Veljko Vlahović

(Preusmjereno sa stranice Вељко Влаховић)

Velimir Veljko Vlahović (Trmanje, kod Kolašina, 2. septembar 1914Ženeva, 7. mart 1975) je bio učesnik Španskog građanskog rata i Narodnooslobodilačke borbe, visoki funkcioner SFRJ i narodni heroj Jugoslavije.

VELjKO VLAHOVIĆ
Veljko Vlahović govori u Berlinu 1963.
Datum rođenja2. septembar 1914.
Mesto rođenjaTrmanje, kod Kolašina
 Kraljevina Crna Gora
Datum smrti7. mart 1975. (60 god.)
Mesto smrtiŽeneva
 Švajcarska
Profesijadruštveno-politički radnik
Član KPJ od1935.
Učešće u ratovimaŠpanski građanski rat
Narodnooslobodilačka borba
Služba Španska republikanska armija
NOV i PO Jugoslavije
19371939. i 19411945.
Narodni heroj od27. novembra 1953.
Odlikovanja
Orden jugoslovenske zvezde
Orden jugoslovenske zvezde
Orden narodnog heroja
Orden narodnog heroja
Orden junaka socijalističkog rada
Orden junaka socijalističkog rada
Orden zasluga za narod
Orden zasluga za narod
Orden bratstva i jedinsta
Orden bratstva i jedinsta
Partizanska spomenica 1941.
Partizanska spomenica 1941.

Biografija uredi

Rođen je 2. septembra 1914. godine u selu Trmanje, kod Kolašina. Osnovnu školu završio je u rodnom mestu, a gimnaziju u Podgorici i Beogradu. Studirao je mašinstvo na Tehničkom fakultetu u Beogradu, Pragu, na Sorboni (u Parizu) i diplomirao na Univerzitetu u Moskvi.

Veoma se rano, još kao srednjoškolac, uključio u radnički pokret. U Beogradu je 1932. godine izabran za sekretara udruženja srednjoškolaca beogradskih gimnazija, koje je tada bilo jezgro revolucionarnog, srednjoškolskog pokreta.

Revolucionarni studentski pokret uredi

Stupajući na studije mašinstva na Tehničkom fakultetu u Beogradu, po prirodi sistematičan, radan i uporan, ubrzo je postao jedan od istaknutijih boraca i rukovodilaca naprednog studentskog pokreta u Beogradu. U SKOJ je primljen 1933, a u KPJ 1935. godine, kao već istaknuti studentski aktivist.

 
Vođe revolucionarnog studentskog pokreta (Beograd, 1936): Radivoje Radović, NN, Vjekoslav Crvlje, Milinko Kušić, NN, Dragoslav Dodić, Jelena Popović, Mahmut Bušatlija (pozadi), Muhamed Musić, Veljko Vlahović, NN, Ivo Lola Ribar, Rifat Burdžović.

Sredinom tridesetih godina, studenti Beogradskog univerziteta bili su pokretači i organizatori brojnih političkih akcija u gradu i na Univerzitetu. Vlahović je već tada bio jedan od istaknutih organizatora i rukovodilaca borbe beogradskih studenata za autonomiju Univerziteta, slobodu nauke i kulture, protiv nacionalističkih udruženja i policijske strahovlade, za demokratske slobode i društveni napredak zemlje. Bio je član od osnivanja, a od 1935 do jula 1936. godine, i predsednik Akcionog odbora stručnih studentskih udruženja na Beogradskom univerzitetu, i jedan od najistaknutijih organizatora i rukovodilaca velikih studentskih štrajkova (februara 1935. i 4. aprila 1936) u Beogradu. Zbog toga je hapšen i interniran u koncentracioni logor u Višegradu (14. februara do 20. marta 1935) i isključen s Univerziteta za 1935/36. godinu. Pre i u toku štrajkova putovao je u Zagreb i Ljubljanu zbog koordinacije zajedničke akcije studenata ova tri velika univerziteta protiv tadašnjeg režima.

