Grčka

(Preusmjereno sa Грчка)

Grčka (grč. Ελλάδα [eˈlaða]; službeno Helenistička Republika, grč. Ελληνική Δημοκρατία [eliniˈci ðimokraˈti.a]; istorijski Helada, stgrč. Ἑλλάς [ˈhɛləs]), država u južnom delu Balkanskog poluostrva, između Egejskog mora na istoku, Jonskoga na zapadu i Sredozemnoga na jugu. Na severozapadu graniči s Albanijom, na sjeveru s Makedonijom i Bugarskom, a na istoku s Turskom; obuhvaća 131 957 km2.

Helenistička Republika Grčka[1]
Ελληνική Δημοκρατία
Zastava Grb
GesloΕλευθερία ή Θάνατος, "Sloboda ili smrt" (tradicionalno)
Položaj  Grčka  (dark green) – on the European continent  (green & dark grey) – in Evropska unija  (green)  —  [Legend]
Položaj  Grčka  (dark green)

– on the European continent  (green & dark grey)
– in Evropska unija  (green)  —  [Legend]

Glavni grad
i najveći grad
Atina
37°58′0″N23°43′0″E
Službeni jezici grčki
Religija pravoslavlje
Demonim Grci
Vlada
 -  predsjednik Prokopis Pavlopoulos
 -  premijer Alexis Tsipras
stvaranje
 -  nezavisnost proglašena od Osmanskog Carstva 1. januar 1822 
 -  priznata 3. februar 1830 
 -  trenutni ustav 11. jun 1975 
Površina
 -  Ukupno 131,957 km2[2] (97..)
Stanovništvo
 -  Popis iz 2012  10,816.286[3] (77..)
 -  Gustoća 82[4]/km2 (120..)
BDP (PPP) procjena za 2014
 -  Ukupno $271.308 billion[5] (51..)
 -  Per capita 24,574 $[5] (41..)
BDP (nominalni) procjena za 2014
 -  Ukupno 249.449 mrld. $[5] (44..)
 -  Per capita 22.594 $[5] (37..)
Gini34.3[6]
srednji
HDI Steady 0.853[7]
jako visok  29..
Valuta Euro ()b (EUR)
Vremenska zona EET
 -  Ljeti (DST) EEST (UTC+3)
Pozivni broj +30
Web domena .grc
a. Rezultati grčkog popisa se odnose na državljane, s obzirom da Grčka ne prikuplja podatke o etnicitetu.
b. prije 2002, grčka drahma.
c. Domena .eu se koristi, kao i u drugim državama članicama Evropske unije.

Grčka se nalazi na križanju Evrope, Azije i Afrike. Sadrži baštinu klasične Grčke, Bizantskog carstva te skoro četiri vijeka otomanske vlasti [8]. Smatra se kolijevkom zapadne civilizacije i rodnim mjestom demokracije,[9] zapadne filozofije,[10] Olimpijskih igara, zapadne književnosti, političkih nauka, najvažnijih naučnih principa i drame[11] (uključujući tragediju i komediju), te je imala posebno dugu i bogatu historiju s kulturnim naslijeđem koje je utjecalo na Evropu, Sjevernu Afriku i Bliski Istok. Danas je Grčka srednjerazvijena zemlja Evrope, članica Evropske unije od godine 1981 te Ekonomske i monetarne unije od 2001. Atena, Solun, Pirej i Patras su najveći gradovi u državi.

GeografijaUredi

Glavni članak: Geografija Grčke
V. također: Popis gradova u Grčkoj

Grčka izlazi na Egejsko, Jonsko, i na Mediteransko more između Albanije i Turske. Nalazi se na 39 stepeni SGŠ i 22 stepena IGD.

Kopnene granice su joj duge ukupno 1.288 km. Graniči se sa Albanijom u dužini od 282 km, Bugarskom 494 km, Turskom 206 km, Republikom Makedonijom 246 km. Obale su joj duge 13.676 km.

Obala je veoma razuđena, sa mnoštvom ostrva, poluostrva i zaliva. Njihova obala je po razuđenosti druga u Evropi. Najveći deo države je pod planinama, najviši vrh je Olimp sa 2.911 metara nadomrske visine. Zemlja nije pogodna za razvoj poljoprivredne kulture osim u nekim dolinama uz reku.

Reljef Grčke je pretežno planinski. Duž zapadnih obala pružaju se Pindske planine, na koje se nastavljaju planine na Peloponezu i Kritu. U severoistočnom delu su Rodopske planine. Nizija je malo i nastale su taloženjem rečnih nanosa. To su u dolini reke Pinios Tesalija, u dolini reke Vardar Solunska nizija i u dolini reke Marice Trakija. Tlo je na ovom prostoru nestabilno, zbog čega su česti zemljotresi.

