Antun Augustinčić

Antun Augustinčić (Klanjec, 4. maj 1900. – Zagreb, 10. maj 1979.) je bio hrvatski i jugoslovenski skulptor, likovni pedagog, i akademik. Uz Ivana Meštrovića i Franu Kršinića se smatra najznačajnijim hrvatskim skulptorima 20. veka.[1] Među njegovim najpoznatijim radovima su Rudar u Ženevi (ispred zgrade Međunarodnog ureda rada), Spomenik mira ispred zgrade Ujedinjenih nacija u New Yorku, Spomenik žrtvama fašizma u Adis Abebi, Spomenik seljačkoj buni u Stubici i spomenik Josipu Brozu Titu u Kumrovcu.

Antun Augustinčić
impresionizam, ekspresionizam
Augustinčić u ateljeu (fotografija: Tošo Dabac)
Biografske informacije
Rođenje(1900-05-04)4. 5. 1900.
Klanjec, Hrvatsko zagorje,  Austro-Ugarska
Smrt10. 5. 1979. (dob: 79)
Zagreb,  SFRJ
Opus
Poljevajarstvo, ilustracija

Biografija

uredi

Augustinčić je rođen u Klanjcu u Hrvatskom zagorju, tada u sastavu Austrougarske. Godine 1918. upisao se na Visoku školu za umjetnost i obrt u Zagrebu, gde je studirao vajarstvo kod profesora Rudolfa Valdeca i Roberta Frangeša.[2] Kada je ona 1922. pretvorena u Kraljevsku akademiju za umjetnost i obrt, nastavlja studije kod Ivana Meštrovića. Nakon diplomiranja 1924. odlazi u Pariz nakon dobijanja stipendije francuske vlade i dalje se usavršava na École des Arts décoratifs i na Académie des Beaux-Arts, gde mu je mentor bio Jean Antoine Injalbert.[2] Uzori su mu bili klasični skulptori: Donatello, Michelangelo i Bourdell. U Parizu drži svoje prve izložbei; prvi put 1925. na Salonu francuskih umjetnika, te drugi put 1926. na Salonu nezavisnih.

Po povratku crta i izlaže grafike (1926. u Zagrebu, te 1927. u Lavovu i Zagrebu). Prvi put samostalno izlaže svoje skulpture u Salonu Galić u Splitu. Augustinčić je jedan od osnivača likovne grupe Zemlja, osnovane 1929. godine,[1] koja je okupila istaknute levo orijentisane vajare, slikare i arhitekte, poput Drage Iblera, Krste Hegedušića, Ivana Tabakovića, Ivana Generalića i mnoge druge. Sa Grupom Zemlja izlaže 1929., 1931. i 1932. u Zagrebu, te 1931. u Parizu, a iz grupe istupa 1933. godine, dve godine pre njene zabrane od strane vlasti. Istovremeno izlaže u Barceloni (1929.), Londonu i Beogradu (1930. godine).

Godine 1930. Augustinčić je napravio svoju prvu konjičku skulpturu za spomenik u Nišu,[3] nakon što je njegov dizajn pobedio na konkursu za koji je poslato 23 rada, a na drugom i trećem mestu su bili istaknuti jugoslovenski vajari Risto Stijović i Sreten Stojanović. Od tada su konjičke statue postale jedan od obeležja njegove karijere, a značajni primeri su spomenik Józefu Piłsudskom u Katowicima u Poljskoj (naručen 1930-ih, ali postavljen 1991.)[4] i njegovo najznačajnije delo, Spomenik mira, podignut u ispred zgrade Ujedinjenih nacija u New Yorku 1954. godine.[4] Krajem 1930-ih izradio je i nekoliko spomenika kralju Aleksandru u Somboru i Skoplju (koji su kasnije uništeni u Drugom svetskom ratu), kao i nekoliko skulptura hrvatskog političara Stjepana Radića.[4] Druga značajna dela iz ovog perioda uključuju nekoliko nadgrobnih spomenika na zagrebačkom groblju Mirogoj, uključujući Tugu (1930), Mojsija (1932) i Ikara (1935).[5]

 
Augustinčić izrađuje bistu Josipa Broza Tita, novembar 1943.

Godine 1940. postao je dopisni član Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), a njegovi radovi su prikazani u dokumentarnom filmu Hrvatski vajari (nemački naziv: Bilhauerkunst in Kroatien) iz 1940. godine koji je snimio Oktavijan Miletić.[6] Tokom Drugog svetrskog rata izlaže s tadašnjom hrvatskom reprezentacijom (Bruno Bulić, Josip Crnobori, Jozo Kljaković,Slavko Kopač, Miroslav Kraljević, Ivan Meštrović, Antun Mezdjić, Antun Motika, Juraj Plančić, Josip Račić, Ivo Režek, Slavko Šohaj, Emanuel Vidović) na poslednjem ratnom Venecijanskom bijenalu 1942. godine. Ostao je aktivan i dobio je nalog da izradi bistu hrvatskog poglavnika Ante Pavelića.[7] Godine 1943. prešao je u Jugoslovenski partizanski pokret i iste godine napravio bistu Josipa Broza Tita u Jajcu. Augustinčić je 1946. godine postao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a nakon rata postao je poslanik u Narodnoj skupštini.

