Ukrajina

(Preusmjereno sa stranice Украјина)

Ukrajina (ukrajinski: Україна [ukrɑˈjinɑ] O ovom zvuku slušaj), država u istočnoj Europi od cirka 44 milijuna stanovnika (2015)[2], samostalna od 1991. godine, bivša članica SSSR-a a glavni grad je Kijev.

Ukrajina
Україна
Zastava
Državna himna: "Šče ne vmerla Ukrajina
"
položaj Ukrajine u Evropi (zeleno i tamonzeleno; okupirane teritorije označene svjetlozeleno)
Glavni gradKijev
Službeni jezici ukrajinski
Priznati regionalni jezici 18 priznatih regionalnih jezika[1]
Etničke grupe (2001)
Vlada
 -  predsjednik Volodimir Zelenskij od 2019.
 -  premijer Denis Šmigalj od 2020.
 -  predsjednik Vrhovne rade Ruslan Stefančuk
Površina
 -  603,628 km2
Stanovništvo
 -  Procjena za 44.291.413[2]
Valuta ukrajinska grivnja (UAH)
Vremenska zona Istočnoevropska vremenska zona (UTC+2[3])
 -  Ljeti (DST) Istočnoevropsko ljetno vrijeme (UTC+3)
Pozivni broj +380
Web domena

Graniči sa Crnim morem na jugu, Ruskom Federacijom na istoku, Bjelorusijom na sjeveru, Poljskom i Slovačkom na zapadu, Mađarskom na jugu, te Rumunjskom i Moldavijom na jugozapadu.

Porijeklo imena države

uredi

Područje Ukrajine je također bilo poznato kao Rutenija, a stanovnici kao Ruteni ili Rusini. U ruskoj historiografiji se spominje kao „Mala Rusija” (ru. Малороссия). Ovo područje su u prethodnim stoljećima naseljavali Skiti i Sarmati. Sadašnje ime se tumači na različite načine, a ukrajinski stručnjak Vitalij Skljarenko objašnjava ime sa sljedećom interpretacijom: „zemlja naroda kojemu se pripada”. Riječ Ukrajina (Україна, Украина) je slavenskog porijekla – prema край[4] – i prvotno je značila ono što danas nazivamo krajem, zemljom, prostorom. Rječju krajina se u ukrajinskom jeziku označava zemlja odnosno država, a riječ u-krajina označava nešto što se nalazi u državi odnosno matičnu zemlju. Najvjerojatnije riječ potječe iz indoeuropskog korijena *(s)krei- (odvajati, rezati). Neki lingvisti smatraju da se riječ može tumačiti kao „najudaljeniji prostor” ili „pogranično područje”, dok drugi riječ dovode u vezu sa „rodnim krajem” ili „vlastitom, svojom zemljom”. Prvi puta ime Ukrajina se spominje 1187. godine u Kijevskom ljetopisu, u kome autor piše o smrti perejaslavskoga kneza.[5]

I plakaše za njim svi Perejaslavci (…) a zbog njeg je i Ukrajina mnogo tugovala.

– iz Kijevskoj ljetopisa 1187.[α 1]

Otada će se naziv često javljati i u drugim ljetopisima u kojima će riječ uglavnom označavati pogranične zemlje koje su bile suprotstavljene državnom središtu u Kijevu. Sredinom 16. stoljeća naziv se javlja i u stranim izvorima, tako da je u pismu turskog sultana Sulejmana upućenom poljskom kralju Sigismundu 1564. godine korišten izraz Ukrajina. Također od 16. stoljeća pa nadalje, naziv se koristi isključivo u značenju zemlje ili države naseljene Ukrajincima. Ime Ukrajina je također zabilježeno na europskim zemljopisnim kartama iz 1650, 1666, 1720 i dr. godina. Korištenje toga naziva u zemljopisima u potpunosti je odgovaralo stanju u narodu, među kojim je izraz bio vrlo proširen, a o tome nam svjedoče mnogobrojne pjesme posvećene zbivanjima u razdoblju od 16. do 18. stoljeća. Otada se ime iznimno proširilo uprkos tendenciji ruske i poljske vlasti koje su predlagale druge nazive, pa čak i zabranjivale korištenje imena Ukrajina, kao što je bio slučaj s carskom Rusijom u 19. stoljeću.

Historija Ukrajine

uredi
Vidi takođe: Administrativna podjela Ukrajine i Historija Ukrajine

Prethistorijsko razdoblje

uredi
 
Kukutenske keramičke posude sa Podolskog gorja.

