
15. listopada 1970. – 2. rujna 1971.
Prethodnik  Gamal Abdel Naser
Nasljednik država ukinuta
Rođenje 25. prosinca 1918.
Egipat El Monufia, Egipat
(tada Egipatski Sultanat)
Smrt 6. listopada 1981.
Egipat Kairo, Egipat
Politička stranka NDP
Supružnik Ehsan Madi
Jehan Sadat
Vjera islam
Potpis

Sadat je bio jedan od viših članova Slobodnih časnika, skupine koja je u revoluciji 1952. svrgnula dinastiju Mohamed Ali, a kasnije je bio blizak prijatelj i osoba od povjerenja predsjednika Nassera te, ultimativno, njegov nasljednik 1970. godine. Kao predsjednik, vodio je Jomkipurski rat 1973. godine kako bi povratio teritorij kojeg je Egipat izgubio od Izraela u Šestodnevnom ratu 1967., što mu je donijelo status heroja u Egiptu, a u jednom kraćem periodu, i u cijelom arapskom svijetu. Ipak, nakon toga je započeo mirovne pregovore s Izraelom koji su 1978. rezultirali Egipatsko-izraelskim mirovnim sporazumom. To mu je donijelo Nobela za mir, ali je uzrokovalo drastičan pad popularnosti među Arapima, što je dovelo do privremene suspenzije Egipta u Arapskoj ligi,[1][2][3][4] te njegova atentata.

Rani život uredi

Mohamed Anwar El Sadat rođen je 25. prosinca 1918. godine u mjestu Mit Abu al-Kum u siromašnoj obitelji, kao jedno od 13 djece. Njegov otac bio je Egipćanin, a njegova majka kći oslobođenog sudanskog roba koji je živio u selu njegova oca u egipatskoj delti, iako ovo nije potvrđeno ni u jednom relevantnom izvoru.[5] Rano djetinjstvo proveo je kod bake, koja mu je pričala priče o otoporu britanskom kolonijalizmu i suvremenoj historiji.[6] Tijekom djetinjstva, utjecaj i divljenje kod njega izazvale su četiri ličnosti. Prva je bio Zahran, navodni heroj Denshawai incidenta, koji je pružao otpor Britancima u farmerskom ustanku. Prema predaju, došlo je ubojstva britanskog vojnika, a Zahran je bio prva žrtva kolonijalne osvete. Priče kao Balada o Zahranu upoznale su Sadata s egipatskim nacionalizmom, kojeg će zagovarati do kraja života.[6]

Drugi heroj bio mu je Mustafa Kemal Atatürk, vojskovođa te prvi predsjednik Republike Turske. Sadat se divio njegovoj sposobnosti otklanjanja stranih sila i brojnim socijalnim reformama koje je proveo. Divio se i Mahatmi Gandhiju i njegovoj ideji o nenasilnoj borbi protiv nepravde. Isto tako, pošto je Egipat bio britanska kolonija, Sadat se divio Hitleru i njegovoj vojsci zbog sposobnosti da u kratkom vremenskom roku postanu strateška prijetnja Britaniji.[6]

Godine 1938. diplomirao je na Kraljevskoj vojnoj akademiji u Kairu i odmah se pridružio vojsci. U vojsku je ušao kao drugi poručnik te je stacioniran u Sudanu (koji je tada bio dio jedinstvene države s Egiptom). Tamo se upoznao s Gamalom Abdelom Nasserom i nekolicinom drugih časnika s kojima je osnovao tajnu skupinu Slobodni časnici, čiji je glavni cilj bilo doikidanje britanske kontrole u Egiptu.

Tijekom Drugog svjetskog rata bio je zatvoren zbog pokušaja da dobije pomoć Sila osovine prilikom dokidanja britanske kontrole. Dana 23. srpnja 1952. sudjelovao je u revoluciji Slobodnih časnika koja je svrgnula kralja Faruka I. i uspostavila republiku, na čijem je čelu bio Mohamed Naguib, vođa Slobodnih časnika. Sadatov glavni zadatak bila je objava uspjeha revolucije egipatskom narodu preko radija.

Sadat za vrijeme Nasserova mandata uredi

Tijekom mandata Gamala Abdela Nasera, Sadat je 1954. postao državni ministar. Godine 1959. postao je tajnik Nacionalne unije. U razdoblju od 1960. do 1968. bio je predsjednik Nacionalne skupštine, a kasnije u dva navrata i Nasserov potpredsjednik te član predsjedničkog vijeća 1964. godine. Drugi potpredsjednički mandat započeo mu je 1969. godine.

