Alternativne teorije slavenske historije

Alternativne teorije slavenske povijesti (ATSP) su teorijske postavke različitog nivoa naučnosti, koje tvrde da historijska nauka pogrešno opisuje historiju slavenskih naroda.

Razlozi uredi

Mnoge pristalice ATSP-a tvrde da sačuvani pisani spomenici opisuju mnogobožačku historiju Slavena vrlo ukratko, tek s točke gledišta dominantnih religija i vladajućih dinastija. Razlog tome je što su ove religije i dinastije imale slavenofobske i rusofobske stavove.

Na primjer, u periodu vladanja dinastije Romanovih (1613-1917) bila je prevlast stranaca u političkom, društveno-ekonomskom i naučnom životu Rusije.

Zapadni i južni Slaveni bili su takođe lišeni samostalnosti, jer su Vatikan i austrijska vlast uzeli pod kontrolu slavensku historiografiju.

ATSP u Bosni i Hercegovini uredi

Glavni članak: Visočke piramide

Bosanski istraživač Semir Osmanagić tvrdi da se nedaleko od grada Visokog nalazi više piramida izgrađenih ljudskom rukom u davnoj prošlosti. Ova hipoteza je razdražila zapadne naučnika, zato što Osmanagić iznosi dokaze drevnosti slavenske civilizacije.

ATSP u Rusiji uredi

Trijumf njemačke koncepcije uredi

U razdoblju od 1725. do 1742. godine u Ruskoj akademiji nauka bilo je 45 francuskih i njemačkih akademika, a samo jedan Rus. Nijemci Gottlieb Siegfried Bayer i Gerhard Friedrich Müller su imali najveći uticaj na rusku historiografiju. Kao zapadni Evropejci tako su i oni radili tendenciozno: Jevreji, Grci i Rimljani su dobili slavnu i predugu historiju, dok su Slaveni dobili marginalne historijske uloge.

Ruski naučnici Vasilij Tatiščev i Mihail Lomonosov su su odupirali krivotvorenju, jer su smatrali da slaveno-ruska prošlost ima 3-4 tisuće godina. Međutim, odmah posle smrti Tatiščeva i Lomonosova njihovi rukopisi o historiji su iščezli i posle nekog vremena bili objavleni u redakciji Müllera. Sasvim je moguće da je Müller izopačio tekst rukopisa, pošto se sadržaj objavljenih knjiga i Müllerovog gledišta podudaraju.

Zbog toga što je prije 1841. godine udio stranih historičara u Ruskoj akademiji nauka iznosio 90 procenta, u Rusiji je pobedu odnela zapadna koncepcija: Slaveni su došli na to područje u 5. ili 6. stoljeću naše ere.

Slavenofilstvo i zapadnjaštvo uredi

U 1841. g. desio se radikalni preokret nacionalnog sastava Ruske akademije nauka nakon što je za akademike izabrano 20 novih naučnika i svi su Rusi. Ali, ovi članovi akademije bili su pristalice zapadne koncepcije. Zbog toga je u ruskoj javnosti među slavenofilima i zapadnjacima izbila žestoka borba.

Slavenofili su smatrali da su njemački naučnici i njihovi sljedbenici (Nikolaj Karamzin, Sergej Solovjov) izopačili slaveno-rusku historiju. Na primjer, slavenofil Aleksej Homjakov je iznosio dokaze da su Goti i Venedi u stvari bili slavenska plemena. Osim toga, bilo je prevedeno i objavljeno istraživanje Tadeusza Wolanskog, u kome je on obrazložio slavensko porijeklo Etruščana.

Međutim dinastija Romanovih je pružala podršku zapadnjacima: radovi slavenofila su se uništavali ili predavali zaboravu. U sovjetskom periodu ideje slavenofila bile su takođe zabranjene.

Savremena istraživanja uredi

Posle sloma komunističkoga režima i likvidacije cenzure ponovo su otpočela istraživanja antičke slavenske historije.

Profesor Valerij Čudinov tvrdi da su najstariji uzorci slavenske pismenosti rune. U svojoj knjizi «Священные камни и языческие храмы древних славян» ruski istraživač navodi rezultate dešifrovanja preko 2000 natpisa, koji napravljeni runicom.

Tako je Čudinov došao do zaključka da su Slaveni imali tri tipa pisma: glagoljica, ćirilica i runica. Natpisi slavenskom runicom su na grčkim ikonama 5-10. stoljeća n.e., pa čak i na starogrčkim vazama 6-2. st. prije n.e. Valerij Čudinov uopštava: praslavenski jezik bio je najveći u Evropi.

ATSP u Serbiji uredi

Tzv. «srpska autohtonistička teorija» stoji na stanovištu da su Slaveni (odnosno Srbi) naseljavali Balkansko poluostrvo još od neolita. Po pomenutoj teoriji, Srbi su kroz istoriju bili beleženi pod različitim imenima (Pelazgi, Etrusci, Sardani, Iliri, Tračani, Veneti, Tribali i dr.). Srpska alternativna historiografija pokušava da dokaže srpsko istorijsko pravo na sporne teritorije. Sljedbenici ove «škole» u pokušajima teritorijalnih sporova ne vode računa o tome da su se Slaveni u stvari raspali na odvojene narode tek u 5. i 6. stoljeću n.e.

Vidi još uredi

Izvori uredi

  1. Хомяков А.С. Сочинения в 2 тт. М., 1994.
  2. Российская Академия Наук. Персональный состав. В трёх книгах. Книга 1: 1724-1917. Москва, 1999.