Aleksandar Deroko

Za ostale upotrebe, v. Deroko.


Aleksandar Deroko (16. septembar 1894. — 30. novembar 1988) bio je arhitekta, slikar i pisac mnogobrojnih knjiga, koje je najčešće sam ilustrovao. Bio je višegodišnji profesor Beogradskog univerziteta. Član Srpske akademije nauka i umetnosti postao je 1956. godine.

Aleksandar Deroko
Rođenje(1894-09-04)4. 9. 1894.
Beograd, Kraljevina Srbija
Smrt30. 11. 1988. (dob: 94)
Beogrda, SR Srbija, SFRJ

Stvarao je u nekoliko arhitektonskih pravaca, a najviše u srpskom nacionalnom stilu i moderni.

Biografija

uredi
 
Aleksandar Deroko - Borbe za oslobođenje Beograda

Aleksandar Deroko je rođen 4. septembra 1894. godine u Beogradu, od oca Evžena Deroka. U Beogradu je maturirao i upisao Tehnički fakultet. Početak Prvog svetskog rata ga je dočekao na studijama. U ratu je učestvovao kao jedan od 1300 kaplara sa činom narednika. Diplomirao je u Beogradu 1926. godine, a naredne dve godine bio na specijalizaciji u Parizu. 1927. godine je izabran za asistenta na Univerzitetu u Beogradu, od 1929. godine radi u zvanju docenta, od 1937. godine kao vanredni profesor.

Tokom ustanka u Srbiji, novembra 1941. godine je sa velikom grupom talaca (intelektualaca, komunista, masona) odveden u Banjički logor, gde je proveo tri sedmice.[1] Tu je izradio seriju brzih crteža, koje predstavljaju dragoceno svedočanstvo o zatočenicima i samom logoru.[1] Pored crteža, iz logora je sačuvao i kratke zapise:

Kad sam ušao u tu neku veliku, praznu sobu kasarne, na podu je, duž zidova, na retkoj slami, sedelo i ležalo već stotinak ljudi. Neko ruksak, neko koferčić kraj nogu. Na sredini velika ‘kibla’ od starog benzinskog bureta. Celu noć se posle, valjda od nervoze, čekalo na red pred njom... U poređenju sa idejom smrti, nekome bi izgledalo, možda, nevažno poniženje ona kibla nasred sobe prepune nepoznatih, a naročito poznatih ljudi, kibla koju treba, posle svega, mada je to sada već skoro nevažno prema onom najgorem, ujutru još i iznositi, prepunu, i prati... i pljuvaonicu isto tako prepunu iz sobe prozeblih, pa i bolesnih ljudi... koju treba isto tako prati golim rukama.[1]

Po oslobođenju Beograda, aprila 1945. godine organizovana je prva izložba logoraških radova pod nazivom „Izložba radova rađenih u logoru na Banjici za vreme okupacije 1941–1944 god.” Na izložbi je bilo prikazano 750 radova 169 autora, a imena 90 autora nisu utvrđena. Plakat za ovu izložbu uradio je Aleksandar Deroko, a na izložbi se našlo više njegovih crteža.[1]

Od 1950. godine radi kao redovni profesor i odlazi u penziju 1965. godine. Predavao je istoriju arhitekture i folklornu arhitekturu. Amfiteatar je bio premali da primi sve studente, i uopšte sve zainteresovane[2].

Arhitektura

uredi

Po okončanju rata vratio se studijama arhitekture i umetnosti u Rimu, Pragu, Brnu i Beogradu gde je diplomirao 1926. godine. Kao stipendista francuske vlade odlazi u Pariz gde se druži sa Pikasom, Šumanovićem, Le Korbizijeom, Rastkom Petrovićem i drugima koji su tada živeli u Parizu[2].

Kao arhitekt projektovao je i izveo dvadesetak objekata. Nekoliko kuća i vila, internat Bogoslovskog fakulteta u Beogradu (1938), konake u manastiru Žiča i u Nišu (1939), Crkvu u Novom Sarajevu (1935), Nadgrobne kapele Osmanu Đikiću u Mostaru i neke na groblju u Beogradu.

Sa Bogdanom Nestorovićem je 1926. napravio projekat Hrama svetog Save sa kojim je pobedio na konkursu; izgradnja tog hrama se danas privodi kraju.

Na svojim putovanjima u više navrata (1954, 1956 i 1965) boravio je na Svetoj gori, o čijoj je arhitekturi i životu ostavio dragocene podatke[2].

Druge oblasti

uredi

Publikovao je oko stotinu stručnih i naučnih radova, od kojih desetak knjiga iz oblasti srednjevekovne i narodne arhitekture.

Aleksandar Deroko je bio jedan od prvih svestranih sportista u Srbiji. Na plivačkom takmičenju u organizaciji Srpskog olimpijskog kluba 1911., osvojio je zlatnu medalju u preplivavanju Save i u plivanju na 1000 m nizvodno slobodnim stilom. Istovremeno se bavio i modelarstvom. Konstruisao je i izradio jednu od prvih vazdušnih jedrilica u Srbiji. Sa modelima svoje konstrukcije učestvovao u takmičenjima koja su 1910-12 organizovali prvi mladi modelari u Srbiji. Ta ljubav prema jedrilicama i vazduhoplovstvu ga je odvela da se kao đak dobrovoljac prijavi u vojsku, gde na Solunskom frontu, kao jedan od 1300 kaplara postaje i jedan od prvih srpskih ratnih pilota.

Arhitektonska

uredi

Pisana

uredi
  • „Narodno neimarstvo“ - I tom 1939, II tom 1940.
  • „Srednjovekovni gradovi u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori“ 1950.
  • „Monumentalna i dekorativna arhitektura u srednjovekovnoj Srbiji“ 1953.
  • „Rimski spomenici u Đerdapu“ 1959.
  • „Arhitektura starog veka“ 1962.
  • „Medieval Castles on the Danube“ („Srednjovekovni gradovi na Dunavu“) 1964.
  • „Sveta gora“ 1967.
  • „Atos“ 1967.
  • „A ondak je letijo jeroplan nad Beogradom“ 1983.

Reference

uredi
  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Sloboda je za nas san, Muzej Jugoslavije, 2022.
  2. 2,0 2,1 2,2 Aleksandar Deroko, „Sveta gora“, Beograd (biografski deo)

Literatura

uredi
  • Aleksandar Deroko, „Sveta gora“, Beograd (biografski deo)

Vanjske veze

uredi