Sadat kao predsjednik (1970. - 1981.) uredi

Film egipatske vlade iz 1972. o Sadatovim ranim godinama.

Sadatov jedanaestogodišnji mandat obilježilo je nekoliko važnih događaja među kojima se ističu Korektivna revolucija kojom je konsolidirao vlast, raskid s dugogodišnjim egipatskim saveznikom, Sovjetskim Savezom, Jomkipurski rat 1973., Sporazum iz Camp Davida s Izraelom, otvaranje egipatske ekonomije (Infitah) i, u konačnici, atentat na njega 1981. godine.

Početci uredi

Sadat je 1970. naslijedio Nassera nakon njegove smrti. Već su tada vladala uvjerenja kako će Sadatov mandat biti kartkoga vijeka. Gledajući na njega kao lutku bivšeg predsjednika, Nasserovi ljudi u vladi smatrali su kako će Sadatom moći vrlo lako manipulirati. Ipak, Sadat je iznenadio sve poduzimanjem niza odvažnih političkih poteza kojima je konsolidirao vlast i održao se na mjestu predsjednika.[7] Dana 15. svibnja 1971.[8] Sadat je proglasio Korektivnu revoluciju kojom je vladu te političke i sigurnosne organizacije očistio od najgorljivijih naserista. Poticao je stvaranje islamističkog pokreta kojeg je gušio Nasser. Vjerujući da su islamisti društveno konzervativni, dao im je "popriličnu kulturološku i ideološku autonomiju" u zamjenu za političku podršku.[9]

Godine 1971., tijekom treće godine Rata iscrpljivanja u zoni Sueskog kanala, Sadat je u pismu podržao mirovne prijedloge UN-ovog pregovarača Gunnara Jarringa koji su, izgleda, predlagali potpuni mir s Izraelom uz uvjet da se povrati stanje izraelskih predratnih granica. Ovi pregovori su propali s obzirom da uvjete nisu prihvatili ni Izrael ni Sjedinjene Američke Države.

Sadat je vjerojatno zaključio da je izraelska volja za pregovaranjem direktno povezana s time kolikom prijetnjom smatraju Egipat, a ona je, nakon Šestodnevnog rata 1967., bila na rekordno niskim razinama. Također, Izrael se najviše bojao prisutnosti sovjetskih trupa i opreme u Egiptu (koja se tada mjerila u tisućama). Upravo je zbog tog razloga Sadat potjerao sve sovjetske vojne savjetnike i započeo pripremu svoje vojske za novi vojni sukob s Izraelom. Tijekom ovog razdoblja, Egipat je bio u teškim ekonomskim prilikama zbog poraza u Šestodnevnom ratu, a odnos sa Sovjetskim Savezom slabio je zbog neupozdanosti i odbijanja Sadatovih zahtijeva za dodatnim vojnim osobljem.[6]

Jomkipurski rat 1973. uredi

Glavni članak: Jomkipurski rat
 
Sadat i egipatski general Kamal Hassan Ali u vojnim odorama. Ali je aktivno sudjelovao u Jomkipurskom rat, a kasnije je bio ministar vanjskih poslova i premijer Egipta.

Dana 6. listopada 1973., u dogovoru sa sirijskim vođom Hafezom al-Assadom, Sadat je započeo Jomkipurski rat, znan još i kao Listopadski ili Ramadanski rat, iznenadni napad na izraelske vojne snage stacionirane na egipatskom Sinajskom poluotoku i sirijskoj Golanskoj visoravni s ciljem povrata teritorija kojeg je Izrael prisvojio 6 godina ranije. Egipatsko-sirijski učinak u početnim fazama rata (Operacija Badr, znana i kao "Prelazak [Sueskog kanala]") iznenadio je kako Izrael tako i Arapski svijet. Najznačajniji uspjeh bio je egipatski prodor od 15 km u okupirani Sinajski poluotok nakon što su prodrli i poprilično uništili Bar Levovu liniju. Za tu se liniju smatralo da je neprobojna obrambena crta.

