Stadion
Stadion (od starogrčkog: στάδιον = mjera za dužinu) je građevina ili mjesto predviđeno za održavanje sportskih ili nekih drugih spektakularnih događaja (koncerti, sletovi, politički skupovi...), koje se sastoji se od borilišta (pozornice) i gledališta (koje može djelomično ili potpuno okruživati borilište) na kojem gledaoci sjede ili stoje.
Stadion
στάδιον | |
|---|---|
 | |
Atletska staza u Olimpiji na kojoj se trčalo na kratke staze bila je duga točno 1 stadion, to je oko 600 stopa (180 m).[1] Ime stadion bilo je dakle mjera za dužinu, vremenom je postalo i ime za mjesto na kom se to zbivalo.
Historija uredi
Najstariji poznati stadion je onaj u Olimpiji, na zapadnom Peloponezu, u Grčkoj gdje su održavale antičke Olimpijske igre od 776. pne..
Antički stadioni uredi
Prvi grčki stadioni bili su izduljeni, u obliku slova U ili potkove, ponekad djelomično ukopani u obronke brda, kao što su to bili stadioni u Tebi, Epidaurusu ili Olimpiji, gdje su se održavale Antičke Olimpijske igre od 8. vijeka pne.. Grci su također gradili i hipodrome, objekte slične stadionima, namjenjene utrci konjskih zaprega, koje su se održavala na olimpijadama od 7. vijeka pne. [1]
Ideju grčkog stadiona preuzeli su i unaprijedili Rimljani, koji su gradili dvije vrste takvih objekata: cirkus i amfiteatar. cirkus je bio rimska verzija hipodroma, izduženog tlocrta u obliku slova U, isto tako napravljen za utrke konjskih zapreka. Najveći i nedvojbeno najbolji ikad izgrađen, bio je Circus Maximus iz Rima.[1] Za razliku od cirkusa, amfiteatar, jedna od najkarakterističnijih rimskih građevina, bio je eliptičnog ili okruglog tlocrta - potpuno zatvoren na svih strana, napravljen za gladijatorska natjecanja. Kod njega dimenzije borilišta nisu bile važne, već tribine koje su trebale biti osmišljene kako bi osigurale maksimalni broj sjedećih mjesta i optimalne vizualne uvjete za gledatelje. Takav je divovski amfiteatar izgrađen je u Rimu u 7. vijeku ne. poznat kao Koloseum.[1]
Moderni stadioni uredi
Obnova velikih spektakularnih priredbi zbila se tokom 19. vijeka paralelno s rastom evropskih gradova i oživljavanja interesa za sportska natjecanja, veliki poticaj za izgradnju i projektiranje modernih stadiona, bila je obnova Olimpijskih igara 1896.[1] Prvi moderni stadion izgrađen je za potrebe održavanja I. Olimpijskih igara u Ateni 1896., zapravo je to bila rekonstrukcija antičkog mramornog stadiona kojeg je izgradio Herodes Atticus u 2. vijeku ne. na mjestu starijeg stadiona.[1]
Olimpijske igre su od tada bile žarišna točka u razvoju modernih stadiona. Nakon svakog četverogodišnjeg razdoblja od prve moderne olimpijade, zemlja domaćin uobičajeno je igradila trajni stadion, da obilježi taj događaj. Prvi stadion modernog tipa izgrađen je za IV olimpijadu 1908. u Londonu. Taj stadion koji je imao 50 000 sjedećih mjesta, imao je i djelomično natkrivene tribine. Drugi arhitektonski vrijedni olimpijski stadioni izgrađeni prije Drugog svjetskog rata su bili; stadion iz Stockholma (1912.), Colombesa, pored Pariza (1924.), Amsterdama (1927.), Berlina (1936.) i Helsinkija izgrađen 1940. za XV Olimpijadu, koja se nije održala zbog rata, ali su se na njemu odigrale XV. Olimpijske igre.[1]
Stadioni konkurentske veličine onima iz antičkog Rima, izgrađeni su u nekoliko gradova u prvoj polovici 20. vijeka, osobito je inpresivan Stadion Strahov u Pragu, izgrađen 1934. za sokolski gimnastički slet, koji ima kapacitet od 240 000 sjedećih mjesta, Maracana (Estádio do Maracanã) u Rio de Janeiru izgrađen za svjetsko prvenstvo u nogometu 1950., kapaciteta 200 000 gledaoca, Népstadion u Budimpešti (1948. - 1953.) kapaciteta preko 100 000 gledaoca.
