Aleksandar Solženjicin

(Preusmjereno sa stranice Aleksandar Isajevič Solženjicin)

Aleksandar Solženjicin (ruski: Александр Исаевич Солженицын, Kislovodsk, 11. decembar 1918-Moskva, 3. avgust 2008.) je bio ruski pisac, dramaturg i istoričar, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1970. godine. Bio je član Ruske akademije nauka (od 1997. godine) i Srpske akademije nauka i umetnosti (od 1994. godine).

Aleksandar Solženjicin
Aleksandar Solženjicin, 1974. godina
Biografske informacije
Rođenje(1918-12-11)11. 12. 1918.
Kislovodsk, Ruska SFSR
Smrt3. 8. 2008. (dob: 89)
Moskva, Rusija
Obrazovanje
Zanimanjeromanopisac
Opus
Nagrade

Biografija uredi

Studirao na Fizičko-matematičkom fakultetu u Rostovu na Donu, vanredno i u Institutu za istoriju, filozofiju i književnost u Moskvi. Nakon napada nacističke Nemačke na Sovjetski Savez dobrovoljno se prijavio u vojsku, gde je napredovao od običnoga vojnika do zapovednika artiljerijske brigade. Godine 1945. je, zbog pisama u kojima je indirektno kritikovao Staljina, uhapšen kao oficir sovjetske vojske u Istočnoj Prusiji, te osuđen i zatočen u sibirskom logoru, od 1953. u progonstvu u srednjoj Aziji. Nakon rehabilitacije 1956. učitelj u Rjazanu.

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1970., čija je literatura obeležena iskustvom iz sibirskih logora u kojima je proveo devet godina. Na robiju je odveden 1945. pravo s fronta, na kojem se u Otadžbinskom ratu istakao kao vrhunski oficir sovjetskih inženjerijskih jedinica. Proganjan je i kasnije, čak mu je oduzeto i državljanstvo, pa je emigrirao 1974., vrativši se u otadžbinu posle dve decenije. U decembru 1998. odbio je najvišu državnu nagradu, Orden svetog apostola Andreja Prvozvanog, kojim ga je odlikovao predsednik Boris Jeljcin, rekavši: "Ne mogu da primim nagradu od vrhovne vlasti, koja je dovela Rusiju do sadašnjeg pogubnog stanja". Pripovetkom "Jedan dan Ivana Denisoviča" u književnost je uveo temu Staljinovih logora, ostavši joj veran u najvećem delu opusa. Na osnovu emigrantskog iskustva u zapadnoj Evropi i u SAD, ispoljio je javni prezir prema vulgarnom materijalizmu Zapada. Ostala dela: pripovetka "Matrjonini dani", romani "U krugu prvom", "Onkološka klinika", "Avgust Četrnaeste", "Crveni točak", "Rusija u provaliji", kritička autobiografija "Borio se šut s rogatim", drame "Gozba pobednika", "Zarobljenici", "Republika Rada", "Svetlost koja je u tebi", publicistička dela "Lenjin u Cirihu", "Dva vek zajedno I-II", scenariji "Tenkovi znaju istinu", "Parazit".

Delo uredi

Solženjicin je najistaknutije ime književnog otpora sovjetskom totalitarizmu. Poznatim ga je učinila pripovetka "Jedan dan Ivana Denisoviča", 1962, koja se temelji na opisu "običnog" dana "običnog" Rusa u logorskom zatočeništvu. Tema je do tada bila tabuizirana, ali je priča pokazala i stilsko umeće pisca koji se oslonio na tradiciju ruske klasične proze (Lav Tolstoj, Fjodor Dostojevski). Umeće fabuliranja očitovalo se zatim u "Događaju na stanici Krečetovka " (1963.), a orijentacija na "seosku prozu" u stilu i ideologiji u noveli "Matrjonini dani" (1963), crtici o napaćenoj seoskoj ženi koja i u pozamašnoj bedi zna očuvati visoke moralne kvalitete.

Vrhunac prvoga razdoblja su romani "Odeljenje za rak" (1968.), i "Prvi krug" (1968.), koji su kružili u prepisima, a objavljeni su prvi put u inostranstvu. "Odeljenje za rak" je poluautobiografski (bivši zatvorenik, iskustvo u odeljenju za tumore u taškentskoj bolnici) roman koji uz središnji lik Kostogutova daje niz portreta sovjetskih birokrata, lekara i medicinskog osoblja i raznih pacijenata. Istovremeno dirljiv ljubavni roman (ili – roman o nerealizovanoj ljubavi), satira na poststaljinističku epohu i studija o ljudskom ponašanju u ekstremnoj situaciji smrtonosne bolesti, taj veliki roman je u najboljim tradicijama ruske klasike koja ljudskošću i životnošću prevazilazi savremena joj ostvarenja zapadnoevropske i američke pripovedne umetnosti. "Prvi krug" (asocijacija na prvi, "privilegovani" krug Danteovoga pakla) rekreira piščevo iskustvo prvih godina zatvora, kada je radio u Šaraški, naučno-tehničkoj ustanovi za logoraše naučnike. Glavni lik, Gljeb Neržin, opet je utelotvorenje samog autora, a prikazane su i neke druge osobe koje su igrale važnu ulogu u Solženjicinovom životu (njegova prva žena, prijatelj Lev Kopeljev, rusko-židovski komunistički "vernik", po struci germanista, dan u liku Leva Rubina). Mnogobrojne niti ovoga djela imaju tematsku srodnost s prethodnim delom: satira je prisutna na svim nivoima, a posebno u sarkastičnom portretu Staljina, moralna kušnja u mešavini pretnji i zavodljivih ponuda zatvorskih vlasti. Realistički je prikazan život izvan logora za naučnike i u njemu. No, kao i prethodni roman, i ovo Solženjicinovo delo uspeva da ponovi čudo ruske klasične proze koju je Tomas Man ne bez razloga prozvao "svetom": veru u pobedu hrabrosti i veličinu ljudskosti, koja je ukorenjena u hrišćanskom poimanju bitno spiritualnog dostojanstva ljudskog bića.