Kako je rat napredovao, tri divizije Izraelske vojske (IDF) koje je predvodio general Ariel Sharon prešle su Sueski kanal u pokušaju orkuživanja Druge egipatske vojske, a kada je to propalo, Treće. Potaknuti dogovorom između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, Ujedinjene nacije izglasale su, 22. listopada 1973., rezoluciju 338 koja je zahtijevala trenutni prestanak sukoba.[10] Ipak, rezolucija nije ispoštovana.[11] Aleksej Kosigin, predsjednik sovjetskog Vijeća ministara, otkazao je službeni posjet danskom premijeru Ankeru Jørgensenu kako bi otputovao u Egipat i uvjerio Sadata da potpiše mirovni sporazum. Tijekom Kosiginovog dvodnevnog boravka u Egiptu nepoznato je jesu li se Sadat i on uopće sreli.[12] IDF je tada nastavio s pokušajima opkoljivanja egipatske vojske. To im je uspjelo 25. listopada, 3 dana nakon dogovorenog prestanka vatre. Takav razvoj događaja stvorio je goleme tenzije, ali je kooperativno nametnut prekid vatre 25. listopada uspio ih je smiriti. Po završetku sukoba, IDF se nalazio 40 km od Damaska i 101 km od Kaira.

Početak mirovnih pregovora uredi

Glavni članak: Sporazum iz Camp Davida

Početne egipatsko-sirijske pobjede uspjele su podići moral u Egiptu i Arapskom svijetu te su Sadatu, tijekom nekoliko sljedećih godina, donijele titulu "Heroja Prijelaza". Izrael je priznao Egipat kao respektabilnog protivnika, a obnovljena politička važnost Egipta dovela je do ponovnog preuzimanja i otvaranja Sueskog kanala u procesu sklapanja mira. Sadatova nova mirovna politika dovela je do sklapanja dvaju sporazuma o demobilizaciji vojske s izralskom vladom. Prvi od njih potpisan je već 18. siječnja 1974., a drugi 4. rujna 1975.

Jedan od glavnih aspekata Sadatove mirovne politike bilo je dobivanje religijske podrške. Već je tijekom svog posjeta Sjedinjenim Državama u listopadu/studenom 1975. pozvao evangeličkog pastora Billyja Grahama u službeni posjet, koji se održao par dana nakon Sadatova posjeta.[13] Uz to što je izgradio odnose s američkim evangelicima, Sadat je otvorio odnose i s Vatikanom. Dana 8. travnja 1976. po prvi je puta posjetio Vatikan i dobio poruku podrške od pape Pavla VI. vezanu uz sklapanje mira s Izraelom i pronalaženje pravednog rješenja Palestinskog pitanja.[14] Sadat je, sa svoje strane, uručio službenu i javnu pozivnicu papi da posjeti Kairo.[15]

Sadat je također bio sklon korištenju medija kako bi promovirao svoju politiku. U intervjuu kojeg je dao libanonskom časopisu El Hawadeth u veljači 1976., Sadat je rekao kako su se SAD tajno obvezale pritisnuti izraelsku vladu da se povuku sa Sinaja i iz Golana.[16] Ova je izjava izazvala manje probleme u Izraelu, ali je američki državni tajnik Henry Kissinger promptno demantirao Sadatovu izjavu.[17]

 
Anwar Sadat drži govor u izraelskom parlamentu, Knessetu. Sadat je bio prvi arapski dužnosnik koji je bio na službenom posjetu Izraelu.

Dana 19. studenog 1977., Sadat je postao prvi arapski dužnostnik koji je službeno posjetio Izrael. Tamo se sastao s premijerom Menachemom Beginom i govorio pred Knessetom u Jeruzalemu. U svom govoru je iznio svoja viđenja po pitanju rješavanja Bliskoistočnog sukoba, koji je uključivao punu implementaciju UN-ovih rezolucija 242 i 338. Prilikom svog posjeta je izjavio: "Nadam se da možemo zadržati moment u Ženevi i neka Bog vodi premijera Begina i Knesset, jer postoji velika potreba za teškom i drastičnom odlukom."[18]

Egipatsko-izraelski mirovni sporazum uredi

 
Sastanak između Sadata, američkog predsjednika Cartera i izraelskog premijera Begina u Camp Davidu 1978. godine. Ovi sastanci i pregovori bili su ključni za rješavanje Egipatsko-izraelskog sukoba.