Teritorijalna organizacijaUredi

 
Satelitski snimak
 
Grčke pokrajine (perepheres)

Grčka je neformalno sastavljena iz nekoliko istorijsko-geografskih oblasti:

  1. Atika
  2. Centralna Grčka
  3. Središnja Makedonija
  4. Kreta (Krit)
  5. Trakija i istočna Makedonija
  6. Epir
  7. Jonska ostrva
  8. Zapadni Egej
  9. Peloponez
  10. Južni Egej
  11. Tesalija
  12. Zapadna Grčka
  13. Zapadna Makedonija

Grčka ostrva (Jonska ostrva, Istočno egejska ostrva, Severno egejska ostrva, Kikladi, Dodekanez, Eubeja i Sporadi, Saronska ostrva, Krit)

Grčka je izdeljena na 13 periferija (περιφέρειες), dok se Sveta gora, crkvena država na poluostrvu Atos, nalazi pod grčkim suverenitetom.

Svaka periferija je izdeljena na više noma ili prefektura (νομοί,νομός), kojih ukupno ima 54.

StanovništvoUredi

Glavni članak: Demografija Grčke

Grčku nastanjuje oko 10 miliona Grka. Grčka je najčistija etnička država na Balkanu. Grci čine više od 95 procenata stanovništva a ostale etničke manjine su Turci, Albanci i Makedonci. Od samog početka, odnosno od vremena kada je Grčka prvi put nastanjena, pre nekih 7.000 godina pa do današnjih dana, njeni stanovnici su se trudili da dokažu da su ljudi posebnog kova. I danas se veliki broj Grka ponosi svojim poreklom i istorijom u kojoj su granice ove zemlje mnogo puta bile pomerane.

EtimologijaUredi

Originalni naziv Grčke na grčkom jeziku je Ελλάς = Ellás /e̞ˈlas/.. To ime se u srpskohrvatskom piše kao ‘Hellas’. Manje formalan, ali uobičajeniji je Ελλάδα = Elláda /e̞ˈlaða/,, na našem Hellada. U antičkom mitu eponim heroja Hellena predstavlja praoca tri grčka plemena.

 
Tholos u Delfima

Etimolozi ime vuku od Sellas, "mjesečeva zemlja", "zemlja bez vegetacije", ali i "gdje se obožava mjesec" (zapravo Selen), kome je početni fonem S izgubljen ostavljajući kao relikt aspiratorni H.

Termin u evropskim jezicima (hrvsrp .: Grčka, franc.:Grèce, tal: Grecia, engl: Greece, špan: Grecia, njem.: Griechenland, rus.: Греция Grecija, slov.: Grška, ecc.) je kontroverznog porijekla: prvi put se pojavio u jednom fragmenu Kataloga žena, koji se pripisuje Hesiodu, u kome se spominje jedan heroj nazvan Γραικός - Graikos (latinozorano: Graecus), sin Zeusa i Pandore; U etničkom značenju termin, prema Aristotel, je bio stari naziv Ahejskog plemena Beoćana sjeverno od Attice, nazvani graekoi.

U Rimskom carstvu je ovaj termin korišten za svo stanovništvo istog kulturnog i lingvističko područja, iz razloga masovne imigracije Beočana u Rim, pisari i eruditi koji su podučavali grčki jezik, koji je stoljećima bio lingua franca, mlade Rimljane. Uvođenjem kršćanstva u istočne zemlje Mediterana, koje su koristile starogrčki skupa s latinskim kao stoljetnim zajedničkim jezikom, s terminom grčki su latinski Rimljani definirali sve narode Bizanta

U bliskoistočnim jezicima (tur.: Yunanistan, arap.: يونان, hebr. יוון, staroperz.: Yaunâ), se koristi korijen Ιωνία, Ionia, naziv za Malu Aziju gdje su od antičkih vremena do etničkog čišćenja 1923. konstantno živjeli Grci.

PovijestUredi

Stara GrčkaUredi

Bizantsko carstvoUredi

Turska vladavinaUredi

Oslobođenje od Turaka, Balkanski ratoviUredi

Prvi sv. rat, genocid u Maloj AzijiUredi

Kao rezultat Borbe za Makedoniju i Balkanskih ratova 1912-1913. teritorij Grčke se značajno proširio na Kretu, dio Makedonije i Epira i razne Egejske otoke.[12] Za vrijeme prvog sv. rata snažan sukob između kralja Konstantina I i karizmatičnog premijera Eleutherios Venizelosa doveo je do podjele zemlje ("Nacionalna Shisma"). Slijedio je period od nekoliko godina u kome je Grčka imala dvije vlasti: jedna filo-germanska na čelu s kraljem sa sjedištem u Ateni i druga filo-britanska vođena od Venizelosa sa sjedištem u Solunu. Podjela je trajala do 1917. s kraljevim odlaskom u egzil kojega je naslijedio sin Aleksandar, ujedinjena vlast uvodi Grčku u rat na strani Trojne Antante kada se otvara Solunski front.[13]