Inovacije u dizajnu uredi
Američki nogomet je inspirirao novi tip stadiona - eliptičnu zdjelu, prvi primjer bio je stadion Yale Bowl iz New Havena, Connecticut, izgrađen 1914. Na njegovoj osnovi razvio se drugi tip američkog stadiona, za drugi popularni sport - bejzbol., kod njega je cilj pružiti maksimalni broj natkrivenih sjedećih mjesta, jer ona štite gledaoce od sunca i omogućuju im nesmetano gledanje utakmice. Pionirski objekt ovog trenda bio je Yankee Stadium, iz New Yorka, izgrađen 1923.[1]
Oblici stadiona se znatno razlikuju, ovisno o namjeni za koju su građeni (nogomet, atletika, ragbi, bejzbol). Većina olimpijskih stadiona, građena je za multifunkcijsku namjenu (sa atletskom stazom oko centralnog terena). Na taj način izgrađena je većina evropskih stadiona (osim britanskih) do 1990e, od tad se razvila moda, koja je kasnije ozakonjena - specijalističkih stadiona, za samo jedan sport. Tako su neki stadioni pravokutnog tlocrta, zaobljenih uglova, dok su drugi eliptični ili u obliku slova U. Izgradnja velikih stadiona u 20. vijeku uvelike je olakšana korištenjem armiranog betona, ovaj materijal je omogućio takva konstrukciona rješenja, koja se prethodno nisu mogla izvesti.[1]
Osnovna poteškoća u izgradnji natkrivenih stadiona, su nosači krovne konstrukcije, koji smanjuju vidljivost borilišta. Stadion Dodger u Los Angelesu bio je prvi natkriveni stadion, u kojem se sa svih mjesta vidjelo borilište (1959), njegov primjer je slijedio Stadion Shea u New Yorku, izgrađen kao multifunkcionalna dvorana za razne sportove i manifestacije 1964., srušen 2008.) [1]
Značajan pomak u oblikovanju stadiona sredinom 20. vijeka bio je Astrodome, izgrađen u Houstonu, Texas, to je bio prvi veliki potpuno natkriveni stadion.[1] Već prije je bilo par natkrivenih stadiona, poprilične veličine, takav je bio Madison Square Garden iz New Yorka (izgrađen 1890), zatim stadion u Chicagu (1928, srušen 1995), koji su imali po 17 500 sjedećih mjesta. Za potrebe XVII. Olimpijskih igara - Rim 1960, tada vodeći talijanski arhitekt, inženjer Pier Luigi Nervi projektirao je olimpijske objekte, među njima je bio i Palazzetto dello Sport sa rebrastim armirano betonskom konstrukcijom krovne kupole. Astrodome je u usporedbi s tim objektima, - divovski, sa svojih 62 000 sjedećih mjesta, velikim borilištem i potpunom klimatizacijom. Prozirnu kupolu, raspona 196 m i visine od 63 m, sastavljenu od pleksiglasa, nose čelične rešetke.[1] Do kraja dekade stadion Astrodome, potisnuo je svojom veličinom New Orleans Superdome (otvoren 1975.), koji službeno ima kapacitet od 69 065 sjedećih mjesta, ta 30-katna građevina na vrhu ima čelično rebrasti krov koji ima raspon od 200 m. Pred kraj 1980-ih počeli su se graditi stadioni s pomičnim krovovima kao Rogers Centre u Torontu (otvoren 1989.).[1]
Važna karika u izgradnji krovnih konstrukcija, bio je razvoj i primjena fleksibilnih čeličnih kablova koji su mogli obuhvati velike dimenzije krovišta. Kablovi su značajno pridonijeli ubrzanju izgradnje, olakšali krovne konstrukcije, i smanjili troškove gradnje. Stadion s takvim sistemom je Metrodome, iz Minneapolisa u Minesoti.[1]
Koncept zatvorenog stadiona i težnja za većim kapacitetom gledališta, vode stručnjake prema traženju boljih materijala i građevinskih tehnika. Moderna tehnologija, uključujući i onu koja je razvijena u avionskoj industriji, već posjeduje tehnike za pokrivanje raspona od 1 000 m.[1]
Stadioni u Južnoslavenskim zemljama uredi
Prvi stadioni u južnosavenskim zemljama građeni su početkom 20. vijeka, to su u stvari bili tereni, sa malim prostorom za gledaoce uokolo terena. Prve drvene tribine dobili su tadašnji stadioni između dva rata, Concodia iz Zagreba 1921., Ljubljanski Bežigrad 1935. Tek nakon Drugog svjetskog rata počeli su se graditi stadioni sa armirano betonskim tribinama, Stadion JNA (današnji stadion FK Partizana) 1949., pa onda Maksimir, Koševo (1947.), Grbavica, Kantrida, Stadion Crvene Zvezde, Novi Sad, Niš, Vardar, Poljud u Splitu (1979.), Priština itd.