Aleksandar Ehrmann
Aleksandar Ehrmann (Podbuz, Austro-Ugarska Monarhija, 14. 9. 1879 - Zagreb, 13. 4. 1965), jugoslavenski industrijalac, filantrop i diplomat koji je imao važnu ulogu u razvitku industrije u Slavonskom Brodu, začecima automobilizma i sportskoga zrakoplovstva u Kraljevini Jugoslaviji i u unapređivanju kulture jaskanskoga kraja i grada Zagreba.
| Aleksandar Ehrmann | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 14. 9. 1879. Podbuz, Austro-Ugarska Monarhija |
| Smrt | 13. 4. 1965. (dob: 85) Zagreb, SFR Jugoslavija |
| Počivalište | Mirogoj, Zagreb |
| Nacionalnost | Jugoslaven |
| Etnicitet | Židov |
| Državljanstvo | SFR Jugoslavija |
| Zanimanje | industrijalac |
| Poznat/a po | suosnivač Prve jugoslavenske tvornice vagona strojeva i mostova d.d. Brod na Savi |
| Suprug/a | Dora (Wilczek) Ehrmann |
| Djeca | Ada Ehrmann Hedi Ehrmann Leon Ehrmann |
| Roditelji | Ignac Ehrmann Adela (Liebermann) Ehrmann |
| Rodbina | Leon Ehrmann (brat) Oskar Ehrmann (brat) Leopold Ehrmann (brat) |
Biografija uredi
Podrijetlo i začeci karijere uredi
Aleksandar Ehrmann je rođen 14. 9. 1879 u bogatoj židovskoj[1][2] obitelji Ignaca i Adele (Liebermann) Ehrmann.[3] Podrijetlom je iz Podbuza u istočnoj Galiciji. Ehrmann je odrastao uz trojicu braće; Leona, Oskara i Leopolda. Cijela obitelj Ehrmann bavila se drvnom industrijom. Ehrmann, potaknut obiteljskom tradicijom, se pripremao za vodeće položaje u drvnoj industriji, pa je u razdoblju od 1899 do 1908 godine radio u nekoliko prestižnih srednjoeuropskih drvoprerađivačkih kuća. 1899 zaposlio se u parnoj pilani u transilvanskom gradu Agniti, u podružnici minhenske tvornice "Braća Freundlich". Nakon dvije godine rada, 1901 godine, na uredskim i blagajničkim poslovima Ehrmann se preselio u Beč gdje je odmah dobio zaposlenje u vrlo uglednoj dvorskoj tvornici parketa "Braća Engel". U Beču je živio dvije godine, od ožujka 1901 do travnja 1903 godine. Od 1. 4. 1907 do 31. 8. 1908 radio je za budimpeštansku drvnu industriju "Mundus", koja je bila u vlasništvu obitelji Ehrmann, i to u postrojenjima u Užgorodu u Kraljevini Ugarskoj, zatim u tvornici u Vratima u Gorskom kotaru kao voditelj opskrbe, te na kraju kao voditelj tvornice pokućstva u Varaždinu. Poslodavci u tim postrojenjima su bili veoma zadovoljni Ehrmannovim radom i sposobnostima. Ehrmann se nastojao u mladosti zaposliti u što više vodećih drvnih industrija i obići više industrijsko-prerađivačkih pogona kako bi stečeno znanje i iskustvo kasnije primijenio u vlastitoj tvornici.[3]
Poslovna, politička, diplomatska i društvena karijera uredi
13. 3. 1916 Ehrmann je preuzio vođenje obiteljske drvoprerađivačke tvrtke "Slavonija d.d." koju je 1903 godine osnovao njegov brat Leon. Također je kasnije preuzeo vođenje tvrtke Bothe i Ehrmann d.d. u Zagrebu koju je u listopadu 1895. osnovao Ehrmannov bratić Samuel Ehrmann zajedno sa svojim partnerom Eugenom Ferdinandom Botheom. "Bothe i Ehrmann d.d." je pod Ehrmannom do 1934 godine zapošljavala preko 500 radnika i bila je jedna od vodećih tvornica namještaja u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Osim u "Slavoniji d.d.", Ehrmann je bio generalni direktor u "Jugoslavenskoj šumi d.d." iz Zagreba i industriji drva "Una d.d." iz Bosanske Dubice. Jedna od pilana "Slavonije d.d." bila je u Tesliću, a vodio ju je Ehrmannov nećak Emil Ehrmann. Zbog potreba koje su "Slavoniju d.d." vezale za željeznički promet, Aleksandar Ehrmann je 1923 godine potaknuo i privukao strani kapital za osnivanje "Prve jugoslavenske tvornice vagona strojeva i mostova d.d. Brod na Savi" (danas "Đuro Đaković"). Ehrmann je također investirao u proizvodnju vinarije "Mladina" (današnje "Jaska vino d.d." pod koncernom Agrokor) u Jastrebarskom. Uz to je bio i aktivan član zagrebačke "Trgovačkoobrtničke komore" i "Zemaljskog saveza industrijalaca Jugoslavije". Ehrmann je bio jedan od uglednika koji su 30. 