Prvi je čovjek naselio prostor današnje Ukrajine prije gotovo 300.000 godina. Tripiljska kultura (4./3. milenijum pne. tj. brončano doba), smatra se jednom od najstarijih kultura čiji su tragovi rasprostranjeni po cijeloj današnjoj jugozapadnoj Ukrajini. Kultura se naziva tripiljskom zbog naselja Tripilja gdje je 1890. otkriveno i istraženo nalazište. Tripiljci su uzgajali žito, izrađivali glineno posuđe i svrdla kojima su obrađivali drvo i kamen. Tripiljska kultura se smatra vrhuncem razvoja neolitičkih poljodjelskih i stočarskih plemena na tlu Evrope. Oko 1500. godine pne. na prostoru današnje Ukrajine pojavila su se nomadska plemena. Jedno od tih plemena bili su Kimerijci (9./7. stoljeće pne.), o kojima je ostao trag i u pisanim izvorima. O slavnom plemenu nije pisao samo Homer u Odiseji, već i poznati antički autori poput Herodota, Kalimaha, Strabona. Kimerijci su zauzeli značajni prostor između Dnjestra i Dona a naselili su i krimski poluotok. Smatra se da su oni potomci starog iranskog nomadskog plemena, genetski bliski Skitima, a upravo je Skitima, iranskom nomadskom plemenu iz Središnje Azije, u 7. stoljeću pne. uspjelo potisnuti Kimerijce iz današnjih ukrajinskih stepa. Nekako su u to isto vrijeme Grci počeli sa osnivanjem prvih kolonija na sjevernim obalama Crnog mora (Χερσόνησος, Θεοδοσία, Κερκινίτις, Νύμφαιον). Skiti su utemeljili moćnu državu i vladali tim područjem do oko 200. godine pne. dok ih otuda nije protjeralo drugo nomadsko pleme – Sarmati.

Na razmeđu 2. stoljeća pne. i 3. stoljeća poslije Kr. kroz Ukrajinu prolazi put germanskog plemena Gota. Njih 375. godine pobjeđuje azijsko pleme Huni. Oni su ubrzo nakon toga stvorili moćnu državu koja se prostirala između Dona i Karpata. Na njenom čelu je bio Atila (umro 451), no nakon nekoliko poraza u sukobima sa Rimljanima i njihovim saveznicima, država gubi moć i raspada se.

Zatim se na tlu Ukrajine nastanjuju Slaveni. Njihova pradomovina nema općeprihvaćen teritorij. Prve zapise o Slavenima susrećemo kod rimskih autora (1./2. st. poslije Kr.) Plinija Starijeg, Tacita, Ptolomeja, gdje se Slaveni nazivaju Venedima ili Venetima. Etnonim tj. naziv Slaven se prvi puta susreće kod bizantskih autora. Po nekim izvorima Slaveni su se već u 4. stoljeću podijelili na tri velike grupe: Venedi (Visla), Anti (Dnjepar) i Slaveni ili Sklavini (Dunav). Većina historičara smatra seobu plemena Anta i Sklavina početkom formiranja odvojenih slavenskih naroda a samim time i ukrajinskog naroda. Posljednje velike seobe naroda na prostoru Ukrajine bile su one Bugara i Mađara, no u to vrijeme već je bila ustoličena jedna od najvećih i najmoćnijih europskih država – Kijevska Rus.

Doba kneževina

uredi
 
Srebnrna kovanica kijevskog kneza Svjatopolka I. Volodimiroviča.

U 9./10. stoljeću ustoličena je prva istočnoslavenska država sa središtem u Kijevu na čijem se čelu nalazila dinastija RjurkovičaKijevska Rus. Prvi spomen o toj kneževini bilježe Bertinski anali koji navode Olega, vođu skandinavskog plemena Varjaga, koji osvaja Kijev 882. godine i uz pomoć ukrajinskog plemena Poljani stvara ga prijestolnicom države. U narednih sto godina Kijevska Rus će obuhvatiti okolna ukrajinska, bjeloruska i ruska plemena pa i neka finska plemena na sjeveroistoku. Kijevski knez Svjatoslav pokorio je slavensko pleme Vjatiče i razvalio Hazarski kanat, koji je bio štit nomadskim plemenima na istoku. Volodimir Veliki 988. godine obznanjuje primanje kršćanstva iz Bizanta. Najveći stupanj centralizacije države, Kijevska će Rus ostvariti za vrijeme vladavine Jaroslava Mudrog (1019-1054). S vremenom dolazi do raspadanja države na zasebne kneževine. Nakon navale Batu-kana između 1237. i 1241. і potpunog razaranja Kijeva (1240), glavno središte državnosti na Rusi, postat će Galicijsko-volinjska kneževina (1199-1340).

