Wikipedija

Aleksandar Vasiljevski

Aleksandar Vasiljevski (rus. Алекса́ндр Миха́йлович Василе́вский), (30. rujna 1895. - 5. prosinca 1977.) bio je sovjetski časnik Crvene Armije, promaknut u maršala Sovjetskog Saveza 1943. Bio je zapovjednik generalskog osoblja i Ministar obrane tijekom Drugog svjetskog rata, te ponovno od 1949. do 1953. Kao zapovjednik generalskog osoblja, Vasilijevski je bio odgovoran za planiranje skoro svih sovjetskih ofenziva, od Staljingradske ofenzive do Istočnopruske ofenzive i Bitke za Königsberg.

Aleksandar Vasiljevski
Алекса́ндр Миха́йлович Василе́вский
Poštanska marka sa likom Vasilijevskog
Poštanska marka sa likom Vasilijevskog
Poštanska marka sa likom Vasilijevskog
Biografske informacije
Rođenje 30. rujna 1895.
Vičuga, Ruko Carstvo
Smrt 5. prosinca 1977.
Moskva, SSSR
Državljanstvo Rus
Karijera
Služba 1915.-1917.
1919.-1959.
Čin Maršal Sovjetskog Saveza
Ratovi Prvi svjetski rat
Ruski građanski rat
Poljsko-sovjetski rat
Drugi svjetski rat
Vojska Ruska carska vojska
Crvena armija

Vasiljevski je svoju vojnu karijeru započeo u Prvom svjetskom ratu, a do 1917. imao je čin satnika. Na početku Oktobarske revolucije i Građanskog rata unovačen je u Crvenu Armiju, sudjelujući u Poljsko-sovjetskom ratu. Nakon rata brzo je napredovao u vojsci, postavši zapovjednik pukovnije 1930. Na toj poziciji, pokazao je svoju vještinu u organizaciji i obuci svojih trupa. Vasilijevskijev talent nije prošao neopaženo, pa je 1931. postao član Direkcije vojne obuke. 1937. je, za vrijeme Staljinove čistke, promaknut u generalski čin.

Početkom sovjetskog protu-napada 1943. Vasiljevski je koordinirao i pokrenuo sovjetsku offenzivu na rijeci Don, Donbasu, Krimu, Bjelorusiji i Baltiku, završavajući rat zauzimajući Königsberg u travnju 1945. U srpnju 1945. postao je vrhovni vojni zapovjednik na Dalekom istoku, tako pokretavši i Mandžursku stratešku ofenzivnu operaciju i naknadno prihvativši japansku kapitulaciju. Nakon rata postao je ministar obrane Sovjetskog Saveza, tu poziciju obnašao je do Staljinove smrti 1953. Kada je Nikita Hruščov došao na vlast, Vasiljevski je pošao gubiti moć i bio je umirovljen. Nakon smrti, pokopan je u Kremaljskom zidu na Crvenom trgu zbog zasluga koje je učinio tijekom rata, za svoj narod i Sovjetski Savez.

Životopis uredi

Djetinstvo i mladost uredi

Vasiljevski je rođen 30. rujna 1895. u Novjoj Golčiki u Kinešmi (sada dio grada Vičuga) u Kostromskoj oblasti). Vasilijevski je bio četvrto od osam djece.[1] Njegov otac, Mihail Aleksandrovič Vasiljevski, bio je svećenik u blizini crkve Sv. Nikole. Njegova majka, Nedežda Ivanovna Sokolova, bila je svećenikova kćer iz sela Ugletz. Vasiljevski je po vlastitim rečima prekinuo svaki kontakt s obitelji 1926. jer je bio član Komunističke partije i jer je bio časnik Crvene Armije; tri njegova brata su učinili to isto. Međutim, s obitelji je nastavio kontaktirati 1940., kada je Staljin predložio obitelji da urade tako.

Vasiljevskijeva obitelj bila je siromašna. Njegov otac je najviše vremena provodio zarađujući novac, dok su mu djeca pomagala radeći u poljima. 1897. Vasilijevskiji su se preselili u Novopokrovskoe, gdje je njegov otac postao svećenik u novosagrađenoj crkvi,[2] i gdje je Aleksandar počeo svoju naobrazbu u crkvenoj školi. 1909., pohađao je Kostomsko sjemenište,[3] što je zahtjevalo veliku novčanu žrtvu njegovih roditelja.[4] Vasilijevski je, uz druge, bio izbačen iz sjemeništa i vratio se kad je zadovoljio zahtjeve sjemeništa.[5]

Prvi svjetski i Građanski rat uredi

Glavni članci: Prvi svetski rat i Ruski građanski rat
 
Rusko pješaštvo iz Prvog svjetskog rata.