Zajedno s Lolom Ribarom učestvovao je u formiranju akcionih komiteta i u pripremama jugoslovenske studentske delegacije za Svetski omladinski kongres u Ženevi, održan u jesen 1936. godine.

Polovinom 1936. godine, po odluci partijskog rukovodstva na Univerzitetu, da bi izbegao hapšenje, otputovao je u Prag, gde se odmah uključio u rad partijske organizacije jugoslovenskih studenata u ovom gradu, i ubrzo izabran za zamenika sekretara partijske organizacije.

Španski građanski rat uredi

Glavni članak: Španski građanski rat
 
Jugoslovenski ranjenici u bolnici u Alikante 1937. godine. Među ostalima i Veljko Vlahović (leži prvi s leva)

Učestvovao je u španskom građanskom ratu, kao borac Internacionalnih brigada. Krajem januara 1937. godine, s grupom od 26 jugoslovenskih studenata, iz Praga se ilegalno, preko Pariza, prebacio u Španiju. Iz prvih dana njegova boravka u Španiji potiče i njegovo poznato pismo studentima Beogradskog univerziteta, u kome ih poziva na akciju davanja svestrane pomoći španskom narodu u borbi za njegovu slobodu.

U Španiji se borio u Balkanskom internacionalnom bataljonu "Dimitrov" i počeo "da polaže ispite iz velike lekcije istorije", kako je nazivao borbu za špansku republiku. Ubrzo posle dolaska u Španiju, u bici na Marami, 14. februara 1937. teško je ranjen u nogu.

U Španiji je bio borac s puškom u ruci i vršio niz odgovornih dužnosti u Internacionalnim brigadama. Najprije je radio u kadrovskoj sekciji Baze internacionalnih brigada u Albaceti, a zatim je bio pomoćnik načelnika za kadrove Balkanske internacionalne brigade. Posle toga je radio u Komesarijatu internacionalnih brigada u Madridu i Barseloni, a zatim u Centru za evakuaciju boraca internacionalnih brigada u S'Agara. U drugoj polovini 1937. godine, posle smrti Blagoja Parovića, izvjesno vrijeme je bio i urednik lista "Dimitrovac". Posljednja funkcija u španskoj republikanskoj vojsci bila mu je politički komesar bataljona.

Posle prelaska u Pariz, od CK KPJ dobio je zadatak da organizira tehniku i dokumenta za ilegalni i legalni povratak u zemlju jugoslovenskih dobrovoljaca iz španskog građanskog rata. U Francuskoj je delovao i kao član Partijskog biroa nekoliko partijskih ćelija u Parizu. U Parizu se prvi put susreo s drugom Titom, i od tada je jedan od njegovih najbližih suradnika i doslednih sledbenika. Dok je boravio i radio u Parizu, izabran je 1939. godine za člana CK SKOJ-a. Oktobra 1939. upućen je u Moskvu, kao predstavnik SKOJ-a, u Komunističku omladinsku internacionalu (KIM). U Moskvi je nastavio studije na moskovskom Tehničkom fakultetu i radio u organima KIM, kao predstavnik SKOJ-a, a 1942. i 1943. godine, do rasformiranja, kao sekretar KIM. Pored rada u KIM, bio i predstavnik KPJ u Kominterni do njenog raspuštanja, 1943. godine.

Narodnooslobodilačka borba uredi

Aprilski rat i okupacija Kraljevine Jugoslavije 1941. godine zatekli su ga u Moskvi. Vlahović je tada pojačao rad na vezama jugoslovenskih komunista i građana s domovinom i radio na popularizaciji narodnooslobodilačkog pokreta.

