Krštenje
Krštenje je prvi od sedam svetih sakramenata, temeljni sakramenat; postupak, kojim se postaje član zajednice vjernika kod hrišćana: katolika, pravoslavaca i protestanata i ponekih nekršćanskih zajednica poput Sikha.
| Dio serije članaka na temu | ||||||
|---|---|---|---|---|---|---|
|
Isus Hristos Osnove Historija
Teologija |
Grčka riječ baptizein - odakle latinski izraz baptismus - znači "uroniti", "uranjati". Uranjanje u vodu je središnji obred krštenja. U srpskohrvatskom i drugim slovenskim jezicima riječ krstiti (krst, krštenje) pobliže znači: unijeti u Krista, učiniti (nekoga) Kristovim.
Krštenje je temelj cijeloga hrišćanskog života, ulaz u život Duha i vrata koja otvaraju pristup drugim sakramentima. Po krštenju smo oslobođeni od istočnog greha i nanovo rođeni kao sinovi Božiji, postajemo Kristovi udovi i pritelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja.
Isus tvrdi kako je krštenje nužno za spasenje. Stoga je zapovjedio učenicima da naviještaju Evanđelje i da krste sve narode. Krštenje je nužno za spasenje onih kojima je evanđelje navešteno te koji su imali mogućnost da zatraže sakrament. Crkva ne poznaje drugog sredstva osim krštenja, da zajamči ulazak u vječno blaženstvo; zbog toga pazi da ne zanemari poslanja što ga je primila od Gospodina, tj. da "iz vode i Duha nanovo rađa" sve koji mogu biti kršteni. Oduvijek je Crkva čvrsto uvjerena da su svi koji su podnijeli smrt radi vere, premda nisu primili krštenje, kršteni svojom smrću za Krista i s njime. To krštenje krvlju, kao i želja za krštenjem, donose plod krštenja, a da po sebi nisu sakrament. Što se tiče katekumena koji umru prije krštenja, izričita želja da ga prime, sjedinjena s kajanjem za grehe i s ljubavlju, jamči im spasenje koje nisu mogli primiti po sakramentu. Svaki čovek koji, ne poznavajući Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, traži istinu i čini volju Božiju onako kako je spozna, može biti spašen. Što se tiče djece umrle bez krštenja, Crkva ne može drugo nego ih povjeriti Božijem milosrđu, što i čini u obredu njihova ukopa. Veliko Božije milosrđe, koje želi da se svi ljudi spase, i Isusova nježnost prema djeci, dopuštaju da se nadamo, da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja.
Krštenje utiskuje kršteniku u dušu neizbrisiv duhovni biljeg, karakter, koji vjernika posvećuje za bogoslužje hrišćanske vjere. Zbog toga pečata krštenje se ne može ponoviti.
Redoviti službenici krštenja jesu biskup i svećenik, u latinskoj Crkvi također i đakon. Vidljivim znakovima sakramentalnog obreda simbolički se označuju različiti krsni učinci. Uranjanje u vodu upozorava na smrt i čišćenje, ali također na obnavljanje i novo rođenje. Dakle, dva poglavita krsna učinka jesu očišćenje od greha i novo rođenje u Svetom Duhu.
U latinskoj Crkvi službenik uz trostruko polijevanje izgovara riječi: "I. (ime), ja te krstim u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga". U istočnim liturgijama katekumen je okrenut prema Istoku, a svećenik govori: "Sluga Božji I. (ime), krsti se u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga". Na zaziv svake od osoba Presvetog Trojstva on ga uranja u vodu i pridiže.
Neke protestantske crkve poput Adventista, Baptista i Kristove crkve pak krštavaju samo one koji prihvaćaju Kristov nauk, Njegovo poglavarstvo nad crkvom i spremni su živjeti po Njegovim načelima. Naime Novi zavet govori da je preduvjet za krštenje obraćenje, odnosno vjera.
Odgovarajući na Božiji poziv, ljudi uviđaju svoje izgubljeno stanje, priznaju svoju grješnost, pokoravaju se Bogu, kaju zbog svojih greha, prihvaćaju Kristovu žrtvu pomirnicu i posvećuju se novome životu s Njim. Bez obraćenja ne mogu stupiti u osobni odnos s Isusom Kristom. Samo pokajanjem oni mogu iskusiti umiranje grijehu - preduvjet za krštenje. Smatraju da im samo krštenje ne jamči vječno blaženstvo, već da je za vječno blaženstvo potrebna osobna vjera u Isusa Krista, ljubav prema Bogu i ljudima, te samim time i krštenje, dakle smatraju krštenje posljedicom vjere, a ne obrnuto. Vjeruju da samo krštenje bez vjere, ne jamči da će se netko spasiti, te isto tako i da će se onaj koji vjeruje krstiti, te tako ispuniti uvjet za spasenje.
Krštenje podrazumeva i priključenje crkvi, koje se događa prilikom "novorođenja", a ne prilikom "rođenja malog djeteta". Budući da bebe i mala djeca ne mogu doživjeti obraćenje, smatraju da ona nisu osposobljena za krštenje. Međutim, sam Isus, nikada ih nije isključio iz svoga kraljevstva milosti. Dakle, verni roditelji igraju životno važnu ulogu u izgradnji odnosa između svoje djece i Krista koji će ih na kraju dovesti do krštenja.
Isusov odgovor majkama koje su mu dovele djecu da ih blagoslovi prouzročio je pojavu običaja posvećenja djece. Za ovu službu roditelji dovode svoju djecu u crkvu da ih prikažu, odnosno posvete Bogu.