Vrijeme Poljsko-litvanske unije

uredi

U 14. stoljeću značajni dio Rusije (Русь), uključujući Kijev, dolazi pod vlast litvanske dinastije Gedimіnovića (pa zatim Jagelovića), čime je nastala litvansko-ruska država pod nazivom Velika litvanska kneževina. Poljsko kraljevstvo zauzelo je Galiciju i područje oko grada Holma (do 1387). Nakon Krevske unije iz 1385, u Velikoj litvanskoj kneževini izrazito jača poljski i katolički utjecaj. Kad je unija između Litve i Poljske (tzv. Lublinska unija, 1569) dovela do njihovog realnog sjedinjenja, veći dio ukrajinskih zemalja došao je pod vlast Poljske, a poljsko je plemstvo steklo pravo na posjede u Ukrajini. Crkva, dotada pod samostalnom Kijevskom metropolijom, sklopila je Brestsku uniju (1596) s katoličkom crkvom (tzv. Unijati ili Grkokatolici). S pomoću te unije katolička Poljska je željela prekinuti veze Ukrajine s pravoslavnom Rusijom. Nakon raspada Zlatne Horde potkraj 15. vijeka. oko Dnjepra su se naselili ukrajinski Kozaci (Zaporoški Sič, Запорізька Січ), koji su odigrali važnu ulogu u suprotstavljanju tursko-tatarskom i poljskom pritisku. Vrijeme je to razvoja književnosti na staroukrajinskom jeziku. Između 1591. i 1638. izbio je niz seljačkih pobuna potpomaganih kozacima. Godine 1648. započeo je oslobodilački rat ukrajinskog naroda protiv Poljaka, koji je vodio hetman Bogdan Hmeljnicki. Iako je poljskoj vojsci nanio teške poraze, Hmeljnicki je uvidio da se samostalna hetmanska Ukrajina ne može sama oduprijeti Turcima i Poljacima. Oslonac je potražio na sjeveru kod ruskog cara Alekseja I. sa kojim je 1654. sklopio Perejaslavski sporazum. Na osnovu tog sporazuma taj dio Ukrajina se ujedinio sa Carskom Rusijom. Od tog doba istočna Ukrajina postaje dio Rusije i tako ostaje – uz manje prekide za svjetskih ratova – sve do kraja 20. vijeka.

Doba unije sa carskom Rusijom

uredi

Odmah nakon ujedinjenja, Rusija je ušla u rat sa Poljskom koji će biti okončan tek nakon trinaest godina sa primirjem u Andrusovu iz 1667. i sa tzv. Vječnim mirom (1668). Kao posljedica rata, pa i građanskih ratova koji su se vodili unutar zemlje, Ukrajina će se podijeliti na dva velika dijela koja sječe rijeka Dnjepar. Autonomni Kozački hetmanat opstat će još neko vrijeme samo u Ukrajini istočno od Dnjepra pod vlašću Moskve. Međutim, carska Rusija nastavila je feudalno i nacionalno ugnjetavanje Ukrajine, jednako kao što su to prije nje činile Poljska i Ugarska, o čemu svjedoče seljačko-kozačke pobune potkraj 17. i tokom 18. vijeka. Nakon neuspjelog pokušaja odcjepljenja zemlje od Rusije u savezništvu hetmana Mazepe sa švedskim kraljem Karlom XII. (1708/09.) car Petar I. smanjuje autonomiju hetmanske države, da bi nakon toga i svaki trag slobode ukinula carica Katarina II. Velika tokom 1760-1780. godina. Ukrajina je svoju autonomiju izgubila 1781. Pri prvoj podijeli Poljske, Austro-Ugarska je dobila 1772. Galiciju, a 1775. Bukovinu, dok je Rusija stekla zemlje između Dnjepra i Buga (1774) nešto kasnije i Krim. Poslije druge podijele Poljske 1793. i preostali poljski dio Ukrajine došao je pod vlast ruskoga cara.

Narodni preporod

uredi

Krajem 18. stoljeća dolazi do formiranja ukrajinskog narodnog pokreta, isprva kao kulturne, a od 1840, nakon osnutka Ćirilo-metodskog bratstva[α 2], i kao političke organizacije. Tijekom 1810-ih je u Podoliji buntovnik Ustim Karmaliuk organizirao pobune protiv Ruskog carstva privlačeći široku bazu podrške među Ukrajincima, Židovima, pa čak i Poljacima. Vrijeme je to nastanka moderne ukrajinske nacije. Izniman utjecaj u buđenju nacionalne svijesti Ukrajinaca dalo je stvaralaštvo ukrajinskog pjesnika i slikara Tarasa Ševčenka. Zbog stalnog pritiska i represija ruske vlasti, središte narodnog preporoda seli u Kraljevinu Galiciju koja se nalazila u sastavu Austrijskog Carstva. Krajem 19. stoljeća u Ukrajini se osnivaju prve političke stranke (na pr., Kijevska hromada). Većina se tih stranaka bavi idejom osnivanja samostalne ukrajinske države.

Kao što je već spomenuto nakon posljednje podjele Poljske, najzapadnija regija Galicija pripala je Austriji, Mađari su zadržali Zakarpatsku Ukrajinu[α 3] dok je ostatak teritorija pripao Rusiji. Ukrajinski pisci i intelektualci bili su nadahnuti duhom narodnog preporoda koji je bujao među drugim europskim narodima koji su također bili pod jarmom velikih europskih carevina, i bili su odlučni u svojoj namjeri oživljavanja ukrajinskog jezika, kulture, tradicije i državnosti. Rusija je nametala stroge zakone protiv uzdizanja ukrajinskog jezika i kulture, zabranjujući njegovo korištenje u bilo kakvoj djelatnosti. Međutim, mnogi su Ukrajinci prihvatili svoju sudbinu u okviru Rusije, a neki su čak i ostvarili velik uspjeh. Mnogi ruski pisci, skladatelji, slikari i arhitekti iz 19. stoljeća bili su porijeklom Ukrajinci. Najvjerojatnije, najpoznatiji od njih bio je Nikolaj Gogolj, jedan od najvećih pisaca ruske književnosti. Ukrajina će ostati u sastavu carske Rusije sve do njenog raspada u martu 1917. godine.