Po zadatku CK KPJ i Vrhovnog štaba NOPOJ, u Moskvi je, 11. novembra 1941. godine, organizirao s Đurom Salajem radiostanicu "Slobodna Jugoslavija", preko koje je u svet prodirala istina o borbi naroda Jugoslavije protiv okupatora i domaćih izdajnika. Održavao je vezu s Vrhovnim štabom i dobivao izveštaje iz zemlje, pripremao emisije za radio-stanicu, pisao u sovjetskoj štampi i držao predavanja studentima, radnicima i sovjetskim građanima o oslobodilačkoj borbi jugoslovenskih naroda. Starao se da radio-vesti "Slobodna Jugoslavija" i dobijeni izveštaji iz zemlje budu emitovani na više stranih jezika i jezicima jugoslovenskih naroda.

U Jugoslaviju se vratio krajem 1944. godine, i preuzeo dužnost načelnika Uprave za agitaciju i propagandu Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije.

Čitava Veljkova porodica je učestvovala u NOB-u. Braća Branko i Dušan, su poginuli kao visoki vojni rukovodioci NOVJ, a sestra Dunja, Zagorka i brat Mišo su nosioci Partizanske spomenice 1941. I Veljkova majka Mijojka je takođe bila aktivni učesnik NOB-a.

Posleratna karijera uredi

Posle oslobođenja zemlje, obavljao je najodgovornije partijske i državne dužnosti:

  • potpredsednik Veća naroda u Narodnoj skupštini FNRJ,
  • predsednik Odbora za prosvetu Saveznog izvršnog veća,
  • predsednik Spoljnopolitičkog odbora Narodne skupštine FNRJ,
  • zamenik ministra inostranih poslova FNRJ (1951-1952) i
  • direktor "Borbe" (1953).

Bio je član Izvršnog odbora i član Predsedništva SSRN Jugoslavije (do juna 1966), predsednik Komisije za međunarodne veze SSRNJ, član Centralnog odbora SUBNOR Jugoslavije, predsednik Centralnog odbora Saveza ratnih vojnih invalida Jugoslavije (do oktobra 1965) i član uprave Udruženja španskih boraca Jugoslavije.

Za člana CK KPJ (SKJ) biran je od V do X kongresa. Od VII kongresa SKJ član je Izvršnog komiteta, a od VIII kongresa do IV plenuma Centralnog komiteta bio je jedan od sekretara CK SKJ. Na IX i X kongresu biran je za člana Predsedništva CK SKJ. Bio je i predsednik Gradske konferencije SK Srbije Beograda (mart 1968 - mart 1970).

Bio je član Saveta federacije i rezervni general-major Jugoslovenske narodne armije.

Bio je član (1950) i šef jugoslovenske delegacije na zasedanju Generalne skupštine Organizacije ujedinjenih naroda i Član jugoslovenske delegacije na I konferenciji šefova država ili vlada nesvrstanih zemalja u Beogradu, septembra 1961. godine.

U vreme svog bogatog političkog rada, Vlahović se bavio opštepolitičkim i ideološko-teorijskim pitanjima marksizma-lenjinizma. Objavio je više tekstova i studija o razvoju i ulozi SKJ u socijalističkom samoupravnom društvu i drugim pitanjima. Za njegovu stvaralačku misao vezani su mnogi dokumenti komunističke partije u čijoj je izradi učestvovao, kao što je Program Saveza komunista Jugoslavije i platforma za X kongres SKJ. Bio je veoma cenjen kao saborac i drug, kao izuzetno skroman, principijalan i dosledan borac za socijalizam. Kao istaknuti teoretičar, prekaljeni revolucionar, sledbenik i saborac druga Tita, imao je veliki autoritet u Jugoslaviji i u revolucionarnom pokretu u svetu.

Za vreme studenskih demonstracija juna 1968. godine, u Beogradu, stao je na stranu studenata i dobio batine od policije.

Umro je 7. marta 1975. godine u Ženevi. Sahranjen je u Aleji velikana na Novom groblju.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i velikog broja jugoslovenskih i stranih visokih odlikovanja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 27. novembra 1953. godine.

Literatura uredi

  • Narodni heroji Jugoslavije, "Mladost", Beograd 1975. godina