Nakon što je završio obrazovanje u sjemeništu i radeći kao učitelj, Vasiljevski je odlučio postati agronom ili geometričar, ali Prvi svjetski rat izmijenio mu je planove. Prema njegovim riječima, bio je "preplavljen domoljubnim osjećajima"[6], te je postao vojnik. Vasilijevski je položio ispite u siječnju 1915. i upao u Vojnu akademiju u veljači. Kako je rekao, "Nisam odlučio postati časnik da bih započeo vojnu karijeru. I dalje želim biti agronom i raditi u nekom zabitom dijelu Rusije. Nisam mogao prihvatiti to da se moja zemlja promijeni, i postat ću."[7][8] Nakon četiri mjeseca obuke, koje je Vasilijevski smatrao važnima u modernom ratovanju,[9] poslan je na bojište u činu praporščika (najviši dočasnički čin u Ruskom pješaštvu) u svibnju 1915.[10]

Od lipnja do rujna, Vasiljevski je bio u pričuvnim pukovnijama, i napokon dospio na bojište u rujnu kao zapovjednik polovine satnije (polurotnij) služeći u 409. novokoperskoj pukovniji, 109. divizije, 9. armije.[11] U proljeće 1916., Vasilijevski je preuzeo zapovjedništvo nad satnijom, koja je u njegovoj pukovniji postala najprepoznatljivija.[12] U svibnju 1916., vodio je svoje vojnike tijekom Brusilovske ofenzive, postajući zapovjednik bojne nakon velikog gubitka časnika, i dobivši čin satnika u 22. godini[13][14]

U studenom 1917., tek nakon što je završila Oktobarska revolucija, Vasiljevski je odlučio završiti vojnu karijeru. Kao što je napisao u svojim memoarima, "Bilo je vremena kada sam vodio svoje vojnike u bitku, misleći, radim svoju dužnost kao ruski domoljub. Međutim, razumijem to da smo bili prevareni, ljudi su trebali mir. . . . Bojim se da će moja vojna karijera morati završiti. Bez glasina, mogao bih se vratiti svojom najdražem zanimanju, radnji na polju."[15] Putovao je kroz Rumunjsku, gdje je bila postavljena njegova jedinica, nazad u svoje selo.

U prosincu 1917., dok se vraćao kući, Vasiljevski je bio izabaran od svojih vojnika za zapovjednika 409. pješačke pukovnije koja se nalazila u Ukrajini (na početku Ruske revolucije, vojnici su međusobno birali zapovjednike). Međutim, mjesne vojne glavešine su mu savjetovali da se odrekne dodijeljene mu pozicije, jer su se vodile teške bitke između pro-sovjetskih snaga i snaga za nezavisnu Ukrajinu. Vasilijevski je poslušao savjet, i postao vojni instruktor u Kineshmi.[16] Otišao je u mirovinu u rujnu 1918. i postao učitelj u Tulskoj oblasti.[17]

U travnju 1919., Vasiljevski je ponovno unovačen u Crvenu Armiju kao zapovjednik jedne satnije koja se borila protiv seljačkog ustanka i podržavala sovjetsku politiku koja je zahtjevala od seljaka da predaju viškove uz određenu cijenu. Godinu kasnije, Vasiljevski je preuzeo zapovjedništvo nad novom pričuvnom bojnom, i, u listopadu 1919., zapovjedao je pukovnijom. Međutim, njegova pukovnija nikada nije sudjelovala u toj fazi građanskog rata, pošto se belogardijske trupe nikada nisu približile Tuli.[18] U prosincu 1919., Vasiljevski je poslan na Zapadno bojište kao zamjenik zapovjednika pukovnije, sudjelujući tako u Poljsko-sovjetskom ratu.[3][19][20]

Kao zamjenik zapovjednika pukovnije 427. pješačke, 32. brigade, 11. divizije, Vasiljevski je sudjelovao u bitci za Berezin, povlačeći se, jer su poljski vojnici, sporo, ali ipak napredovali ka istoku. Zatim su, 14. svibnja 1920., Sovjeti pokrenuli kontra napad, te probili poljsku liniju, a poljski napad zaustavili konjičkim protu-napadom.[21] Kasnije, 4. srpnja 1920. sudjelovao je u sovjetskoj ofenzivi na grad Vilnius, napredujući do Neman rijeke, unatoč jakom poljskom otporu i njemačkim utvrdama zaostalim iz Prvog svjetskog rata. Vasilijevskijeva pukovnija stigla je u Vilnius sredinom srpnja, ostala ondje kao garnizon do Riškog sporazuma.[22]

Međuratno razdoblje uredi

 
Aleksandar Vasiljevski 1928.