Nakon romanesknih ostvarenja, usledila je dokumentarna, ali i duboko lična optužba sovjetskog sistema koncentracionih logora, "Arhipelag Gulag", (1973-75.), veliko trotomno delo temeljeno na preplitanju ličnih iskustava i mnoštva pisama, beleški i ostalih dokumenata koje je pisac dobijao od bivših sapatnika, a koja su skupljena i obrađena u okolnostima krajnje konspirativnosti. Ta je uništavajuća optužba sovjetskoga sistema za propast i smrt miliona ljudi slomila i poslednje komunističke apologete na Zapadu.

Brežnjevljev SSSR nije mogao podneti ni ideju da se o tabuizovanoj temi piše, pa je Solženjicin uhapšen i proteran iz SSSR-a. Najpre je živeo u Švajcarskoj, zatim u SAD-u (Vermont), da bi se u 1990-im vratio u Rusiju, gdje je dočekan i kao ideolog ruske nacije. U egzilu je nastao niz romana koji slede u ruskoj književnoj svesti opstali uzor, Tolstojev "Rat i mir", i revidiraju istorijski model kakav su nametnuli boljševici, s gledišta ruske nacije, i to od "Avgusta četrnaeste", 1971., prošireno 1983, preko "Oktobra šesnaeste", 1984 i "Marta sedamnaeste ", 1986 do "Aprila sedamnaeste", 1991. Zajednički im je naslov: "Crveni točak ". I dok u koncepciji "istorijske epopeje" Solženjicin sledi Tolstoja, dotle njenu strukturu nastoji modernizovati: sam svoja dela naziva "polifoničnim" (Bahtinov pojam za romane Dostojevskog), čemu odgovara različitost fragmenata od kojih se u čvor (uzel) celine vezuju fabule o ljudskim sudbinama (pretežno ruskih oficira; ratni protivnici, Nemci, ostaju uglavnom izvan teksta), dokumentarni umeci, lirske digresije. Jezik je arhaičan i korespondira s namerama očiglednim u njegovom "Ruskom rečniku jezičnog proširivanja" (1995) – u smeru staroruskog leksika. Solženjicin je na taj način istovremeno modernizovao prozu (mešavina dokumentarnosti, prikaza istorijskih osoba, isečaka iz štampe slična je postupcima u delu Johna Dos Passosa, dok je upotreba vremenskih skokova i preplitanje stilova i žanrova podseća na Foknera), a jezičnom arhaizacijom je ostvario posebnu patinu koja ne ide za modelom jezičnih igara karakterističnih za sterilnost postmodernizma, nego joj je svrha regeneracija ruskog nacionalnoga bića u ogledalu piščevog dela.

Važnija su mu publicistička djela: "Kako da preuredimo Rusiju" (1991.), "Rusko pitanje krajem XX veka", (1994.), "Dva veka zajedno", (2003). Kako u inostranstvu, tako po povratku u Rusiju nakon sloma komunističkoga sistema, Solženjicin je često donekle površno etiketiran kao ruski pravoslavni nacionalista, antisemita, antikatolički bigot, mrzitelj Zapada, apologet carizma i slavjanofilski ksenofob. Iako su te optužbe besmislene, sam auktor snosi delimičnu "krivicu" nekim svojim nezgrapnim izjavama i površnim generalizacijama. No, snaga je Solženjicinove kritike u njegovim jasnim opažanjima duhovne praznine i kukavičluka koji leže u srcu ispraznog sekularnog hedonizma koji dominira zapadnjačkim društvima.

Po sveukupnom delu Solženjicin je jedan od najznačajnijih prozaista 20. veka, pisac koji je istovremeno nastavio tradicije klasične ruske pripovedne proze, najpre Tolstoja, no inoviravši je nizom postupaka karakterističkih za evropski modernizam. Ironija koja prati njegovo delo je i posledica različitog životnoga iskustva i pogleda na svet u odnosu na većinu savremenika koji su živeli ili žive u normalnijim i lagodnijim životnim uslovima: u doba kada je stvarao svoj najopsežniji i najambiciozniji prozni ciklus, "Crveni točak", svetskom književnošću je dominirao (i još dominira) ponešto trivijalniji pristup umetničkom delu, uozbiljen u postmodernističkim fikcijama Umberta Eka, Tomasa Pančona ili Salmana Ruždija. Pisac kao prorok je anahronizam, i većina nesporazuma između Solženjicina i njegovih kritičara proističe iz sukoba nepomirljivih pogleda na svet o čovekovom životu i sudbini.

Vanjske veze uredi