4. 1925 u Trgovačkom domu u Zagrebu utemeljili Aeroklub Zagreb. Na toj sjednici je izabran za drugog podpredsjednika kluba. Ehrmann je bio i član uprave zagrebačke sekcije jugoslavenskog autokluba tj. Automobilskog kluba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Ehrmann je na vodećim funkcijama u autoklubu proveo nekoliko mandata. Ehrmann je 1926 godine sudjelovao u osnivanju udruženja za promicanje umjetničkoga obtra "Djelo". Udruženje je djelovalo pod okriljem Akademije za umjetnost i obrt, a bavilo se promicanjem dizajna uporabnih predmeta domaće proizvodnje. Također je bio član društva "Kvak" koje je promicalo umjetnost, te je okupljalo brojne dobrotvore i umjetnike, poput slikara Mencia Klementa Crnčića. Ehrmann je bio i vlasnik "Zalagaonice" u Zagrebu, pa je više puta darivao Družbu "Braće hrvatskoga zmaja" vrijednim predmetima.[3]
Sredina 1930-ih je bila kobna za nekoliko najvećih drvoprerađivačkih poduzeća u Kraljevini Jugoslaviji. Jedno od njih bila je i "Slavonija d.d." koja je 1936 godine otišla u stečaj. Podružnica u Beču, koju je vodio Aleksandrov brat Oskar, posluje samostalno još i danas. Također samostalno u Beču i danas posluje tvornica "Bothe i Ehrmann", čija je zagrebačka tvornica propala tridesetih godina 20. stoljeća. Ehrmann je 1926. godine, preko "Jugoslavenske šume d.d.", kupio od grofa Ljudevita Erdödyja dvorac u Jastrebarskom zajedno s cijelim imanjem i lovištem. Sveukupna površina posjeda iznosila je 904 jutra i 495 čvh., a cijena je iznosila 2,5 milijuna dinara. Dvorac je bio prilično zapušten i Ehrmannovi su na saniranje stanja, počevši s rekonstrukcijom krovišta, utrošili znatnu svotu novca. Ehrmann je u jugozapadnom krilu dvorca osnovao prirodoslovni muzej koji je otvorio za javnost. Nakon kraha "Slavonije d.d.", "Jugoslavenska šuma d.d.", koja je sa "Slavonijom d.d." bila poslovno i vlasnički povezana, morala je zbog velikih izdataka prodati dvorac u Jastrebarskom.[3] Ehrmann je bio ravnatelja i član upravnoga odbora "Dioničkoga društva Silvex",[3] te počasni konzul Portugala u Zagrebu.[3][4]
Obiteljski život, filantropija i donacije uredi
U vrijeme boravka u Varaždinu, Ehrmann je upoznao svoju buduću suprugu Doru Wilczek, također Židovku, kćer imućnoga poduzetnika Alberta Wilczeka i Elizabete Deutsch. Vjenčali su se 22. 12. 1907 u Varaždinskoj sinagogi, a obred je vodio nadrabin dr. Ignjat Ernst. 1916 godine Ehrmann se sa obitelji nastanio u Slavonskom brodu gdje je bilo postrojenje "Slavonije d.d.". Najstarija kći Ada im se rodila 24. 2. 1909 godine. Ubrzo poslije su se preselili u Zagreb na Mažuranićev trg 11. U Zagrebu se Ehrmannovima 11. 10. 1913 rodila kći Hedi, a 28. 3. 1916 sin Leon koji je dobio ime po Aleksandrovu bratu, a koji je bio umro tri godine ranije. U travnju 1918 Ehrmann je sa obitelj preselio u Budimpeštu, ali se već u ožujku 1919 vratio u Zagreb, u kojem je bilo sjedište "Slavonije d.d." S obzirom na to da su se 1919 godine trajno nastanili u Zagrebu, Ehrmannovi su 1922 godine naručili od arhitekta Viktora Kovačića projekt vile Ehrmann koja se nalazila u Jurjevskoj ulici 23. Obitelj Ehrmann je od 1926 do 1939 godine okupljala u Jaski društvenu kremu i organizirala brojne lovove za svoje prijatelje i poslovne partnere. Ehrmanna je 1937 godine u dvorcu posjetio tadašnji nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac, koji je bio zainteresiran za kupnju dvorca za potrebe zagrebačkog Kaptola. Obitelj Ehrmann bila je omiljena u predratnom Zagrebu. Voljeli su okupljati društvo, a bogatstvom se nisu razmetali; dapače, smatrali su da ih ono obvezuje na dobročinstvo i na nesebično služenje u korist općega dobra. Ehrmann je običavao davati pomoć onima koji su je najviše trebali, pa je tako u više navrata donirao sredstva "Katoličkoj pripomoći za izbjeglice" u Jastrebarskom, "Banovinskom odboru društva Crvenog križa Banovine Hrvatske", kao i "Narodnoj pomoći". Ehrmann je 1941 godine darovao Gipsoteci grada Zagreba ukupno 10 vrijednih isprava. 