Ukrajina između 1917. i 1920.

uredi
 
Skoropadskij i car Wilhelm II.

Ukrajinska Vrhovna „Rada” (tadašnji ukrajinski parlament) u novembru 1917. proglašava Ukrajinsku Narodnu Republiku, koja se isprva nalazila u sastavu Rusije, da bi 25.1. 1918. bila proglašena samostalnost i odcjepljenje. Prvi je predsjednik te države bio pisac V. K. Viničenko. Upravo je u to vrijeme nastala suvremena ukrajinska simbolika (grb i zastava). Kako bi se oduprijela boljševicima koji su vladali većim dijelom zemlje, Centralna Rada izdaje dokument pod nazivom «Obraćanje ukrajinskog naroda do Njemačke s molbom o oružanoj pomoći». To je i bio povod svojevrsne njemačke okupacije. Dana 29.4. 1918. pod potporom Njemačke, u Ukrajini je izveden državni udar i na vlast dolazi hetman P.P. Skoropadski. Ukrajina je ponovno hetmanat, a država je njemački protektorat. Nakon njemačkog poraza u Prvom svjetskom ratu, u Ukrajini izbija narodni ustanak pod rukovodstvom Semena Petljure. Skoropadski odlazi s vlasti i u decembru 1918. se proglašava Ukrajinska Narodna Republika na čijem je čelu ponovno Vynnyčenko. Nakon što se raspala i Austro-Ugarska (1918), u Galiciji je iste godine proglašena Zapadnoukrajinska Narodna Republika koja se u januaru 1919. ujedinjuje s Ukrajinskom Narodnom Republikom. Od februaru 1919. sva vlast Ukrajinske Narodne Republike nalazi se u rukama Semena Petljure. Kako bi se obranio od Crvene armije koja je nasrtala s istoka, Petljura sklapa vojni savez s Poljskom. Međutim, nakon poljsko-sovjetskog rata, veći dio zemlje bit će pod kontrolom sovjetske vlasti na čijem teritoriju nastaje Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika. Zapadna Ukrajina pripala je Poljskoj, Bukovina i Besarabija Rumunjskoj, a Zakarpatje je pripojeno Čehoslovačkoj.

Doba Sovjetske Ukrajine

uredi

Ideja ukrajinstva opstala je između dva rata, pa čak se dvadesete godine 20. stoljeću mogu nazvati i preporodom ukrajinske kulture, jezika i poljoprivrede. Prvih godina SSSR-a boljševici su potpomagali razvoj zemlje dajući seljacima svojevrsne povlastice. Takvo stanje neće dugo potrajati.

Kako bi zadovoljio državne potrebe u povećanoj potražnji hrane i kako bi namaknuo sredstva za industrijalizaciju zemlje, Staljin je krenuo u realizaciju svoje ideje o kolektivizaciji poljoprivrede, koja je ponajprije pogodila Ukrajinu koju se često nazivalo „žitnicom SSSR-a”.

Godine 1929, seljacima se oduzima zemlja i stoka. Nastaju kolektivne farme – kolhozi [α 4]. U konfisciranju imovine, država je koristila regularne jedinice policije, kao i postrojbe tajne policije.

Mnogi su se odupirali takovoj odluci Vlade i započela je očajnička borba seljaštva protiv sovjetske vlasti. Neki su radije zaklali svoju stoku, nego li je predali u kolhoz. Bogatije seljake nazivali su „kulacima” i bili su proglašavani neprijateljima države. Na desetke tisuća seljaka je bilo strijeljano ili poslano na neki od mnogobrojnih radnih logora na Dalekom Istoku.

Prisilna kolektivizacija imala je katastrofalan učinak na poljoprivredu. Usprkos tome, sovjetska je Vlada na čelu sa Staljinom povećala ukrajinski dio obaveznog prinosa žita za čak 44%, dobro znajući da je to nemoguće izvesti i provesti u djelo. Sovjetski zakon nalagao je da se žito iz kolhoza ne može dijeliti među seljacima sve dok se ne napuni državna kvota koju je odredila Vlada. Vlast je postavljala tako nedostižne kvote, da je gladovanje postalo sveprisutna pojava. Najmanje je 5 milijuna ljudi nasmrt izgladnjeno u tragediji koju Ukrajinci nazivaju gladomor, iako neki stručnjaci navode i dvostruko više žrtava[6].

Sovjetski Savez je zatajivao događaje vezane uz gladovanje, a tek se u osamdesetim godinama prošlog stoljeća priznalo da je bilo nekih poteškoća zbog diverzija od strane kulaka i iznimno loših vremenskih prilika. Danas je gladomor prihvaćen i priznat kao stvaran događaj. Neki povjesničari smatraju da se glad 1932/33. nije mogla izbjeći i da je bila izravna posljedica Staljinove kolektivizacije i industrijalizacije zemlje, dok drugi ostaju pri svojoj tezi da do gladi nije smjelo doći i da je to bio smišljeni čin i genocid nad ukrajinskim narodom.