Nakon Riškog sporazuma, Vasiljevski se borio sa preostalim bijeloarmijskim snagama i seljačkim ustanicima u Smolenskoj oblasti do kolovoza 1921.[23] Do 1930. služio je kao pukovnijski zapovjednik i to ovih pukovnija: 142., 143., i 144. puškostrijeljačke pukovnije,[3] gdje je pokazao vještinu organizacije i obuke svojih trupa. 1928., diplomirao je na pukovnijskom zapovjednom smejru Vystrel.[3][24] Tijekom tih godina, Vasilijevski se sprijateljio s visokopozicioniranim članovima Partije, uključujući i Voršilova,[25],Triandafilova[26] i Šapošnikova.[27] Šapošnikov će postati Vasiljevskijev osobni protektor sve do smrti. Vasilijevskijeve dobre veze i uspješna karijera dogurat će ga do zaposlenja u Direkciju vojne obuke 1931. godine.[28]

Kao zaposlenik Direkcije vojne obuke, Vasiljevski je nadgledao vježbe i obuku Crvene Armije, i pisao razne priručnike i knjige. Također je upoznao i nekoliko viših vojnih zapovjednika, kao što su Mihail Tukačevski i Georgi Žukov, tada zamjenik inspektora konjice Crvene Armije. Žukov će kasnije karakterizirati Vasilijevskija kao "čovjeka koji je poznavao svoj posao, provodio vrijeme zapovjedajući pukovnijom, i poštovan od strane svojih vojnika"[29] 1934. Vasilijevski je postavljen na mjesto višeg nadzornika vojne obuke u Volškom vojnom distriktu. (Privolzhsky voyenny okrug).[3] 1937., Vasilijevski je upao u Akademiju generalskog osoblja,[30][31] gdje je se obučavao aspektima vojne strategije i drugim temema od iskusnih generala.[32]

Sredinom 1937., Staljinova čistka "očistila" je velik broj visokih časnika, tako dajući prostora za napredovanje ni. Na svoje čuđenje, Vasiljevski je postao član generalskog osoblja i postao "odgovoran za obuku visokih časnika."[3][33] 1938., postao je član Komunističke partije (kao znak uspješne karijere u SSSR-u); 1939., postavljen je kao zamjenik operacija u Direkciji generalskog osoblja u činu divizijskog (zbornog) generala.[3] U ovoj poziciji on i Šapošnikov bili su odgovorni za planiranje Zimskog rata, i nakon Moskovskog mirovnog sporazuma, imali su odgovornost i za promjenu granica između Finska i SSSR-a.[34]

Drugi svetski rat i kasnije uredi

Glavni članak: Istočni front (Drugi svetski rat)

U trenutku napada nacističke Nemačke na SSSR Aleksandar Vasiljevski je vršio srednje visoke dužnosti u glavnom štabu Crvene armije, ali već u augustu 1941. biva unapređen na poziciju glavnog vojnog planera i zamenika zapovednika glavnog štab]]a. Na toj svojoj poziciji Vasiljevski koordinira uspješnom obranom Moskve 1941. godine i potom neuspješnom bitkom za Demjanski džep 1942. Bez obzira na taj neuspjeh zbog nemačke zračne nadmoći radi svojih ratnih zasluga u Zimskom ratu i tokom Operacije Barbarossa Vasiljevski u samo 2 godine biva unapređen s čina zapovednika brigade (do 5.4.1940.) u čin general potpukovnika (21.5.1942.),a kasnije početkom 1943. godine i u čin maršala (16.2.1943.). Najveću kontroverzu celokupne vojne karijere Vasiljevskog čini katastrofalni poraz Crvene armije u Drugoj bitki za Harkov. Ova nemačka pobeda će rezultirati doživotnim međusobnim prebacivanjem odgovornosti između Semjona Timošenka i Nikite Hruščova na jednoj, a Aleksandra Vasiljevskog i Staljina na drugoj strani. Nakon te vojne pobede nemačka vojska će napasti Staljingrad čiju plan obrane i protunapada će zajedno stvoriti Georgij Žukov i Vasiljevski. Rezultat ove duge višemjesečne bitke postaje sovjetska ili još preciznije pobeda Vasiljevskog pošto je u doba zatvaranja obruča oko Staljingrad Žukov rukovodio neuspješnom Operacijom Mars.

Tokom ostatka rata Vasiljevski pre svega kao i u Bitki za Staljingrad sudjeluje u svojstvu zapovednika glavnog štaba (1942-45) kao glavni koordinator, a ne frontovskog zapovednika kao što su to bili Žukov, Ivan Konjev i drugi. U tom svojstvu je učestvovao tokom Bitke kod Kurska [35], oslobađanja Ukrajine i Operacije Bagration [35]. Jedini izuzetak od takve vojne službe postaje oslobađanje Baltika i osvajanje Istočne Pruske s gradom Kalinjingradom [35] gde on prvi i zadnji put vodi vojski u svojstvu glavnog frontovskog zapovednika. Nakon te pobede Vasiljevski biva postavljen za vrhovnog zapovednika Crvene armije na Dalekom Istoku s zadatkom organiziranja napada na Japan u skladu sa savezničkim dogovorom na Jalti.