Obzirom na pobjedu sila Antante, Sporazumom u Sèvresu Grčka je dobila istočnu Trakiju i Smirnu s unutašnjošću, područja nastanjena Grcima.[14] Područje Smirne je 1919. okupirala grčka vojska slijedom talijanske okupacije Antalya.[15] Namjera grčke vlasti su bile da zadobiju neke od teritorija Bizantskog carstva, tj antičke Grčke, smatrajući se jedinim nasljednicima područja koje je bilo multietničko[16]: Male Azije te "oslobođenje" Konstantinopolija, koji bi trebao biti glavni grad umjesto Atene. Ovaj projekt nacionalističke ideologije poznat je pod nazivom Megali Idea. Nakon odbijanja turskih nacionalista da prihvate sporazum iz Sèvresa, grčka vojska napada Tursku pod vodstvom nacionaliste Mustafe Kemala Atatürka.[17] Smrt kralja Aleksandra[18], neočekivani izborni poraz Venizelosa[18] i povratak kralja Konstantina[17] nije promijenio grčku politiku u Maloj Aziji.[17] Grčko-turski rat završava katastrofično za Grke koji moraju napustiti Smirnu i istočnu Trakiju.[19] Ugovorom iz Lausane, potpisanim 1923., prestaje neprijateljstvo između dvije države koje prihvaćaju etničko čišćenje, tzv. 'razmjenu' stanovništva po kriterijima religiozne pripadnosti krajnje nepovoljnu za Grke (1.100.000 ortodoksa nasuprot 380.000 muslimana).[20][21] Slijedi razdoblje nesigurnosti i bijede sa teškim zadatkom smještaja milion i pol Grka iz Turske. Egzodus grčko-ortodoksnih građana izazvao je pad od 300.000 stanovnika sa početka stoljeća na sadašnjih 3.000.[20]

Prema raznim izvorima, među kojima i dokumenti arhivirani u Ujedinjenim Nacijama, te raznim povjesničarima,[22][23][24] nekoliko stotina hiljada Grka umire u turskom genocidu nad Grcima sa Ponta[25](pored genocida nad Armencima), regije u Maloj Aziji na Crnom moru. Žrtve masakra počinjene od strane turske vlasti prema izvorima iz UN-a kreću se na 360 tisuća,[24] dok drugi izvori govore o milion mrtvih. Genocidi nad grčkim narodom u Maloj Aziji je službeno proglašen, osim od strane Grčke i Cipra te od raznih država SAD-a kao što su New Jersey,[26] Massachusetts[27] i Illinois.[28]

Dvadesetih i tridesetih godina ukinuta je monarhija prema referendumu iz 1924. te proglašenju Druge Helenske Republike[29], sa serijom neefikasne vlasti upravljane od strane vojske[30], s velikom ekonomskom krizom 1929.[31], povratka na vlast Venizelosa[30] sve do njegovog egzila 1935[32], tj. povratka monarhije i kralja Georga II[32], koji vlada do 4. augusta 1936[33] kada general Ioannis Metaxas državnim udarom utemeljuje diktaturu fašističkog tipa.[34]

Drugi svjetski rat, okupacija, oslobođenje, građanski ratUredi

Glavni članak: Grčki građanski rat

Unatoč profašističkoj diktaturi, Grčka ostaje u dobrim odnosima sa Velikom Britanijom i kod izbijanja 2. sv. rata ne pridružuje se Silama Osovine. 28. oktobra 1940. Italija ultimativno traži od Grčke predaju, ali diktator Metaxas odbija Mussolinijevu naredbu (danas se obilježava kao Dan NE).[35] Slijedio je rat imeđu Grčke i Italije u kome su talijanske trupe (8 divizija i 1 grupacija) prodrle iz Albanije u grčkom kontranapadu su odbijene 3. XI. 1940. te zauzimaju dio unutrašnje Albanije (1/3) s opasnošću da izgube i Valona.[36] Napredovanje Grka završilo se tek u februaru 1941. na liniji Ohridsko jezerio - Himara. Grčka je tako zabilježla prvu pobjedu Saveznika protiv Sila osovine.[36] Prikupivši do marta 1941. 28 divizija, Italija je 9. III. otpočela novu ofenzivu protiv 16 grč. divizija. Intervenira i Njemačka napavši iz Bugarske gdje su bile slabe grč. snage, a u aprilskom ratu (operacija Marita - 6 aprila 1941.) prodiru iz Jugoslavije (Makedonije), kako bi si osigurali jugoistočni bok u napadu na SSSR.,[37] te u kratko vrijeme helenske snage kapituliraju, ali nacifašistička okupacija nije lako prošla jer se razvija snažan otpor[38] Naročito je jaka Narodnooslobodilačka fronta (Ellinikon Apele Ftherotikon Metopan - EAM) sa 1,5 miliona članova sa svojim oružanim formacijama - Narodnooslobodilačkom vojskom (ELAS), zatim Grčka demokratska nacionalna vojska (EDES) i Pokret nacionalnog i socijalnog oslobođenja (EKKA). Više od 100.000 grčkih civila umire od gladi zimi 1941-42. 1943 skoro sva židovska zajednica je deportirana u nacističke konclogore smrti.[39] Grčki pokreti opora - od kojih su neki bili protiv kraljevske vlade u emigraciji, a druge su je podržvale, a neki (EDES) povremeno i surađivali s okupatorom, oslobodili su do ljeta 1944. velik dio zemlje, iako nisu izašli iz okvira partizanskog ratovanja. U Grčkoj vlada kolaboracionistička vojna vlast sve do jeseni 1944, kada se njemačke snage, koje su zauzele sva područja koja su bila pod talijanskom okupacijom do 8. septembra 1943, počinju povlačenje prema sjeveru, kako ne bi bile odsjećene prodorom Crvene armije na Balkan. Pore kolaboracionista i kraljevske vlade u emigraciji 10. marta 1944. formira se "Planinska vlada" - Politički komitet nacionalnog oslobođenja.