Egipatsko-izraelski mirovni sporazum potpisali su egipatski predsjednik Sadat i izraelski premijer Menahem Begin u Washingtonu 26. ožujka 1979. nakon pregovora u Camp Davidu 1978. godine, nizu sastanaka dvojice vođa koje je organizirao 39. predsjednik Sjedinjenih Država, Jimmy Carter. Kao zaslugu za potpisivanje i stvaranje sporazuma, Sadat i Begin su podijelili Nobelovu nagradu za mir 1978. U svom govoru pri Nobelovoj fundaciji, Sadat je naglasio kako se radi o miru kojeg su i Arapi i Izraelci jako dugo čekali:

Zaustavimo ratove, preoblikujmo život na čvrstim osnovama jednakosti i istine. I upravo je ovaj poziv, koji predstavlja volju egipatskog naroda, velike većine arapskog i izraleskog naroda i milijuna muškaraca, žene i djece diljem svijeta, onaj kojemu danas odajete počast. A te stotine milijuna će ocijeniti koliko je svaki odgovorni vođa na Bliskom istoku učinio za te ljudske nade.[19]

– Anwar Sadat
 
Predsjednik Sadat i premijer Begin primaju čestitke tijekom zasjedanja Kongresa na kojemu je predsjednik Carter objavio rezultate pregovora iz Camp Davida.
 
Sadat, Carter i Begin potpisuju Sporazum iz Camp Davida 17. rujna 1978. godine.

Glavne crte ovog sporazuma bile su međusobno priznavanje dvaju zemalja, prekid ratnog stanja koje postoji još od Arapsko-izraelskog rata 1948. godine i potpuno povlačenje svih izraelskih vojnih jedinica sa Sinajskog poluotoka, kojeg je IDF okupirao tijekom Šestodnevnog rata 1967.

Sporazum je također ugovorio slobodan prolaz izraelskim brodovima kroz Sueski kanal i priznavanje Tiranskog prolaza i Akapskog zaljeva kao međunarodnih vodenih puteva. Egipat je ovim sporazumom postao prva arapska zemlja koja je priznala Izrael. Mirovni sporazum između Egipta i Izraela ostao je na snazi od datuma potpisivanja.

Sporazum, koji je dobio veliku podršku među Egipćanima, naišao je na neodobravanje u arapskoj i široj islamskoj zajednici.[20] Sadatov prethodnik, Nasser, napravio je od Egipta ikonu arapskog nacionalizma, ali činilo se kako je njegova ideologija postepeno opadala nakon rata 1973. Potpisivanjem sporazuma Sadat je, po mišljenju mnogih neegipatskih muslimana, stavio egipatske nacionalne interese ispred arapskog jedinstva, izvršivši tako izdaju Nasserovog panarabizma i uništivši tako viziju ujedinjenog "Arapskog fronta" i uništenja "Cionističkog entiteta". Ipak, Sadat je znatno ranije zaključio kako je mir pravilno rješenje.[21][22] Sadatovo poboljšanje odnosa sa Sjedinjenim Državama također se smatralo izdajničkim činom u velikom dijelu arapske zajednice. U Sjedinjenim Državama, pak, njegovi potezi donijeli su mu veliku popularnost među brojnim evangelicima. Rezultat toga bila je nagrada Princa mira (Prince of Peace) koju mu je uručio Pat Robertson, američki baptistički svećenik.[23]

Godine 1979., Arapska liga isključila je Egipat iz članstva u jeku potpisivanja sporazuma, a svoje središte preselila je iz Kaira u Tunis. Članice Lige su u to vrijeme još uvijek vjerovale u uništenje "Cionističkog entiteta" i Izraela. Tek je 1989. Egipat vraćen na popis članova, a središte ponovo vraćeno u Kairo. Izraelsko povlačenje sa Sinaja odvijalo se, u skladu s dogovorom, u fazama te je potpuno završeno 25. travnja 1982., kada je Egipat bio u posjedu cijelog poluotoka.[21]

Sadatov odnos s iranskim šahom uredi

 
Predsjednik Sadat zajedno s iranskom caricom Farah i šahom Mohammadom Rezom Pahlavijem u Teheranu 1975. godine.

Prije Iranske revolucije 1979. odnosi Kaira i Teherana bili su toliko bliski da je iranski šah Mohammad Reza Pahlavi Sadata nazivao svojim "dragim bratom". Šahova prva supruga bila je princeza Fawzia od Egipta. Ona je bila najstarija kći egipatsko-sudanskog sultana Fuada I. (kasnije kralja), pretposljednjeg egipatskog monarha, i njegove druge supruge, Nazli Sabri.