1945 darovao je Državnom arhivu u Zagrebu 6 folija glagoljskog misala iz 14. stoljeća. Ehrmannovi su tijekom života u Zagrebu, od 1912 do 1965 godine, promijenili četiri adrese: najprije su stanovali na Mažuranićevom trgu 11, zatim u Ćirilometodskoj 3 na Gornjem gradu, u Draškovićevoj 15/III i nakon 1945 u Martićevoj 31/I.[3]
Tijekom Drugog svjetskog rata uredi
Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske (NDH) je Ehrmanna zateklo na mjestu ravnatelja "Dioničkoga društva Silvex". Cijelo vrijeme rata Ehrmann je proveo u Zagrebu. Kao Židovi, Ehrmannovi su po dolasku ustaškoga režima na vlast bili dužni podnijeti obveznu prijavu imetka Židova "Uredu za obnovu privrede Ministarstva narodnoga gospodarstva". Prijave su podnijeli 6. 9. 1941 godine. Ante Pavelić je zahtijevao da se sa Ehrmannom postupa kao sa predstavnikom Portugala u NDH. Ehrmann je nastojao pomoći Židovima da emigriraju iz NDH, pa im je na svoju ruku izdavao vize za Portugal. Ehrmanni su u vrijeme NDH proživjeli četiri mračne godine života. Ehrmannov sin Leon je odveden u njemačko zarobljeništvo kao oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, kći Ada je s mužem Juliusom Weinrebeom emigrirala u Split koji je bio pod talijanskom okupacijom, a zet od druge kćeri Hedi, ginekolog dr. Mladen Bival, izgubio je po uspostavi ustaške vlasti u Zagrebu radno mjesto liječnika u "Sanatoriju Merkur" u Zajčevoj ulici. Ehrmannu su nacisti oduzeli i nekoliko građevinskih zemljišta u Beču koje je kupio još 1929 godine, te zemljište u Šubićevoj ulici u Zagrebu. Ehrmann je preko Titova pouzdanika dr. Srećka Šilovića, kasnijega jugoslavenskog ambasadora u Norveškoj, davao u više navrata 1941 i 1942 znatne svote novca za borbu protiv okupatora.[3]
Život nakon rata uredi
Novouspostavljena vlast SFR Jugoslavije nije imala previše sluha za dobrotvore iz redova kapitalista, iako su Ehrmannove zasluge za narod Jugoslavije bile neosporne. Iako antifašist, Ehrmann je bio okarakteriziran kao klasni neprijatelj, pa mu tako nova vlast nije priznala pravo na mirovinu. Preseljen je iz velikoga stana u Draškovićevoj ulici u manji. Skromno je živio pomalo rasprodajući svoju imovinu. Umro je u Zagrebu, u Martićevoj ulici br. 31, 13. 4. 1965 godine. Aleksandar Ehrmann je pokopan u obiteljskoj grobnici u arkadama na Mirogoju. Supruga Dora je po njegovoj smrti preseljena u još manji stan, u Heinzlovoj ulici br. 5, gdje je živjela do smrti 29. 12. 1971 godine.[3]
Reference uredi
- ↑ Snješka Knežević, 2011, str. 58
- ↑ Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Zavod za hrvatsku povijest); Ivo Goldstein; Solidarnost i pomoć Židovima u Hrvatskoj; stranica 211; srpanj 2004.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 3,7 3,8 Marko Fak, »Aleksandar Ehrmann (1879–1965), veleindustrijalac i mecena (skica za portret)«, Interdisciplinarni znastveni časopis "Radovi Zavoda za hrvatsku povijest", vol.41, br. 1, Zagreb, studeni 2009., str. 325. – 335., ISSN 0353-295X (Hrčak)
- ↑ Ivo Goldstein, 2001, str. 136, 513
Literatura uredi
- Snješka Knežević, Aleksander Laslo (2011). Židovski Zagreb, Zagreb: AGM, Židovska općina Zagreb. ISBN 978-953-174-393-8
- Goldstein, Ivo (2001). Holokaust u Zagrebu, Zagreb: Novi Liber. ISBN 953-6045-19-2