Istovremeno sa samostalnim oslobađanjem počele su borbe za vlast, pa već 20. V. 1944. u organizaciji Velike Britanije dolazi u Bejrutu do sastanka predstavnika emigracijske vlade, nekih predstavnika pokreta otpora i polit. stranaka kada se osniva desničarska koaliciona vlada na čelu s G. Papandreuom, a u septembru se skupa s britanskom vojskom iskrcavaju na oslobođeni dio Grčke. U Varkizi se 12. II. 1945. se dogovara da se plebiscitom odredi oblik vladavine te se traži od EAM da raspusti formacije ELAS-a (80.000 partizana). U upitnim okolnostima se već u septembru 1945. na manjem dijelu Grčke pod vlašću britanske vojske i grčkih desničarskih snaga održava plebiscit u kome se narod navodno opredijelio za monarhiju, a partizani ELAS-a odbijaju takvu manipulaciju te se sa 12.000 boraca i 32 partizanska odreda na čelu s generalom Markosom povlače pred britansko-grčkim trupama u unutrašnjost Grčke gdje na svom oslobođenom području organiziraju izbore 16. VIII. 1947. nakon kojih se proglašava slobodna i nezavbisna republika, a 24. XII. 1947. stvorena je privremena vlada. U grčkom građanskom ratu između republikanaca i monarhista (desnučara i britanske, a kasnije i američke vojske) otpor republikanaca je slomljen tek 1949. nakon velikog etničkog i političkog čišćenja lada se 140.000 građana Grčke (uglavnom Makedonaca i 30.000 Grka) se sklanja u Makedoniju, a njima i njihovim potomcima grčki režimi zabranjuju ulaz u Grčku sve do 1980-ih.

U nesređenim društveno-ekonomskim prilikama nakon smrti Georga II vlada njegov brat Pavle I (1947-64) oslanjajući se na koaliciju desničarskih stranaka. Kako je SAD u Grčkoj stacionirala svoje vojne pomorske baze te preuzela od Britanaca ulogu kraljevog tutora, Grčku se i formalno 1952. priključuje NATO paktu. 1952. donesen je novi ustav kojim se povećavaju ovlasti monarha. Smjenjuju se desničarske vlade, maršala A. Papagosa (1952-55), pa K Karamanlisa (1955-63) prvaka Nacionalne radikalne unije (ERE). 1964. na prijestolje dolazi Konstantin II koji se odmah sukobljava s premijerom Papandreuom (1963-65) prvakom tzv. Unije centra (koalicije desničarskih građanskih stranaka).

Odnosi između Grčke i Turske, ponešto normalizirani poslije tzv. Maloazijske katastrofe, pogoršavaju se 50-ih godina zbog problema sa Ciprom. Želja grčke većine na otoku da se ujedine sa grčkom državom nakon prestanka britanske kolonijalne okupacije (Enōsis) i nemiri koji su uslijedili izazivaju nasilne reakcije turske vlasti koje kulminiraju Istambulskim pogromom u septembru 1955., protiv osoba i imovine počinjene od nahuškane rulje predvođene provokatorima, agenatima vlade Adnana Menderesa na štetu grčke, židovske i armenske etničke zajednice.[40] U tom razdoblju ciparske krize (1954-59) pogoršavaju se i odnosi Grčke sa Velikom Britanijom.