Nakon svrgavanja s vlasti, šah Pahlavi je svoje posljednje dane proveo u egzilu u Egiptu. Kada je Pahlavi umro 27. srpnja 1980., Sadat je naredio da mu se organizira državnički sprovod i da ga se pokopa u džamiji Al-Rifa'i, počivalištu kediva Isma'il-paše Veličanstvenog, njegove majke Hoshiar Hanim i brojnih drugih članova dinastije Mohamed Ali.[24]

Pad popularnosti i teorije zavjere uredi

 
Anwar Sadat i američki državni tajnik Cyrus R. Vance u Sjedinjenim Državama 1978. Poboljšanje odnosa sa Sjedinjenim Državama također je dovelo do povećane Sadatove nepopularnosti u Egiptu.

Posljednje godine Sadatova mandata bile su obilježene problemima i brojnim optužbama za korupciju protiv njega i njegove obitelji. Rečeno je kako je ubijen na "vrhunucu nepopularnosti".[25] U siječnju 1977., Egipat je pogodio niz protesta protiv Sadatove ekonomske politike i, primarno, državnog dekreta koji je ukinuo kontrolu cijena na osnovnim potrepštinama kao što je kruh. Protesti su trajali 2 dana, a ukupno su brojali i stotine tisuće prosvjednika u Kairu. Ukupno 120 autobusa i stotine zgrada je uništeno samo u Kairu.[26] Protesti su završili slanjem vojske i vraćanjem kontrole cijena na snagu.[27][28]

Početkom njegova mandata, islamisti su značajno profitirali njegovim reformama i oslobađanjem svih aktivista uhapšenih za Nassera,[29] ali je Sadatov Sinajski sporazum razljutio iste, posebice radikalnu skupinu El-Džihad. Prema intervjuima i podatcima koje je skupio novinar Lawrence Wright, skupina je regrutirala članove i akumulirala oružje kako bi u pravom trenutku izvršila "kompletno svrgavanje trenutnog poretka" u Egiptu. Glavni strateg skupine bio je Abbud al-Zumar, pukovnik obavještajne službe čiji je "plan bio ubiti glavne vođe države, preuzeti središta vojske i Državne sigurnosti, glavnu telefonsku centralu i, naravno, središte radija i televizije, odakle će se onda prenositi vijesti o islamističkoj revoluciji, oslobađajući - kako je on očekivao - narodni ustanak protiv svake sekularne vlasti u zemlji."[30]

U veljači 1981., egipatske vlasti su upozorene na El-Džihadov plan preko hapšenja operativca koji je prenosio vitalne informacije. U rujnu, Sadat je naredio izrazito nepopularno okupljanje s preko 1500 ljudi, uključujući brojne članove Džihada, ali i tadašnjeg koptskog papu i druge članove koptskog klera te intelektualce i aktiviste raznih ideoloških afilijacija.[31] Svi ne-vladini mediji nisu imali pristup.[32] Na okupljanju nije bila ćelija Džihada koju je vodio Khalid Islambouli, koji će u listopadu izvršiti atentat na predsjednika.[33]

Prema riječima Tala'ata Qasima, bivšeg šefa skupine Gama'a Islamiyya, u intervjuu za Middle East Report, atentat nije organizirao Džihad već al-Gama'a al-Islamiyya (Islamska skupina), koja je unajmila i atentatora. Članovi Savjetodavnog vijeća skupine (kojeg vodi popularni "slijepi šejk"), uhapšeni su dva tjedna prije atentata, ali nisu odali postojeće planove, a Islambouli je uspješno izvršio atentat.[34]

Atentat uredi

Glavni članak: Atentat na Anwara Sadata

Dana 6. listopada 1981. godine, Anwar Sadat ubijen je u atentatu tijekom održavanja godišnje parade u čast Egipatskog prelaska Sueskog kanala 1973.[35] Uz Sadata, ubijeno je još 11 osoba, među kojima i kubanski ambasador, omanski general i koptski biskup. Dvadeset i osam ljudi je ozlijeđeno, među kojima i potpredsjednik Hosni Mubarak (lijeva ruka), irski ministar obrane James Tully i četiri američka vojna časnika.

Skupinu atentatora koji su pucali i bacali bombe na tribinu s dužnosnicima predvodio je Khalid Islambouli nakon fatwe koju je izdao Omar Abdel-Rahman. Islambouli je uhapšen, optužen, osuđen i pogubljen zbog atentata u travnju 1982. godine. Na čelo države došao je Sadatov potpredsjednik, Hosni Mubarak.

Posljedice uredi

 
Spomenik nepoznatom vojniku u sklopu kojega se nalazi Sadatov grob. Konstrukciju spomenika naručio je sam Sadat 1974. godine, kako bi odao počast žrtvama Jomkipurskog rata.

