Glukolizirani hemoglobin

Glikolizirani hemoglobin (HbA1c) je jedan od derivata krvi koji nastaje slepljivanjem belančevina hemoglobina i glukoze. Nastaje patološkim stanjima kada se glukoza u dužem vremenskom periodu nalazi u višku u krvi (hiperglikemija). Šta se u krvi nalazi više glukoze viša je i vrednost glikoziliranog hemogobina.[1]

Osnovne postavke uredi

Šećerna bolest je poremećaj u kojem je nivo glukoze (jednostavnog šećera) u krvi nenormalno visoka, jer telo ne otpušta ili ne koristi insulin na odgovarajući (fiziološki) način.

Nivoi krvnog šećera (glukoza) različite su tokom dana. Povećavaju se nakon jela, a unutar 2 časa vraćaju se na normalu. Nivo krvnog šećera je u fiziološkim granicama ako su njene vrednosti kad se kreće između 70 i 110 miligrama na decilitar (mg/dl) krvi ujutru, natašte. Obično je niža od 120 do 140 mg/dl 2 časa nakon uzimanja hrane ili pijenja tečnosti koje u sebi sadrže šećer ili druge ugljene hidrate.[2]

Veliki broj osoba sklon je laganom, ali konstantno rastu nivo šećera u krvi nakon 50. godine, naročito osoba, koje su gojazne, ne vode računa o ishrani i koje se premalo kreću ili vode sedanterni način života. Sve to u epidemiološkom smislu uticalo je na sve veću ekspanziju šećerne bolesti u razvijenim zemljama sveta.

Insulin, hormon koji luči pankreas (gušterača), je najznačajnija supstanca odgovorna za održavanje odgovarajuće nivoa šećera u krvi. Insulin omogućava glukozi da pređe u ćelije tako da one mogu proizvesti energiju ili skladištiti glukozu ako je ona u većim količinama i nije potrebna. Porast nivoa krvnog šećera nakon jedenja ili pijenja podstiče pankreas da proizvodi insulin, čime on sprečava veći porast nivoa šećera u krvi i uzrokujući postepeno njegov pad. Budući da mišići upotrebljavaju glukozu za stvaranje energije, nivo šećera u krvi može da pada i tokom fizičke aktivnosti.

Sastavni deo krvi su crvena krvna zrnca, koja u svom sastavu imaju i belančevinu hemoglobin. Životni vek eritrocita je 120 dana nakon čega, oni zbog starenja bivaju zanjenjeni novim. U stanjima hiperglikemije merenjem koncentracije glikoliziranog hemoglobina u krvi može da se utvrdi koja je bila prosečna koncentracija glukoze u krvi u zadnjih 8—12 nedelja.

Kod osoba koje ne pate od hiperglikemije ili šećerne bolesti, prosečne vrednosti HbA1c kreću se u rasponu od 3,5 % do 5,5%. Kada je HbA1c 7% prosečna vrednost šećera u krvi je 6,5 mmol/l., što najbolje ilustruje prikazani dijagram.[3]

Kod osoba sa šećernom bolešću one su značajno više npr. 8,0 % do 13 %. za vrednosti glukoze u krvi od 10—13 mmol/l.

Vrednosti HbA1c od 6,5% do 7.5 % smatraju se zadovoljavajućim, kod osoba sa šećernom bolešću

HbA1c % mmol/l
13
18
12
17
11
15
10
13
9
12
8
10
7
8
6
7
5
5

Značaj uredi

Stanje ukupnog zdravlja, osobe sa šećernom bolešću značajno utiče na vrednosti HbA1c bez obzira da li redovno uzimanje terapije, pravilne ishrane i fizičke akfivnosti.

Nivo glukoze u krvi mjenja se iz sata u sat i iz dana u dan. Kod osoba sa šećernom bolešću nivo glukoze u krvi može da poraste više nego obično posle jela, posebno posle slatkiša ili da padne poslie fizičke aktivnosti, pa ga je teško držati pod stalnom kontrolom. U tom smislu redovno praćenje nivoa glukoze u krvi jedan je od bitnih činilaca da pacijent pravovremeno dovede vrednosti glukoze u krvi u poželjne okvire.

Određivanje HbA1c, pored redovnog merenja glukoze u krvi, trenutno je jedna od najbolji metoda da se šećerna bolest prati i drži pod kontrolom.

Kako je nivo HbA1c u direktnoj vezi sa rizikom za razvoja svih komplikacija šećerne bolesti. Smanjenje vrednosti HbA1c za 1% dovodi do:

  • Smanjenja učestalosti mikrovaskularnih komplikacija (neuropatije, otkazivanja rada bubrega i oštećenja vida) za čak 37%.
  • Smanjenja rizika od nastanka svih komplikacija za 21%
  • Smanjenja rizika od smrtnog ishoda izazvanog šećernom bolešću do 21%
  • Pada rizika od nastanka infarkta srca za 14%.

Prednosti uredi

Zahvaljujući ovom testu pacijent ne mora da se muči da svakodnevno po više puta dnevno vadi krv i prati nivo šećera u krvi (kako se to ranije radilo), merenjem natašte, pred i dva sata posle glavnih obroka, pred spavanje i u 3 časa ujutro).

Naime prinom HbA1c dobija se podatak o prosečnom kretanju šećera u krvi unazad tri meseca, što ima ima nezamenljiv značaj. Zahvaljujući ovom testu dobijaju se informaciju o tome da li je ili ne potrebno korigovati terapiju kod bolesnika.[4]

Uzorkovanje krvi za merenje glikohemoglobina uredi

Sve metode za merenje glikohemoglobina ne zahtevaju veliku količinu uzorka krvi, tako da se može koristiti kapilarna krv. takođe nisu potrebni nikakvi specijalni uslovi za vađenje krv, a pacijent ne mora biti na tašte. Venska krv se obično sakuplja sa EDTA, ali se mogu koristiti heparin i fluorid-oksalat kao antikoagulansi.

Uzorak krvi se može sakupiti i na filter papiru koji je predhodno nakvašen rastvorom koji sadrži glukozaoksidazu. Glukoza oksidaza vezuje slobodnu glukozu i spreava brzu in vitro glikozilaciju hemoglobina za vreme sušenja. Međutim ovaj inhibitorni efekat nije potpun i procenat glikohemoglobina raste vremenom, tako da su u toku 14 dana promene minimalne.[5]

Izvori uredi

  1. John WG, Gould BJ. Glycated haemoglobin: biochemistry of formation. In: John WG. Monitoring glycaemic control in the diabetic patient, IFCCSeries, Excerpta Medica Publications 2002; 65 ’ 78.
  2. Trivelli LA, Ranney HM, Lai HT. Hemoglobin components in patients with diabetes mallitus. N Engl J Med 1971; 284: 353 ’7.
  3. . Gibb I, Parnham A, FonfrÒde M, Lecock F. Multicenterevaluation of Tosoh glycohemoglobin analyzer. Clin Chem 1999; 45: 1833 ’ 41.
  4. John WG. Glycated haemoglobin analyses ’ assessment of within and between-laboratory performance in a large UK region. Ann Clin Biochem 1987; 24: 453’ 460.
  5. Talwar D, Barr BB, Kesson CM, Robb DA. Determination of glycosylated adult and foetal haemoglobins by affinity chromatography. Clin Chim Acta 1983; 128: 61’ 67.

Spoljašnje veze uredi