Diktatura pukovnika i demokratizacijaUredi

Otpuštanjem G. Papandreua u julu 1965. Konstantin II izaziva parlamentarnu krizu, koja je riješena tek u septembru, kada je vladu sastavio S. Stefanopulos, bivši lider Socijalno-populističke partije. Njegovu vladu je smijenila je prelazna vlada J. Paraskevopoulosa (decembar 1966 - mart 1967). Raspisani su parlamentarni izbori, ali grupa pukovnika na čelu s.G. Papandopulosom izvršava 21. aprila 1967. državni udar koji dovodi do Diktature pukovnika, podržavana od vlasti SAD-a. Diktaturu obrazlažu opasnošću od pobjede ljevice na izborima i opasnošću od komunizma. Režim pukovnika ukida ustav, zabranjuje rad polit. strankama te je po zatvorima i logorima (Jaros) progonio anarhiste, komuniste te članove i pristaše EDA. Papandopulos ima u svojim rukama svu izvršnu i zakonodavnu vlast, a 1972. preuzima položaj regenta, lažno obećavao normalizaciju, uz mogućnos postojanja samo desničarskih partija po uzoru na SAD. Vojna je hunta 29. VII 1973. referendumom ukinula monarhiju i proglasila republiku, a sebe je Papandopulos postavio za predsjednika.

Povodom demonstracija studenata atenskog Politehnika 14. XI 1973. i radničkih štrajkova proglašeno je opsadno stanje u kome su žandari izazvali krvoproliće. Novim vojnim udarom 25. XI 1973. na čelu s brigadnim generalom Dimitriosom Ioannidesom smijenjen je Papandopulos te za predsjednika postavljen general F. Ghizikis. Pod novim režimom su se jače zaoštrili odnosi s Turskom na sjeveroistočnoj granici, gdje je na području grč. otoka pronađena nafta.[41]

Produbljuje se ciparska kriza kada grč. vojna diktatura daje podršku generalu Grivasu protiv Makariosa. Kada je na Cipru državnim udarom EOKA II 15. VII 1974. oborila s vlasti predsjednika arhiepiskopa Makariosa III[42] uslijedila je turska invazija [42] i aneksija sjevernog dijela otoka Turskoj formalnim proglašenjem Turske republike Cipar. To je bio i vojni poraz hunte koja se nije usudila zaratiti s Turskom, a nije naišla na razumijevanje NATO pakta. Na pritisak SAD-a 23. VII 1974. voj. huna se povlači [43] i postavlja radikalnog desničara Konstantinosa Karamanlisa kao premijera koalicione vlade, a predsjednik ostaje general Ghizikis. Vlada daje amnestiu svim političkim prognanicima, a zbog stava NATO-pakta o sukobu na Cipru. 11, juna 1975. proklamiran je republički ustav nakon referenduma od 8. XII 1974. za republiku (69,2%) ili monarhiju (30,8%). U međuvremenu, Andreas Papandreou osniva Panhelenski Socijalistički pokret ili PASOK, kao odgovor na stvaranje Karamanlisove desničarske Nove Demokracije (ND). Ove dvije stranke desnice i umjerenog centra dominiraju polit. scenom sljedećih godina. U ljeto 1975. zabilježene su velike studentske demonstracije protiv lažne demokracije u Grčkoj i neslobode medija što završava krvavim napadom policije, a pravo stanje stvari iskazuje činjenica da su sutradan američki marinci preplavili Atenu, iako je Grčka godinu dana ranije izašla iz NATO-pakta[44] pod čije okrilje se vratila 1980.[45]

Odnosi sa Turskom su poboljšani pa, na primjer 1999. snažan potres je pogodio obje zemlje koje su si međusobno ponudile pomoć[46] i Grčka je povukla veto na ulazak Turske u EU, ali Erdoganova nacionalistička autokratska vladavina i slanje sirijskih izbjeglica iz Turske na grčke otoke pogoršalo je dobrosusjedske odnose.

Grčka postaje 10. član Evropske Unije 1º januara 1981., a država prelazi na Euro 2001. i organizira XXVIII Olimpijske igre 2004. u Ateni.

Početkom XXI st. Grčka ulazi u veliku krizu zbog vanjskih dugova, a od 2009. gubi povjerenje investitora i pad kredibiliteta na svjetskim kapitalističkim rating listama.U maju 2012. nezaposlenost je dosegla čak 20%.

Spomenici i znamenitostiUredi

Gradovi i zanimljivi otociUredi

 
Partenon na atenskoj akropoli
 
Stara fotka iskapanja u Olimpia

Arheološka mjestaUredi

 
Atenska akropola
  1. Partenon
  2.  
    Posejdonov hram na rtu Sounion
    Stari hram Atena Poliàs
  3. Erehteon
  4. Statua Athena Promachos
  5. Propileji
  6. Hram Atena Nike
  7. Santuarij Egeja
  8. Svetište Artemide Brauronia ili Brauroneion
  9. Kalkoteka
  10. Pandroseion
  11. Arrephorion
  12. Oltar Athena Poliàs
  13. Santuarij Zeus Polieus
  14. Santuarij Pandion
  15. Odeon Heroda Attika
  16. Stoà Eumene
  17.  
    Asklepieion na Kososu
    Santuarij Asklepio ili Asklepieion
  18. Teatar Dionizija
  19. Odeo Perikla
  20. Santuarij Dionizija
  21. Fonte mikenea[47]
  22.  
    Prepartheon na akropoli Peripatosa
    Peripatos
  23. Klepsydra[48]
  24. Spilje Apollona Hypoakraiosa, Pan i Zeus Olimpa[49]
  25. Santuarij Afrodite i Erosa[50]
  26. Natpisi Peripatosa
  27. Spilja Aglaura (Aglaureion)
  28. Cesta Panatenaika