Sadata je naslijedio njegov potpredsjednik, Hosni Mubarak, kojemu je u atentatu ozlijeđena ruka. Njegovom sprovodu prisustvovao je rekordan broj različitih svjetskih dužnosnika, među kojima je bio i rijedak simultani dolazak trojice bivših predsjednika Sjedinjenih Država - Jimmyja Cartera, Geralda Forda i Richarda Nixona. Jaafar Nimeiri, predsjednik Sudana, bio je jedini arapski šef države prisutan na sprovodu. Kao dodatak, samo su 3 od 24 članice Arapske lige - Oman, Sudan i Somalija - poslale svoje delegate na pogreb.[36] Sadat je pokopan u sklopu Spomenika nepoznatom vojniku, preko puta bine na kojoj je ubijen.

U sklopu suđenja atentatoru Khalidu Islambouliju optuženo je preko 300 islamskih radikala, među kojima su Ajman al-Zawahiri, Omar Abdel-Rahman i Abd al-Hamid Kishk. Suđenje su pratili brojni svjetski mediji, a Zawahirijevo poznavanje engleskog jezika de facto mu je donijelo ulogu predstavnika optuženih. Zawahiri je iz zatvora pušten 1984. godine. Njegov brat, Mohamed al-Zawahri, u zatvoru je boravio od 2000. do 17. ožujka 2011., nakon čega je ponovo uhićen 20. ožujka 2011.[37] Abboud al-Zomor i Tareq al-Zomor, dvojica islamističkih vođa uhićenih zbog povezanosti s atentatom, pušteni su 11. ožujka 2011.[38]

Unatoč svemu ovom, nećak ubijenog predsjednika, Talaat al-Sadat, smatra kako je atentat rezultat međunarodne zavjere. Dana 31. listopada 2006. osuđen je na godinu dana zatvora zbog defamiranja Egipatske vojske, što se zbilo manje od mjesec dana nakon intervjua u kojem je optužio egipatske generale kako su predvodili zavjeru protiv njegova ujaka. U intervjuu za jednu saudijsku televiziju, izjavio je kako su i Sjedinjene Države i Izrael bili upleteni: "Nijedan član specijalne osobne zaštite pokojnog predsjednika nije ispalio metak tijekom pucnjave i nijedan od njih nije završio na sudu."[39]

Sadat u pop-kulturi uredi

 
Uloga oskarovca Louisa Gossetta zaradila mu je nominaciju za Emmy u Sjedinjenim Državama, ali mu je donijela veliko neodobravanje u Egiptu.

Godine 1983., američka televizija prikazala je dvodijelnu miniseriju Sadat, temeljenu na životu pokojnog predsjednika, s oskarovcem Louisom Gossettom u glavnoj ulozi. Egipatska vlada promptno je zabranila miniseriju kao i sve ostale filmove iz produkcijske kuće Columbia Pictures, pod izlikom povijesnih netočnosti. Unije filmaša i umjetnika u Egiptu podigle su građansku tužbu protiv Columbia Picturesa i ekipe miniserije pred sudom u Kairu, no ona je ubrzo odbačena uz objašnjenje kako su se "iskrivljavanja i blaćenja dogodila izvan zemlje, te su tako izvan jurisdikcije egipatskih sudova."[40]

Autori na Zapadu su slabe reakcije na film pripisali rasizmu (Gossett je Afroamerikanac) u egipatskoj vladi ili čak Egiptu općenito.[41] Neovisno, na Zapadu se smatralo kako je Gossettovo portretiranje Sadata "zasmetalo rasno-osviještene Egipćane i kako se ne bi sviđalo [pokojnom] Sadatu."[42] Gossett je za svoju ulogu zaradio nominaciju za Emmyja. Prva egipatska adaptacija Sadatova života stigla je 2001., kada je u kino distribuciju pušten film Ayyam El Sadat (arapski: Sadatovi dani). Kontrastno s miniserijom, film je bio ogromna uspješnica u Egiptu te smatra najboljom ulogom Ahmeda Zakija u njegovoj karijeri.[43]

BBC je također producirao film o Sadatu naslovljen Why Was Cairo Calm? (engleski: Zašto je Kairo bio miran?). Filmski režiser i bloger Adam Curtis sumirao je film na sljedeći način: "Donosi priču o Sadatovom predsjedništvu - i o tome kako je američka televizija stvorila fantasitčnu viziju njega kao mudrog, demokratskog vođe koji je otvorio egipatsku ekonomiju slobodnom tržištu i kojega je njegov narod volio jer je sklopio mir s Izraelom. Kao što film pokazuje - to je bila potpuna iluzija."