Godine 1949. postao je redovni član Jugoslovenske akademije, a od 1950-ih počinje da radi portrete, umetničke aktove i figurativne skulpture. U godinama posle rata izradio je niz zapaženih skulptura, poput spomenika Josipu Brozu Titu u Titovom rodnom mestu Kumrovcu (1948), političaru Moši Pijade (1953), violinisti Zlatku Balokoviću (1962), hrvatskom književniku iz 16. veka Marinu Držiću (1963) i mnogi druge. Njegova najznačajnija skulptura iz ovog perioda je Nošenje ranjenika, koja je nastala na osnovu skice nacrtane 1944. godine i koju je koristio kao motiv u nizu spomenika koje je stvorio u naredne tri decenije,[1] od kojih se jedan nalazi ispred Medicinskog fakulteta u Zagrebu.

Augustinčić je zajedno sa srpskim slikarom Đorđem Andrejevićem-Kunom dizajnirao i sve jugoslovenske ordene i odlikovanja, a izradio je i grb Socijalističke Republike Hrvatske (sa Vanjom Radaušem).[8]

Prilikom posete Jugoslaviji, car Etiopije Haile Selassie susreo se sa Avgustinčićem na Brijunima. Car je pozvao Augustinčića da osmisli spomenik žrtvama italijanskih represalija u Adis Abebi, rekavši: „Ko će bolje od vas moći da prikaže stradanje žrtava fašizma?“[9]. Augustinčić je prihvatio poziv i pozvao svog kolegu Franu Kršinića sa kojim je projektovao Spomenik žrtvama fašizma, poznat i kao Spomenik Yekatit 12. Nakon što je završio spomenik Yekatit 12, Augustinčić je konstruisao i Spomenik etiopskom partizanu u Vojnoj akademiji Holeta i Spomenik Rasu Mӓkonnenu u Hararu.[9]

Avgustinčić je 1970. godine poklonio svoja dela rodnom gradu Klanjcu, gde je 1976. godine otvorena galerija sa njegovim radovima.[2][10] Njegovo poslednje veliko delo je Spomenik Seljačkoj buni 1573. godine i njenom vođi Matiji Gupcu, koji je podignut kod zamka Oršić u Gornjoj Stubici 1973. godine. Spomenik je napravljen od bronze i kamena i ima reljef površine 180 m2 (1.900 m2). ft).

Augustinčić je umro 10. maja 1979. godine u Zagrebu, u 79. godini života.[11]

Najpoznatija dela

uredi

Galerija

uredi

Nagrade

uredi

Reference

uredi
  1. 1,0 1,1 1,2 Gudelj, Petar (6 July 2009). „Antun Augustinčić (Klanjec, 4.5.1900 – Zagreb, 10.5.1978.)” (hr). Imotske novine. Arhivirano iz originala na datum 1 February 2015. Pristupljeno 5 February 2010. 
  2. 2,0 2,1 2,2 „Curriculum Vitae”. The Antun Augustinčić Gallery. Arhivirano iz originala na datum 16 May 2011. Pristupljeno 5 February 2010. 
  3. „The Monument to Liberators of Nis at King Milan Square”. Tourist Bureau Niš. Arhivirano iz originala na datum 14 November 2010. Pristupljeno 28 November 2010. 
  4. 4,0 4,1 4,2 „List of executed monuments”. The Antun Augustinčić Gallery. Arhivirano iz originala na datum 14 June 2011. Pristupljeno 5 February 2010. 
  5. „List of executed tombstones”. The Antun Augustinčić Gallery. Arhivirano iz originala na datum 14 June 2011. Pristupljeno 5 February 2010. 
  6. Peterlić, Ante; Majcen, Vjekoslav (2000) (hr). Oktavijan Miletić. Hrvatski državni arhiv. str. 167. ISBN 953-6005-39-5. 
  7. „Fantomska pjesma” (hr). Vijenac (365). 28 February 2008. Pristupljeno 1 February 2015. 
  8. Stuparić, Darko (1978) (hr). Diplomati izvan protokola : ambasadori Titove Jugoslavije. Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba. str. 75. 
  9. 9,0 9,1 Vujčić, Davorin (2017). „Skulptura Antuna Augustinčića u funkciji kulturne diplomacije”. Anali Galerije Antuna Augustinčića 37: 27–52. 
  10. „Povijest Galerije, Galerija Antun Augustinčić, Klanjec”. Arhivirano iz originala na datum 2010-05-14. Pristupljeno 2010-09-11. 
  11. „Biografija - Galerija Antuna Augustičića”. gaa.mhz.hr. Pristupljeno 2025-01-19. 
  12. "Vreme", 11. jun 1939
  13. „Addis Ababa city administration”. Arhivirano iz originala na datum 2012-03-07. Pristupljeno 2010-09-11. 
  14. Nagrada Vladimir Nazor 1959.–2005.

Vanjske veze

uredi