Rimska arhitektura (Solun)Uredi

 
Arco Galerio
  • Arco Galerio
  • Rimski circus Tessalonice
  • Rimska agorà Las Incantadas
  • Rimska Carska palača Thessalonica
  • "Bijela kula"
Sakralna (ortodoksna) arhitekturaUredi
 
Apostolska crkva (Solun)

Novija arhitekturaUredi

ReligijaUredi

 
Manastir Agia Barbara, jedan od 7 manastira Meteore
Glavni članak: Religija Grčke
 
Crkva manastira Varlaam, Meteora, Tesalija

Više od 95 procenata Grčke populacije pripada grčkoj pravoslavnoj crkvi (jedna od tri veće vrste hrišćanstva) koja je ovde tradicionalno većinska. Skoro svi Grci poštuju pravila o braku i sahrani koje ova crkva propisuje. Civilni brakovi su uvedeni tek 1980. godine. Glavni religiozni praznici su Vaskrs i praznik Uspenje Presvete Bogorodice.

Mnogi Grci se za ove praznike vraćaju u svoja rodna mesta, da bi ih proslavili uz jagnjeće pečenje i dobro vino. Nekih 10 procenata pripadnika ove Crkve su tzv. starokalendarci, koji su odbili gregorijanski kalendar (usvojen 1923. godine u Grčkoj) i još poštuju julijanski kalendar.

JezikUredi

Moderni grčki jezik je jezik većine populacije. Moderni grčki koristi isti alfabet koji su koristili i stanovnici u antičkim vremenima. Tokom 19. i 20. veka grčki jezik bio je predmet diskusija. Grčki naučnici su pokušali da preurede moderni grčki i da ga naprave sličnijim nekadašnjem jeziku. Oni su uveli Katarevusa formu grčkog jezika koji se razlikovao od Demotike (moderni govorni jezik u Grckoj) u gramatici, sintaksi i nekim rečima. Od 1976. godine Demotike je postao glavni jezik u Grčkoj. Posle modernog grčkog najzastupljeniji su jezici manjina: turski, albanski i makedonski jezik.

PolitikaUredi

Glavni članak: Politika Grčke

Grčka je po državnom uređenju parlamentarna republika (monarhija je odbijena na referendumu 8. decembra 1974).

PrivredaUredi

Glavni članak: Privreda Grčke
 
Korintski kanal rastavlja Peloponez od grčkog kopna. Dug je 6,3 km, širok 22 m i dubok 8 m.

Grčka je srednje razvijena zemlja sa ravijenim ribolovom, industrijom, pa donekle i poljoprivredom. Po izvještaju iz 1998. godine 7 procenata državnih prihoda bilo je od ovih delatnosti. Više se gaje masline, duvan, pamuk, grožđe i još neke vrste voća. Koze i ovce su obeležje grčkog stočarstva. Šume obuhvataju 28 procenata površine države. Grčka privreda nalazi se pod uticajem stranog kapitala, ali u poslednje vreme jača državni sektor, a samim tim i unutrašnja ulaganja.

Poljoprivreda je slabije razvijena zbog nedostatka pogodnog tla ali se sve više navodnjava tako da je svake godine sve veće proizvodnja. Glavne poljoprivredne kulture su: pšenica, kukuruz, ječam, pirinač, masline, agrumi i mandarine. Takođe se praktikuje i vinogradarstvo.

Rudarstvo, uslovljeno prirodnim bogatstvom ruda, se u poslednjem veku poprilično razvilo. Grčka je bogata rudama: boksit, mangan, nikl, cink, barit, sumpor, so, srebro i dr.

Industrija se razvila poslednih 30 godina. Razvijena je obojena metalurgija, prehrambena, tekstilna, hemijska, elektrotehnička, farmaceutska, tekstilna industrija, brodogradnja, kožna i drvna industrija. Takođe postoji i nekoliko rafinerija nafte u Grčkoj.

KulturaUredi

Glavni članak: Grčka kultura

Kultura Grčke se razvijala tokom perioda od nekoliko hiljada godina, sa svojim početkom Mikenske kulture, nastavljajući uglavnom u Klasičnu Grčku, tokom Helenskog perioda, tokom uticaja Rimskog Carstva i svog Grčkog Carstva koje je nastalo na nasleđu Vizantijskog Carstva.