Nakon što su 1939. godine Njemačka i SSSR podijelili Poljsku, u sastav Sovjetske Ukrajine ulaze zapadna područja koja su dotada bila pod vlašću Poljske, a godinu dana kasnije i Bukovina i današnji ukrajinski dio Besarabije. Na samom početku Drugog svjetskog rata, ukrajinski nacionalisti (v. S. Bandera, OUN) su surađivali s nacističkom Njemačkom, nadajući se njenoj pomoći u obnavljanju državnosti kao što je bio slučaj s Hrvatskom i Slovačkom koje su bile zasebne republike pod kontrolom Trećeg Reicha. No, njemački teror koji će vladati Ukrajinom od 1941, raspršio je te aluzije. Godine 1942. stvorena je UPA – Ukrajinska pobunjenička armija[α 5], koja će ratovati i protiv Njemačke i protiv SSSR-a (i to protiv Sovjeta do 1950-ih). Drugi dio Ukrajinaca borio se protiv nacizma u redovima Crvene armije i partizanskog pokreta.

Nakon što su Nacisti zavladali Ukrajinom, zadržali su sovjetski tip kolektivnih farmi, sustavno su vršili genocid nad židovskim stanovništvom a preostalo stanovništvo (uglavnom Ukrajince) deportirali su na prisilni rad u Njemačku. Ukrajinci su činili značajni dio Crvene armije i njenog vodstva, a kako bi se oduprijeli nacističkoj Njemačkoj bili su aktivni i kao članovi pokreta otpora.

Cjelokupan zbroj svih žrtava tijekom rata i njemačke okupacije u Ukrajini procjenjuje se na 7 milijuna, uključujući i preko milijun stradalih Židova koji su bili ubijeni od strane posebne njemačke SS jedinica (Einsatzgruppen) i njihovih ukrajinskih saveznika. Velika većina bila je žrtva zvjerstava, prisilnog rada i pokolja cijelih sela kao osveta na napade na nacističke snage. Od 11 milijuna sovjetskih snaga, koliko se procjenjuje da je poginulo u sukobu s Nacistima, približno četvrtina (2.7 milijuna) žrtava su bili Ukrajinci ili su bili ukrajinskih korijena. Povrh toga, Ukrajina je vidjela neke od najvećih ratnih bitaka, opsadu Kijeva (koji će poslije dobiti titulu „Grad heroj”) gdje je zarobljeno preko 660.000 sovjetskih snaga, žestoku obranu Odese, do pobjedničkog juriša preko Dnjepra.

Godine 1945. SSSR potpisuje s Čehoslovačkom sporazum o uključenju Zakarpata u Sovjetsku Ukrajinu u okviru koje je 1946. osnovana Zakarpatska oblast sa središtem u Užgorodu.

U narednim desetljećima Ukrajina ne samo da je dostigla prijeratni stupanj industrije i proizvodnje, nego je postala glavna udarna snaga među svim republikama Sovjetskog Saveza. Mnogi su komunistički vođe poput Nikite Hruščova i Leonida Brežnjeva bili rodom iz Ukrajine. Ponovno je nastalo povoljno vrijeme za razvijanje rusko-ukrajinskih kulturnih i inih veza. Mnogi su sportaši, znanstvenici, pisci i pjesnici dolazili iz Ukrajine. Godine 1954. kako bi obilježili 300. godišnjicu kako je ukrajinski hetman Bogdan Hmeljnicki ujedinio Ukrajinu s Rusijom, Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika odrekla se Krima, koji je pripojen Sovjetskoj Ukrajini.

Nedaleko ukrajinskog grada Pripjat, na mjestu Černobilske nuklearne elektrane, 26.4. 1986. došlo je do eksplozije. Onečišćen je veliki dio sjeverne Ukrajine i veliko područje u susjednoj Bjelorusiji. Taj događaj kao i druga zbivanja samo su još dodatno potaknuli nezavisni pokret RUH(pokret) koji se zalagao za slom Sovjetskog Saveza u drugoj polovici osamdesetih.

Ukrajina je proglasila svoju nezavisnost 24. 8. 1991. slijedeći primjer i ostalih sovjetskih republika. Jedna je od osnivača Zajednice Nezavisnih Država (ZND). Dana 1. 12. 1991. ukrajinski su glasači na referendumu nadmoćno izabrali samostalnu i nezavisnu Ukrajinu, i službeno su na taj način izašli iz Sovjetskog Saveza. SSSR će formalno prestati postojati 25. 12. 1991., a tim činom ukrajinska će nezavisnost biti i službeno priznata od strane međunarodne zajednice.

Samostalna Ukrajina

uredi

Na čelu samostalne Ukrajine u razdoblju od 1992. do 2004. nalazit će se prvo predsjednik Leonid Kravčuk, kojeg će potom zamijeniti Leonid Kučma.