Mandžurska operacija na kraju postaje remek djelo maršala Vasiljevskog koje se i danas uči u vojnim školama. U sklopu nje bilo je potrebno podignut broj divizija s 40 na 80 i prevesti opremu na udaljenosti većoj od 15.000 kilometara bez da neprijatelj otkrije vojne pripreme.[36],a potom je u briljantno zamišljenoj i izvedenoj operaciji Crvena armija u 7 dana osvojiti sve ciljeve koji su bili određeni za osvajanje u 31 danu.[37]

Nakon rata maršal Aleksandar Vasiljevski je ostao na poziciji zapovednika glavnog štaba do 1949. kada je unapređen u ministra obrane. Nakon Staljinove smrti tokom podele vlasti između naslednika Georgij Maljenkov je dobio kontrolu nad sigurnosnim službama, a Nikita Hruščov nad vojskom pa je u skladu s tim Vasiljevski smjenjen. Tokom ostatka života Aleksandar Vasiljevski će još vršiti nekoliko počasnih dužnosti i potom 1973. izdati svoju autobiografiju.

Nakon smrti 3.12.1977. biti će pokopan u kremljskoj nekropoli gdje su se pokapali najviši dužnosnici SSSR-a.

Izvori uredi

  1. ↑ Marshal A.M. Vasilevsky, The matter of my whole life, Moscow, Politizdat, 1978, p. 8.
  2. ↑ Vasilevsky, p. 9.
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 K.A. Zalessky, Stalin's empire (biographic dictionary), Moscow, Veche, 2000 (entry: Vasilevsky).
  4. ↑ Vasilevsky, p. 10.
  5. ↑ Vasilevsky, p. 12.
  6. ↑ Vasilevsky, p.14
  7. ↑ To je izvor kada je Vasilijevski u Prvom svjetskom ratu izgovarao svoja komunistička uvjerenja
  8. ↑ Vasilevsky, p.14.
  9. ↑ Vasilevsky, p.15.
  10. ↑ Vasilevsky, p.16
  11. ↑ Vasilevsky, p.19.
  12. ↑ Vasilevsky, p. 23.
  13. ↑ Vasilevsky, p. 27.
  14. ↑ Shikman A.P., Actors of our History, biographical dictionary, Moscow, 1997, entry "Vasilevsky".
  15. ↑ Vasilevsky, p. 30.
  16. ↑ Vasilevsky, p. 31.
  17. ↑ Vasilevsky, p.33.
  18. ↑ Vasilevsky, p. 35.
  19. ↑ Vasilevsky, p.41–49.
  20. ↑ Spencer C Tucker, Who's Who in Twentieth-Century Warfare, Routledge (UK), 2001, ISBN 0-415-23497-2, p. 339, (online link)
  21. ↑ Vasilevsky, p.42–44
  22. ↑ Vasilevsky, p.45
  23. ↑ Vasilevsky, p.49–50
  24. ↑ Vasilevsky, p. 61.
  25. ↑ Vasilevsky, p. 59–60.
  26. ↑ , ruskog ratnog teoretičara, poznatog po teoriji o dubokim (dalekosežnim) operacijama.
  27. ↑ Vasilevsky, p. 63.
  28. ↑ Vasilevsky, p. 70.
  29. ↑ Zhukov, p.110.
  30. ↑ Great Soviet Encyclopedia, Moscow, 1969 — 1978, entry "Vasilevsky".
  31. ↑ Vasilevsky, p.80
  32. ↑ Vasilevsky, p.81.
  33. ↑ Vasilevsky, p.82.
  34. ↑ Kees Boterbloem, The Life and Times of Andrei Zhdanov, 1896–1948, McGill-Queen's Press526668&id=Ch7lBy7O4GQC&pg=PA203&lpg=PA203&dq=Vasilevskii&sig=R212jlE4mIuJlUXB7OhNTl7Djb4 o, 2004, ISBN 0-7735-2666-8, p. 203 (link[mrtav link])
  35. ↑ 35,0 35,1 35,2 Soviet Military Encyclopedia, Moscow, 1976–1979, tome 2, entry "Vasiljevski"
  36. ↑ Stephen J. Cimbala :Russia and Postmodern Deterrence str. 15
  37. ↑ David Glatz:The Soviet 1945 Strategic Offensive in Manchuria str. 173

Vanjske veze uredi

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Aleksandar_Vasiljevski&oldid=41358083