Grčka umjetnost

KnjiževnostUredi

Glavni članci:

Najpoznatiji savremeni grčki pesnik je Jorgos Seferis, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1963. godine. Njegova poezija je puna simbolike i jednostavne lepote. Drugi veliki grčki pesnik, Odisej Elitis, dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1979. godine "za svoju poeziju koja, na pozadini grčkog predanja, senzualnom snagom i intelektualnom jasnoćom odslikava borbu modernog čoveka za slobodu i stvaralaštvo".[51]

Konstantin Kavafi, grčki pesnik koji je većinu života proveo u Aleksandriji u Egiptu, dobio je međunarodno priznanje u 20. veku. Drugi veliki pesnici grčkog literarnog procvata u dvadesetom veku su Janis Ricos, Miltos Sahturis, Tasos Livaditis i Manolis Anagnostakis.

Od proznih pisaca najpoznatiji je Nikos Kazancakis čiji su romani „Grk Zorba“ (1943.), „Poslednje Hristovo iskušenje“ i „Hristos ponovo razapet“ doživeli svetsku slavu i prevedeni na mnoge jezike. Drugi značajni savremeni prozaisti su Vasilis Vasilikos, Rea Galanaki i Takis Teodoropulos.

ObičajiUredi

Glavni članak: Grčki običaji

Mnoge grčke žene se udaju u ranim dvadesetim, dok muškarci pretenduju da se žene kasnije, najčešće u 30-im. Kroz nekoliko prošlih decenija žene su dobile veća prava, ali u grčkom društvu je i dalje jači uticaj muškaraca. Za stare Grke porodica, religija, tradicija i obrazovanje predstavljaju glavne vrednosti.

KuhinjaUredi

Glavni članak: Grčka kuhinja

Najčešći sastojci grčkih obroka su govedina, jagnjetina, piletina i svinjetina. Riba i morski plodovi se konzumiraju na ostrvima i u velikim gradovima. Ne sme se zaboraviti ni maslinovo ulje koje ovim sastojcima daje lep ukus. Salate se jedu uz glavna jela. Tradicionalno jelo je suvlaki (ražnjić od jagnjećeg ili svinjećeg mesa, sa biljnim dodacima i pomfritom). Deserti su najčešće neke vrste voća ili baklava. Poznato jelo jesu i kokoretsi (sastoji se od jagnjece džigerice).

Ručak je glavni obrok i servira se oko 14 časova, ali zbog obaveza i radnog vremena mnogi ručaju uveče oko 19 časova. Restorani nude bogat izbor jela, tako da za Grke nije neprijatno da uđu u kuhinju restorana i izaberu šta žele iz mnogobrojnih lonaca sa hranom.