Leonid Kučma 2004. objavljuje kako se više neće kandidirati na mjesto predsjednika. U novoj kampanji za predsjednika Ukrajine, pojavila su se dva glavna kandidata. Proruski orijentiran Viktor Janukovič, tadašnji premijer Vlade, kojeg podržavaju i dotadašnji predsjednik Kučma i Rusija, i njegov glavni oponent Viktor Juščenko, koji Ukrajinu želi okrenuti Zapadu i pokušati odvesti u Europsku Uniju. U završnoj izbornoj utrci, Janukovič službeno odnosi tijesnu pobjedu, no Juščenko i njegove pristalice ne priznaju rezultate izbora, sumnjajući u njihovu vjerodostojnost. U zemlji izbija politička kriza. Oporba organizira masovne ulične prosvjede u Kijevu i drugim većim gradovima. Revolucija će ući u povijest pod nazivom Narančasta revolucija, zbog zaštitne boje oporbenog predsjedničkog kandidata Juščenka. Ubrzo Vrhovni sud Ukrajine rezultate izbora proglašava nevaljanima. U ponovljenim izborima pobjedu odnosi sadašnji predsjednik Viktor Juščenko. Pet dana nakon objave rezultata Viktor Janukovič daje ostavku i 5.1. 2005. raspušta se Vlada.

Međutim, unutar pobjedničkog pokreta nastaju razmimoilaženja, tako da na izborima u martu 2006. pobjeđuje Janukovič, kojeg je nakon višesmjesečne političke krize Juščenko bio prisiljen u augustu imenovati novim premijerom. Na izvanrednim izborima 2007. godine je, međutim, pobijedio blok okupljen oko prozapadne političarke Julije Timošenko. Godine 2008. u Ukrajini dolazi do teške ekonomske krize, poslije koje su se birači ponovno okrenuli filo-ruskom kandidatu Janukoviču koji je 2010. godine pobijedio na predsjedničkim izborima. Tijekom novog predsjedničkog mandata (2010–2014), Janukovič i njegova Stranka regiona bili su optuženi za pokušaj stvaranja „kontrolirane demokracije” u Ukrajini, za centralizaciju odlučnih procesa i za pokušaj uništenja glavne oporbene stranke „Blok Julije Timošenko”. Zatim, godine 2011. Timošenko je kaznena nakon sudske istrage zbog malverzacije javnih sredstava, jer je potpisala ugovor sa ruskom tvrtkom Gazprom o isporuci zemnog gasa. Iste godine je pritvorena, jer je više puta prekršila naloge tužitelja da ne napušta Kijev.

U novembru 2013. Janukovič nije potpisao Sporazum o pridruživanju Ukrajine Europskoj uniji i mjesto toga nastavio je s bližim vezama sa Putinovom Rusijom. Nakon objave da će Ukrajina odustati od procesa pridruživanja Evropskoj uniji, nastali su masovni prosvjedi na ulicama Kijeva (Evromajdan), što je dovelo do tzv. „Revolucije dostojanstva” (18–23 februar 2014). Prosvjednici su postavili kampove na kijevskom „Trgu neovisnosti”, a u zimi između 2013. i 2014. su počeli preuzimati razne vladine zgrade, prvo u Kijevu, a kasnije u zapadnoj Ukrajini. Borbe između prosvjednika i policije dovele do oko 80 smrtnih slučajeva u februaru 2014. Sukobi su postajali sve nasilniji, a kulminirali su u februaru 2014. nasilnim smjenjivanjem Janukoviča i formiranjem nove prozapadne vlade na čelu sa premijerom Arsenijem Jacenjukom. Nedugo potom je na Krimu došlo do ruske aneksije a u Donjeckoj i Luganskoj oblasti do pojave pro-ruskog separatističkog pokreta koga je nova ukrajinska vlast krenula ugušiti vojnom silom te je tako došlo do oružanog sukoba koji i danas traje.

Administrativna podjela Ukrajine

uredi
Vidi takođe: Administrativna podjela Ukrajine i Oblasti u Ukrajini
 
Administrativna karta Ukrajine.

Ukrajina je podijeljena na 24 administrativne jedinice koje se nazivaju oblastima, jednu autonomnu republiku i dva grada s posebnim statusom. Oblasti se dijele na manje jedinice koje se nazivaju rajonima.

Većina se ukrajinskih oblasti naziva prema oblasnom središtu (npr. Lavovska oblast). Uz to, još se tradicionalno na korijen riječi oblasnog središta dodaje sufiks –ščin- i na taj način su nastali tradicionalni nazivi poput Odeščina, Kijevščina (usp. hrv. Labinština).

Iznimka tog pravila su Volinjska i Zakarpatska oblast sa središtima u Lucku i Užgorodu. Kijev kao glavni grad je administrativno zasebna jedinica koja je ujedno i središte istoimene oblasti. Uz njega, još je Sevastopolj grad s posebnim statusom. Oblasno središte je najčešće najveći i najrazvijeniji grad u regiji.

Autonomna Republika Krim

uredi

Autonomna Republika Krim (ukr. Автономна Республіка Крим), nekada se nazivala Krimska oblast Ukrajinske SSR, zemljopisno je smještena na krimskom poluotoku na jugu Ukrajine. Glavni grad AR Krim je Simferopolj.

