Aburahaman Avtorhanov (čečenski: Автoрхан КIант Iабдурахьман; rus. Абдурахма́н Гена́зович (Ганазович) Авторха́нов; 3. oktobar 1908 - 30. april 1997) bio je čečenski historičar i publicist, poznat kao jedan od najistaknutijih sovjetologa na Zapadu u vrijeme Hladnog rata, odnosno izvora za historiju Čečenije u 20. vijeku.

Rodio se u selu Laha Nevri (današnje Nadterečnoje) u sjevernom dijelu Čečenije. Tokom školovanja se godine 1927. priključio Komsomolu, a kao perspektivni kadar je poslan u elitni Institut crvenih profesora u Moskvi, gdje je, prema vlastitim riječima, postao blizak tzv. Desnoj opoziciji okupljenoj oko Nikolaja Buharina. Godine 1929. je postao član Komunističke partije, a 1930. objavio članak u Pravdi u kome je kritizirao kolektivizaciju (te ga se ubrzo nakon toga morao javno odreći). Sljedećih nekoliko godina se bavio intenzivnom spisateljskom djelatnošću, objavljujući radove o čečenskom jeziku i historiji i nastavljajući obrazovanje u partijskim školama.

Njegovoj partijskoj karijeri je došao kraj 10. oktobra 1937. godine, kada je u jeku Velike čistke zajedno sa cjelokupnim partijskim rukovodstvom Čečensko-Inguške ASSR uhapšen pod optužbom za pripremanje oružanog ustanka i subverziju sovjetske države. Avtorhanov je, prema vlastitim riječima, nekoliko sljedećih godina proveo u zatvoru, izložen mučenju, a u jednom slučaju, u posljednji trenutak izveden sa poprišta masovnog pogubljenja. Iz zatvora je izašao nakon izbijanja operacije Barbarosa 1942. godine kada je formalnom presudom Vrhovnog suda SSSR oslobođen optužbi; u stvarnosti je prihvatio ponudu NKVD-ovog šefa Lavrentija Berije da ode na nepristupačni planinski jug Čečenije gdje je njegov prijatelj Hasan Israilov prethodne godine započeo ustanak protiv sovjetske vlasti. Tamo je trebao špijunirati ustanike, ali se, nakon što su u Čečeniju, tokom velike ljetne ofenzive prodrle njemačke trupe, odlučio prijeći na njihovu stranu. Kao predstavnik Israilova je prešao njemačke linije sa ponudom o formalnoj suradnji u borbi protiv Sovjeta. Prije nego što su njemačke snage imale prilike ozbiljno sprovesti taj plan, poraz u Staljingradskoj bitci ih je natjerao na povlačenje, a Avtorhanov je zajedno sa njima pošao na zapad.

Ostatak rata je proveo u Njemačkoj, gdje su ga njemačke vlasti koristile u propagandne svrhe, odnosno kao autora pamfleta kojim su se sovjetski vojnici i državljani pozivali da slijede njegov primjer i pridruže se Nijemcima u antisovjetskoj borbi. U aprilu 1945. je prešao na jugozapad Njemačke, u buduću američku okupacijsku zonu. Tamo je brzo ostvario bliske kontakte sa američkim vlastima. Godine 1948. se zaposlio kao predavač na tzv. Ruskom institutu američke vojne akademije u Garmisch-Partenkirchenu, a 1950. je postao jedan od osnivača i prvih suradnika Radija Slobodna Evropa. Tokom sljedećih nekoliko godina će napisati niz knjiga u kojima je zapadnoj javnosti izložio vlastita zapažanja o sovjetskom političkom sistemu, a koja će do današnjih dana uticati na opću percepciju sovjetskog režima i ideologije. Među njima se posebno ističu Staljinova vladavina iz 1951. godine i Tehnologija vlasti iz 1959. koja je čak bila objavljena u samizdatima od strane sovjetskih disiedenata. Godine 1976. je u svojoj knjizi Zagonetka smrti Staljina: Berijina zavjera iznio teoriju prema kojoj je Staljin bio ubijen od strane Staljina, a koja dan-danas uživa veliku popularnost u javnosti.

Avtorhanov se formalno penzionirao 1979. godine. Posljednje godine života je proveo intenzivno se zanimajući za zbivanja u svojoj domovini, gdje je 1991. godine tokom raspada sovjetske države osnovana nezavisna država. Ispočetka je kritizirao separatističku politiku njenog predsjednika Džohara Dudajeva, držeći kako ona izaziva sukob sa drugim kavkaskim narodima i ide na ruku pristašama oborenog sovjetskog režima, odnosno kako se Čečenija mora priključiti demokratskoj Rusiji Borisa Jeljcina. Taj je stav revidirao u oktobru 1992. nakon susreta sa Dudajevom u Njemačkoj; neposredno pred izbijanje Prvog čečenskog rata je pozvao Jeljcina i Dudajeva da spor riješe mirnim putem, a nakon izbijanja rata kritizirao Dudajevljev poziv na gazavat (sveti rat) protiv Rusije. Navodi se kako je Dudajev neposredno pred svoju likvidaciju od strane ruskih snaga u proljeće 1996. godine jedan od posljednjih telefonskih razgovora uputio upravo Avtorhanovu.

BibliografijaUredi

  • К основным вопросам истории Чечни: к десятилетию Советской Чечни [Fundamental Issues of the History of Chechnya] (Grozny, 1930)
  • Alexandre Ouralov (pseud.), Staline au pouvoir (Paris: Les Iles D'Or, 1951); tr. Alexander Uralov, The Reign of Stalin (London: Bodley Head, 1953)
  • Технология власти (München: ЦОПЭ, 1959); tr. Stalin and the Soviet Communist Party: A Study in the Technology of Power (New York: Praeger, 1959); 2nd ed. Frankfurt/Main: Possev-Verlag, 1976; 3rd ed. 1983
  • The Communist Party Apparatus (Chicago: H. Regnery, 1966)
  • Загадка смерти Сталина: заговор Берия [The Mystery of Stalin's Death: Beria's Plot] (Frankfurt/Main: Possev-Verlag, 1976); 5th ed. 1986
  • Сила и бессилие Брежнева [The Power and Powerlessness of Brezhnev] (Frankfurt/Main: Possev-Verlag, 1979); 2nd ed. 1980
  • Мемуары [Memoirs] (Frankfurt/Main: Possev-Verlag, 1983)
  • От Андропова к Горбачеву: Дела и дни [From Andropov to Gorbachev] (Paris: YMCA-Press, 1986)
  • Ленин в судьбах России: Размышления историка [Lenin in the Destiny of Russia] (Garmisch-Partenkirchen: Prometheus-Verlag, 1990)
  • (coauthor) The North Caucasus Barrier: The Russian Advance Towards the Muslim World (New York: St Martin, 1992)

Vanjske vezeUredi