BilješkeUredi

  1. "Greece: Government". World Factbook. Central Intelligence Agency. 15 March 2007. https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/gr.html. Pristupljeno 7. IV 2007. 
  2. "Country Comparison: Area". The World Factbook. Central Intelligence Agency. https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/rankorder/2147rank.html?countryName=Greece&countryCode=gr&regionCode=eur&rank=97#gr. Pristupljeno 7. I 2013. 
  3. "Announcement of the demographic and social characteristics of the revised Resident Population of Greece according to the 2012 Population – Housing Census." (PDF). Piraeus: Hellenic Statistical Authority. 20 March 2014. http://www.statistics.gr/portal/page/portal/ESYE/BUCKET/General/FEK_monimos_rev.pdf. Pristupljeno 20- IIII 2014. 
  4. "Announcement of the results of the 2011 Population Census for the Resident Population" (PDF). Piraeus: Hellenic Statistical Authority. 28 December 2012. http://www.statistics.gr/portal/page/portal/ESYE/BUCKET/A1602/PressReleases/A1602_SAM01_DT_DC_00_2011_02_F_EN.pdf. Pristupljeno 24. VIII 2013. 
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 "Greece". International Monetary Fund. http://www.imf.org/external/pubs/ft/weo/2014/01/weodata/weorept.aspx?pr.x=48&pr.y=9&sy=2014&ey=2014&scsm=1&ssd=1&sort=country&ds=.&br=1&c=174&s=NGDPD%2CNGDPDPC%2CPPPGDP%2CPPPPC&grp=0&a=. Pristupljeno 29. VI 2014. 
  6. "Gini coefficient of equivalised disposable income (source: SILC)". Eurostat Data Explorer. http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/show.do?dataset=ilc_di12. Pristupljeno 5. I 2014. 
  7. "2014 Human Development Report Summary". United Nations Development Programme. 2014. str. 21–25. http://hdr.undp.org/sites/default/files/hdr14-summary-en.pdf. Pristupljeno 27. VII 2014. 
  8. "Greece." Encyclopædia Britannica. 2006. Encyclopædia Britannica Online. 6 Sept. 2006 <http://search.eb.com/eb/article-9106266>.
  9. Finley, M. I. Democracy Ancient and Modern. 2d ed., 1985. London: Hogarth.
  10. History of Philosophy, Volume 1 by Frederick Copleston
  11. Brockett, Oscar G. History of the Theatre. 6th ed., 1991. Boston; London: Allyn and Bacon.
  12. Clogg (1998), p. 103
  13. Clogg (1998), p. 109
  14. Clogg (1998), p. 112
  15. Clogg (1998), p. 111
  16. L’Impero bizantino, di Franco Cardini
  17. 17,0 17,1 17,2 Clogg (1998), p. 114
  18. 18,0 18,1 Clogg (1998), p. 113
  19. Clogg (1998), p. 117
  20. 20,0 20,1 Clogg (1998), p. 118
  21. The Diaspora Welcomes the Pope Archived 27 June 2009[Date mismatch] at the Wayback Machine.. Spiegel Online. November 28, 2006.
  22. Jones, Adam, Genocide: A Comprehensive Introduction, (Routledge, 2006), pp. 154-155.
  23. R. J. Rummel, The Holocaust in Comparative and Historical Perspective, 1998, Idea Journal of Social Issues, Vol.3 no.2
  24. 24,0 24,1 United Nations document E/CN.4/1998/NGO/24 Archived 18 January 2016[Date mismatch] at the Wayback Machine. (page 3) acknowledging receipt of a letter by the "International League for the Rights and Liberation of Peoples" titled "A people in continued exodus" (i.e., Pontian Greeks) and putting the letter into internal circulation (Dated 1998-02-24) If above link doesn't work, search United Nations documents Archived 8 February 2010[Date mismatch] at the Wayback Machine. for "A people in continued exodus"
  25. Chris Hedges. A Few Words in Greek Tell of a Homeland Lost Archived 25 November 2018[Date mismatch] at the Wayback Machine.. The New York Times. September 17, 2000.
  26. "New Jersey Recognition". Arhivirano iz originala 15.1.2008.. https://web.archive.org/web/20080115203500/http://www.angelfire.com/folk/pontian_net/News/NEW_JERSEY.htm. Pristupljeno 19.8.2009.. 
  27. "Copia archiviata". Arhivirano iz originala 10. mart 2010. http://www.mass.gov/legis/journal/hj051806.pdf. Pristupljeno 9. mart 2010. 
  28. "Copia archiviata". Arhivirano iz originala 5. mart 2009. https://web.archive.org/web/20090305060830/http://www.library.sos.state.il.us/departments/index/register/register_volume30_issue17.pdf. Pristupljeno 12. mart 2009. 
  29. Clogg (1998), p. 119
  30. 30,0 30,1 Clogg (1998), p. 120
  31. Clogg (1998), p. 121
  32. 32,0 32,1 Clogg (1998), p. 125
  33. Clogg (1998), p. 127
  34. Clogg (1998), p. 129
  35. Clogg (1998), p. 131
  36. 36,0 36,1 Clogg (1998), p. 132
  37. Clogg (1998), p. 133
  38. Greek Resistance
  39. Greece Archived 22 October 2014[Date mismatch] at the Wayback Machine.. Britannica Online Encyclopedia.
  40. Clogg (1998), p. 163
  41. Clogg (1998), p. 186
  42. 42,0 42,1 Clogg (1998), p. 187
  43. Clogg (1998), p. 188
  44. Clogg (1998), p. 190
  45. Clogg (1998), p. 204
  46. Kinzer, Stephen (13.9.1999). "Earthquakes Help Warm Greek-Turkish Relations" (engleski). New York Times (New York). Arhivirano iz originala 26.6.2018. https://www.nytimes.com/1999/09/13/world/earthquakes-help-warm-greek-turkish-relations.html?n=Top%2FNews%2FScience%2FTopics%2FBirds. Pristupljeno 5.11.2010. 
  47. "Copia archiviata". Arhivirano iz originala 22. februar 2014. http://odysseus.culture.gr/h/2/eh251.jsp?obj_id=19817. Pristupljeno 8. maj2016. 
  48. "Copia archiviata". Arhivirano iz originala 22. februar 2014. http://odysseus.culture.gr/h/3/eh3530.jsp?obj_id=6444. Pristupljeno 8. maj2016. 
  49. "Copia archiviata". Arhivirano iz originala 22. februar 2014. http://odysseus.culture.gr/h/2/eh2560.jsp?obj_id=19816. Pristupljeno 8. maj2016. 
  50. "Copia archiviata". Arhivirano iz originala 22. februar 2014. http://odysseus.culture.gr/h/2/eh251.jsp?obj_id=19818. Pristupljeno 8. maj2016. 
  51. Zvanična prezentacija Nobelove fondacije:[1].

Vanjske vezeUredi