Mladi Sadat je jedan od glavnih likova u trileru Kevina Folleta The Key to Rebecca, koji se odvija u Kairu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Sadat, koji je tada mladi časnik egipatske vojske koji se bavi antibritanskim aktivnostima, prikazan je s popriličnom dozom simpatije; njegovo surađivanje s njemačkim špijunima prikazano je isključivo kao rezultat želje za dokidanjem britanske kolonijalne dominacije u njegovoj zemlji, a ne kao stvarna podrška nacizmu. Neke scene u knjizi, kao ona Sadatova uhićenja, vjerno prate činjenice iznešene u njegovoj autobiografiji.

Bibliografija uredi

  • Sadat, Anwar (1954) (arapski). قصة الثورة كاملة (Cijela priča o revoluciji). Kairo: Dar el-Hilal. OCLC 23485697. 
  • Sadat, Anwar (1955) (arapski). صفحات مجهولة (Nepoznata strana revolucije). Kairo: دار التحرير للطبع والنشر،. OCLC 10739895. 
  • Sadat, Anwar (1957). Revolt on the Nile. New York: J. Day Co. OCLC 1226176. 
  • Sadat, Anwar (1958). Sine, ovo je tvoj ujak Gamal - Memoari Anwara el-Sadata. Bejrut: Maktabat al-ʻIrfān. OCLC 27919901. 
  • Sadat, Anwar (1978). In Search of Identity: An Autobiography. New York: Harper & Row. ISBN 0060137428. 

