Alojz Mok (nem. Alois Mock [ˈaːlɔɪ̯s mɔk]; Euratsfeld, 10. juna 1934. – Beč, 1. juna 2017.), austrijski političar i član hrišćansko-konzervativne austrijske narodne stranke (ÖVP), poznat po tome što je služio kao ministar spoljnih poslova od 1987. do 1995. te igrao važnu ulogu u događajima kao što su kraj te priključenje Austrije Evropskoj uniji. Na prostoru bivše Jugoslavije je poznat po ulozi u njenom raspadu, odnosno kao jedan od najvatrenijih pobornika brzog priznanja nezavisnosti Slovenije, Hrvatske i BiH.

Alois Mock
Alojz Mok
Rođenje10 juni 1934
Euratsfeld
Smrt1 juni 2017
Beč
DržavljanstvoAustrija
Zanimanjediplomat, pravnik, političar, Ministar vanjskih poslova
Suprug/aEdith Mock

Biografija uredi

 
Bista Aloisa Mocka u Sarajevu

Rođen je u Euracfeldu (Euratsfeld) u južnom delu Austrije. Završio je Pravni fakultet u Beču, a nakon toga i međunarodno pravo u Bolonji i Briselu. U Beču, postao je član Rimokatoličkog studentskog udruženja "K.A.V. Norica Wien".

Od 1961. do 1966. godine, Alojz Mok je bio savetnik kancelara Jozefa Klausa za "OECD" u Parizu. 1966. godine, Alojz je postao sekretar kabineta Klausa i od 1969. do 1970. godine je bio najmlađi ministar za obrazovanje u austrijskoj istoriji.

Posle parlamentarnih izbora u Austriji 1971. godine, kada je Socijal-demokratska partija Austrije (SPÖ) osvojila većinu, Alojz je postao član parlamenta i gradonačelnik Euracfelda. Od 1971. do 1978. godine, Alojz je bio vođa ÖAAB, najvažnije grupacije ÖVP. Od 1978. do 1987. godine, bio je vođa parlamentarne partije i od 1979. godine zvaničnik federalne partije.

1979. godine, Mok je postao predsednik Evropske Demokratske Unije. Nakon izbora 1986. godine, od 1987. do 1989. godine, Alojz je bio austrijski vice-kancelar vlade Franca Vranickija (Franz Vranitzky). Bio je na poziciji ministra spoljašnjih poslova od 1987. do 1995. godine i pomogao je Austriji da uđe u Evropsku uniju. Postao je jedan od najpopularnijih političara u Austriji.

Jula 1989. godine, presekao je žicu "Gvozdene Zavese" između Austrije i tada komunističke Mađarske, zajedno sa svojim mađarskim kolegom Đulom Hornom.

Za vreme raspada SFRJ je dao snažnu podršku Nemačkoj i njenom ministru spoljnih poslova Genšeru, u odluci da se brzo priznaju Slovenija i Hrvatska, a što je na kraju početkom 1992. prihvatila i tadašnja Evropska ekonomska zajednica. Zbog toga uživa veliku popularnost u Sloveniji i Hrvatskoj, a na Braču mu je zajedno sa Genscherom i Ivanom Pavlom II podignut spomenik.

1999. godine je otišao u penziju zbog Parkinsonove bolesti.

Vanjske veze uredi