Popis ukrajinskih oblasti
Oblast (hrvatski) Oblast (ukrajinski) Tradicionalni naziv Oblasno središte
Čerkaška oblast Черкаська область
Čerkas'ka oblast'
Черкащина
Čerkaščyna
Черкаси, (Čerkasy)/ Čerkasi
Černigivska oblast Чернігівська область
Černigivs'ka oblast'
Чернігівщина
Černigivščyna
Чернігів, Černigiv
Černivačka oblast Черніветська область
Černivets'ka oblast'
Чернівеччина
Černiveččyna
Чернівці, Černivci
Dnjipropetrovska oblast Дніпропетровська область
Dnipropetrovs'ka oblast'
Дніпропетровщина
Dnipropetrovščyna
Дніпропетровськ (Dnipropetrovs'k)/ Dnjipropetrovsk
Donečka oblast Донецька область
Donets'ka oblast'
Донеччина
Doneččyna
Донецьк, (Donec'k)/ Doneck
Ivano-Frankivska oblast Івано-Франківська область
Ivano-Frankivs'ka oblast'
Івано-Франківщина
Ivano-Frankivščyna
Івано-Франківськ, (Ivano-Frankivs'k) / Ivano-Frankivsk
Harkovska oblast Харківська область
Harkivs'ka oblast'
Харківщина
Harkivščyna,
ili Слобожанщина
Slobožanščyna
Харків, Harkov
Hersonska oblast Херсонська область
Hersons'ka oblast'
Херсонщина
Hersonščyna
Херсон, Herson
Hmeljnička oblast Хмельнитська область
Hmel'nyts'ka oblast'
Хмельниччина
Hmel'nyččyna
Хмельницький, (Hmel'nyc'kyj)/ Hmeljnicki
Kijevska oblast Київська область
Kyjivs'ka oblast'
Київщина
Kyjivščyna
Київ, (Kyjiv)/ Kijev
Kirovogradska oblast Кіровоградська область
Kirovograds'ka oblast'
Кіровоградщина
Kirovogradščyna
Кіровоград, Kirovograd
Luganska oblast Луганська область
Lugans'ka oblast'
Луганщина
Luganščyna
Луганськ, (Lugans'k) / Lugansk
Lavovska oblast Львівська область
L'vivs'ka oblast'
Львівщина
L'vivščyna
Львів, (L'viv) / Lavov
Mikolajivska oblast Миколаївська область
Mykolaivs'ka oblast'
Миколаївщина
Mykolajivščyna
Миколаїв, (Mykolajiv) / Mikolajiv
Odeška oblast Одеська область
Odes'ka oblast'
Одещина
Odeščyna
Одеса, Odesa
Poltavska oblast Полтавська область
Poltavs'ka oblast'
Полтавщина
Poltavščyna
Полтава, Poltava
Rivanjska oblast Рівненська область
Rivnens'ka oblast'
Рівненщина
Rivnenščyna
Рівне, Rivne
Sumska oblast Сумська область
Sums'ka oblast'
Сумщина
Sumščyna
Суми, (Sumy) / Sumi
Ternopiljska oblast Тернопільська область
Ternopil's'ka oblast'
Тернопільщина
Ternopil'ščyna
Тернопіль, (Ternopil') / Ternopilj
Vinička oblast Віннитська область
Vinnyts'ka oblast'
Вінниччина
Vinnyččyna
Вінниця, (Vinnycja) / Vinicja
Volinjska oblast Волинська область
Volyns'ka oblast'
Волинь
Volyn'
Луцьк, (Luc'k)/ Luck
Zakarpatska oblast Закарпатська область
Zakarpats'ka oblast'
Закарпаття
Zakarpattja
Ужгород, Užgorod
Zaporiška oblast Запорізька область
Zaporiz'ka oblast'
Запоріжчина
Zaporižčyna
Запоріжжя, (Zaporižžja)/ Zaporižja
Žitomirska oblast Житомирська область
Žytomyrs'ka oblast'
Житомирщина
Žytomyrščyna
Житомир, (Žytomyr)/ Žitomir

Jezik

uredi

Službeni jezik Republike Ukrajine je ukrajinski jezik.[7]

Znanje ruskog jezika iznimno važno kako na kulturnom tako i na ekonomskom planu. Ukrajinski govori oko 55% dok ruski oko 45% stanovništva (oko 67.5% stanovnika smatra ukrajinski svojim materinjim jezikom, dok ruski smatra 29.6% stanovnika, prema popisu iz 2001.) Književni ukrajinski se govori u zapadnoj Ukrajini, ponajprije u Lavovu. Ruski prevladava u istočnoj Ukrajini i u velikim gradovima (uključujući Kijev), dok je suržik (mješavina ukrajinskog i ruskog, karakterističan po korištenju ukrajinske gramatike i fonetike i ruskog vokabulara) rasprostranjen po ruralnim područjima i manjim gradovima. Istočna Ukrajina je pod snažnim ruskim utjecajem i tamo s visokim postotkom prevladava ruski jezik. Na Krimu, ukrajinski jezik je u potpunosti odsutan, unatoč silnim pokušajima njegova uvođenja kao jedino dopuštenog jezika u administraciji, medijima i reklamiranju.