Reference uredi

  1. ↑ „Middle East Peace Talks: Israel, Palestinian Negotiations More Hopeless Than Ever”. Huffington Post. 21. 08. 2010.. Pristupljeno 02. 02. 2011. 
  2. ↑ Vatikiotis, P.J. (1992). The History of Modern Egypt (4th edition ed.). Baltimore: Johns Hopkins University. p. 443.
  3. ↑ „The Failure at Camp David - Part III Possibilities and pitfalls for further negotiations”. Textus.diplomacy.edu. Arhivirano iz originala na datum 2012-03-10. Pristupljeno 02. 02. 2011. 
  4. ↑ „Egypt and Israel Sign Formal Treaty, Ending a State of War After 30 Years; Sadat and Begin Praise Carter's Role”. The New York Times. 
  5. ↑ Heikel, Mohamed (1983). Autumn of Fury. Corgi. str. 16-17. ISBN 0552990981. 
  6. ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 „Anwar Sadat”. Pristupljeno 22. 01. 2009. 
  7. ↑ „Egypt Corrective Revolution 1971”. Onwar.com. 16. 12. 2000.. Pristupljeno 02. 02. 2011. 
  8. ↑ Le Prophete et Pharaon by Kepel, str.74
  9. ↑ Jihad: the trail of political Islam.By Gilles Kepel, str.83
  10. ↑ Mary Ann Fay (December 1990). „A Country Study”. The Library of Congress. str. Chapter 1, Egypt: The Aftermath of War: October 1973 War. Pristupljeno 13. 02. 2008. 
  11. ↑ U.S. State Dept. Mideast Task Force, Situation Report 57, 23. listopada 1973. http://www.gwu.edu/~nsarchiv/NSAEBB/NSAEBB98/octwar-59.pdf
  12. ↑ Golan, Galia (1990). Soviet Policies in the Middle East: From World War Two to Gorbachev. Cambridge University Press Archive. str. 89. ISBN 978- 0521358590. 
  13. ↑ „Text of diplomatic cable regarding Graham's visit to Egypt (US government website)”. Pristupljeno 02. 02. 2011. 
  14. ↑ „Text of Pope's message to Sadat”. Vatican.va. Pristupljeno 02. 02. 2011. 
  15. ↑ „John Anthony Volpe (US Ambassador to Italy), cable describing Sadat's visit to the Vatican”. Pristupljeno 02. 02. 2011. 
  16. ↑ „Sadat interview to El Hawadeth” (PDF). Arhivirano iz originala na datum 2011-01-12. Pristupljeno 02. 02. 2011. 
  17. ↑ „Telephone conversation between Kissinger and Rabin, February 5, 1976” (PDF). Arhivirano iz originala na datum 2011-08-16. Pristupljeno 02. 02. 2011. 
  18. ↑ „Sadat Visits Israel: 1977 Year in Review.”. Upi.com. Pristupljeno 02. 02. 2011. 
  19. ↑ „Anwar Al-Sadat”. Pristupljeno 22. 01. 2009. 
  20. ↑ Vatikiotis, P.J. (1992). The History of Modern Egypt (Fourth izd.). Baltimore: Johns Hopkins University. str. 443. ISBN 080184214X. 
  21. ↑ 21,0 21,1 „Anwar el-Sadat, the Daring Arab Pioneer of Peace with Israel”. The New York Times. 
  22. ↑ „The Nobel Peace Prize 1978 - Presentation Speech”. Nobelprize.org. Pristupljeno 02. 02. 2011. 
  23. ↑ „PatRobertson.com”. PatRobertson.com. Pristupljeno 02. 02. 2011. 
  24. ↑ An Ideology of Martyrdom - TIME
  25. ↑ Le Prophete et Pharaon by Kepel, str.192
  26. ↑ Portrait of Egypt, by Mary Ann Weaver, str.25
  27. ↑ Olivier, Roy (1994). Failure of Political Islam. Cambridge: Harvard University Press. str. 56. ISBN 0674291409. 
  28. ↑ Weaver, Mary Ann (1999). Portrait of Egypt. New York: Farrar, Straus and Giroux. str. 25. ISBN 0374235422. 
  29. ↑ Le Prophete et Pharaon by Kepel, str.74
  30. ↑ Wright, 2006, str.49
  31. ↑ 'Cracking Down', Time Magazine, 14. rujna 1981.
  32. ↑ Le Prophete et Pharaon by Kepel, str.103-4
  33. ↑ Wright, 2006, str.50
  34. ↑ Za članak o ovoj verziji priče vidjeti izdanje Middle East Reporta za siječanj-ožujak 1996, točnije intervju Hishama Mubaraka s ? Na stranicama 42-43 Qasim se posebno bavi navodima vezanim uz upletenost Džihada u atentat i u potpunosti ih demantira.
  35. ↑ 1981 Year in Review: Anwar Sadat Killed-http://www.upi.com/Audio/Year_in_Review/Events-of-1981/Anwar-Sadat-Killed/12311754163167-5/
  36. ↑ Tuhoy, William (11. listopada 1981). Most of Arab world ignores Sadat funeral[mrtav link]. The Spokesman-Review.
  37. ↑ Brother of Al-Qaeda's Zawahri re-arrested, Sherif Tarek, Ahram Online, 20 Mar 2011
  38. ↑ Egypt Releases Brother of Al Qaeda’s No. 2, Liam Stack, The New York Times, 17. ožujka 2011
  39. ↑ Sadat nephew in court appearance. BBC News. October 18, 2006.
  40. ↑ Reuters (1984). Suit Over Film 'Sadat' Is Dismissed in Cairo New York Times . Retrieved 7 Januar 2009.
  41. ↑ Benjamin P. Bowser, Racism and Anti-Racism in World Perspective (Sage Series on Race and Ethnic Relations, Volume 13), (Sage Publications, Inc: 1995), p.108
    Upset by 'Sadat,' Egypt Bars Columbia Films
  42. ↑ Walter M. Ulloth, Dana Brasch, The Press and the State: Sociohistorical and Contemporary Studies, (University Press of America: 1987), p.483
  43. ↑ Adel Darwish (31. 03. 2005.). „Ahmed Zaki: 'Black Tiger' of Egyptian film”. The Middle East Internet News Network. Pristupljeno 13. 02. 2008. 

Literatura uredi

Vanjske veze uredi

Političke funkcije
Prethodi:
Abdul Latif El-Bughadi 		Predsjednik parlamenta
1960 – 1968 		Slijedi:
Dr. Mohamed Labib Skokeir
Prethodi:
Gamal Abdel Nasser 		Predsjednik Egipta
1970 – 1981 		Slijedi:
Sufi Abu Taleb (v.d)
Prethodi:
Aziz Sedki 		Premijer Egipta
1973 – 1974 		Slijedi:
Abdelaziz Muhammad Hejazi
Prethodi:
Mustafa Khalil 		Premijer Egipta
1980 – 1981 		Slijedi:
Hosni Mubarak
Stranačke/partijske dužnosti
Prethodi:
Nitko 		Predsjednik Nacionalne demokratske partije
1978 – 1981 		Slijedi:
Hosni Mubarak

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Anvar_Sadat&oldid=41855386