Broj učenika koji se školuju na ruskom jeziku, znatno je pao u posljednjih 10 godina (s 41% na 9%). Ipak, mnoge su ukrajinske gradske škole de facto ruskojezične, osobito na istoku i jugu zemlje. Ruski jezik i nadalje ostaje jezikom međunarodnog sporazumijevanja za velik broj Ukrajinaca i jezik koji je razumljiv širom Ukrajine.

Drugi regionalni jezici koje Republika Ukrajina priznaje po zakonu:[1] armenski, bjeloruski, bugarski, krimskotatarski, gaguški, njemački, grčki, mađarski, karaimski, krimčački, moldavski, poljski, romski, rumunjski, ruski, rusinski, slovački, jidiš.

Demografski podaci

uredi

Etnički Ukrajinci sačinjavaju oko 77,8% sveukupnog stanovništva Ukrajine. Od nacionalnih manjina najbrojniji su Rusi 17,3% iza kojih slijede Rusini (u Zakarpatskoj oblasti) oko 0,9%. Važno je napomenuti da službena ukrajinska vlast ne priznaje Rusine kao poseban narod, već kao dio ukrajinskog etnosa, a njihov rusinski jezik, ukrajinskim dijalektom. U Hrvatskoj i Srbiji, Rusini (v. Panonski Rusini) su priznati kao nacionalna manjina. Od ostalih manjina prisutni su Rumunji i Moldavci (0,8%), Bjelorusi (0,6%), Krimski Tatari (0,5%), Bugari (0,4%), Mađari, Poljaci (0,4%) i Židovi (0,3%).

Gradovi

uredi

Glavni članak: Popis gradova u Ukrajini
 
Stari dio Krivog Roga.

Veći gradovi Ukrajine[α 6][8]:

Kulturna baština

uredi
 
Nacionalni park Synevyr

Spomenici Svetske baštine (UNESCO) u Ukrajini[9]:

Spoljne veze

uredi

Bilješke

uredi
  1. [...] плакашасѧ по немь вси Переӕславци . бѣ бо любѧ дроужиноу [...] бѣ бо кнѧзь добръ . и крѣпокъ на рати . и моужьствомъ крѣпкомъ показаӕсѧ и всѧкими добродѣтелми наполненъ Ѡ нем же Оукраина много постони [...]
  2. Ćirilo-metodsko bratstvo, osnovano u Kijevu između decembra 1845. i januara 1846. Među glavnim članovima bili su Mykola Kostomarov, Pantelejmon Kuliš, Georgij Andruzkij, Vasilj Bіlozerskij, Mikola Gulak, Dmitro Piljčikov.
  3. Karpatska Rutenija (Užgorod, Beregove, Vinogradiv) je od 1867. do 1918. bila dio mađarske Transleitanije.
  4. Kohoz, od ruskog коллективное хозяйство (kollektivnoe hozjajstvo) tj. kolektivno gospodarstvo.
  5. ukr. Українська повстанська армія.
  6. Podaci po popisu iz 2001. godine.

Izvori

uredi
  1. 1,0 1,1 „Law of Ukraine "On Principles of State Language Policy" (Current version — Revision from 01.02.2014)”. Document 5029-17, Article 7: Regional or minority languages Ukraine, Paragraph 2. Zakon2.rada.gov.ua. 1 February 2014. Pristupljeno 30. IV 2014. 
  2. 2,0 2,1 „People and Society: Ukraine”. CIA World Factbook. Arhivirano iz originala na datum 2016-07-09. Pristupljeno 18. VII 2014. 
  3. „Рішення Ради: Україна 30 жовтня перейде на зимовий час " Події " Україна " Кореспондент”. Ua.korrespondent.net. Pristupljeno 31. XI 2011. 
  4. ((lat.)) „край”. Monumenta Serbica. Pristupljeno 22. 02. 2023. 
  5. (uk) Stacenko, Danilo (6. 4. 2021). „Слово і назва Україна: від Київського літопису до Богдана Хмельницького”. Історична правда. Pristupljeno 22. 2. 2023. 
  6. Holodomor. The Forgiven Holocaust of 1932-33Arhivirano 2006-02-16 na Wayback Machine-u
  7. (en) „Constitution of Ukraine. Article 10 (Version adopted on June 28th, 1996)”. Pristupljeno 22. 02. 2023.  : Стаття 10. Державною мовою в Україні є українська мова.
  8. 8,00 8,01 8,02 8,03 8,04 8,05 8,06 8,07 8,08 8,09 (en) „Ukraine: largest cities and towns and statistics of their population”. Arhivirano iz originala na datum 2012-12-10. Pristupljeno 22. 02. 2023. 
  9. (en) „Ukraine: properties inscribed on the World Heritage List”. Pristupljeno 21. 2. 2023. 

Bibliografija

uredi

Mnogo više na : Ukraine - informacije na stranici Wikivoyage