Đurađ Kastriot Skenderbeg (alb. Gjergj Kastrioti Skenderbeu) (1405. — 17. januar 1468) je bio albanski srednjevekovni plemić iz feudalne porodice Kastriota koja je od sredine 14. do sredine 15. veka kontrolisala delove centralne Albanije i istočne Makedonije. Poput ostalih plemića tog vremena, nastojao je da obezbedi sebi što veće prihode proširivanjem teritorije pod svojom kontrolom, sklapajući savezništva sa moćnijima od sebe i praveći ustupke da bi obezbedio pomoć i predah.[1]

Đurađ Kastriot Skenderbeg
Vođa pobunjenika1443-1468
Plemićka porodicaKastriot
OtacJovan Kastriot (alb. Gjon Kastrioti)
MajkaVojsava Tripalda
Rođen/a1405
Region Dibra u pojasu oko granice između Makedonije i Albanije
Umro/la17. januar 1468
Lješ, Mletačka Republika (danas Albanija)
Sahrananepoznato (pretpostavlja se Crkva Svetog Nikole u Lješu, Mletačka Republika (danas Albanija)
Zanimanjeplemić, ičoglan, subaša, sandžakbeg, vođa pobunjenika

Rođen je u okolini grada Debra u pograničnom području između današnje Makedonije i Albanije, u jednom od dva sela pod kontrolom njegovog dede Pavla Kastriota, Osmanskog vazala. Sa osamnaest godina ga je otac Gjon, takođe osmanski vazal, poslao u Jedrene kao zalog svoje odanosti sultanu. Nakon školovanja, obuke i uspešne vojne karijere dostigao je poziciju subaše u Kroji (1437-8) a zatim sandžakbega Debarskog sandžaka 1440 godine. Odbio je poziv svojih rođaka da se pridruži anti-osmanskoj pobuni u Albaniji (1432-8) već je ostao lojalan sultanu što je zapravo bio lažni potez da uveri Sultana u lojalnost.

Dezertirao je kad je primetio da se stvara savez protiv Osmanlija i iskoristio priliku da se vrati u svoju domovinu Albaniju. Sa oko 300 svojih vojnika albanskog porekla, na prevaru, obmanuvši subašu Kroje falsifikovanim sultanovim pismom, preuzeo kontrolu nad Krojom u Albaniji, a zatim još nekoliko manjih tvrđava u Makedoniji i Albaniji. Tokom narednih 25 godina uspešno je ratovao protiv Osmanskog carstva u regionu koji danas pripada Albaniji i Makedoniji. Povremeno je ratovao i protiv Mletačke Republike ili u Italiji za račun Napuljskog kralja a i protiv Srbije koja je jednom prilikom izadala Skenderbega i Hunyadia u ratu protiv Osmanlija. Umro je 1468 u Lješu.

Zbog borbe protiv Osmanlija prvo ga je glorifikovala katolička crkva (iako je u delu svog života bio i musliman i pravoslavac) a ubrzo i slovenski narodi sa Balkana koji su ga smatrali svojim nacionalnim herojem. U svojim pismima Kastrioti se uvek potpisivao s titulom “Albanski knez”.

Počev od 15. veka (od dela Konstantina Mihajlovića i Martina Segona) Skenderbeg je bio predmet brojnih književnih i umetničkih dela.

Ime

U istorijskim dokumentima i objavljenim tekstovima se Skenderbegovo ime pojavljuje u različitim oblicima, poput Đurađ Kastrioti, Georgius Castriotus Scanderbegh or Zorzi Castrioti, ali veruje se da je izvorno ime “Gjergj Kastrioti Skënderbeu” ; Đurađ je srpski ekvivalent imenu Gjergj. Njegovo prezime se takođe javlja u više različitih oblika, kao Castrioti, Kastrioti, Kastriot, Kastriota, Castriota, Castriottis ili Castriot.

Poreklo i mladost

 
Grb porodice Kastrioti.

Skenderbeg potiče iz feudalne porodice Kastriota koja je od sredine 14 do sredine 15 veka kontrolisala delove centralne Albanije i istočne Makedonije. Bio je sin Jovana i Vojislave Kastriot. Prema Gibonu[2], Jovan Kastriot je bio princ Epira, koji je uključivao Mat, Kroju, Mirdita i okolinu Debra[3]. Njegova majka Vojislava bila je princeza iz Pološke oblasti u Makedoniji.

Đurđev otac Jovan Kastriot je posle 1385 postao jedan od brojnih vazala Bajazita I sa teritorije Albanije koji su plaćali danak sultanu i učestvovali u vojnim pohodima njegovih trupa, poput Bitke kod Angore. Da bi osigurale Jovanovu vernost Osmanlije su prvo odvele njegovog sina Stanišu (1409), a zatim Đurđa (1423) u Jedrene da se školuju i služe sultanu.

Služba u otomanskoj vojsci

Đurađ Kastriot je tokom boravka u Jedrenu (1420-1423) prešao u islam[4] i završio vojnu školu u Jedrenima (Adrijanopolj), te je ratovao u Otomanskoj vojsci i odneo mnoge pobede za Otomansko carstvo. Za svoje vojne zasluge, dobio je nadimak Iskander (tur. İskender - Aleksandar), čime se poredilo njegovo ratničko umeće sa Aleksandrom Velikim[2].

Borba protiv Otomanskog carstva

Glavni članak: Opsada Kroje
 
Skenderbegove trupe u borbi protiv Otomanske vojske

Kada je Janoš Hunjadi porazio vojsku Otomanskog carstva kod Niša 1443. godine, Skenderbeg je napustio sultanovu vojsku[5], vratio se u zavičaj i ponovo prihvatio hrišćanstvo. Na prevaru je preuzeo kontrolu nad Krojom iz koje je vodio borbu protiv Osmanskog carstva, Mletačke republike i neprijatelja Napuljskog kralja narednih 25 godina.[6]

Pod pokroviteljstvom Venecije Skenderbeg je određen da komanduje vojnim savezom plemića iz severne Albanije i Zete u okviru Lješke Lige u martu 1444.[7]

Osmanlijsko carstvo je od 1443. do 1478. četiri puta bezuspešno pokušalo da osvoji Kroju. U dva pohoda puta je sultan lično predvodio vojsku. 1450. je Otomanska vojska bezuspešno opsela Kroju, ali je Murat II morao da se povuče. 1457. se Skenderbeg povlaći u planine pred Otomanskom vojskom, koja je provalila preko Albanije u Zetu. Kroja je bez uspeha opsađivana i 1466. i 1467.[8]

Katolička crkva je glorifikovala Skenderbegov otpor Osmanlijama a papa mu je dodelio titulu Athleta Christi. Najveći deo Epira je počev od 1385 godine bio pod kontrolom Osmanlija koje su formirale Albanski vilajet. Tokom 15. veka su Osmanlije osvojile Bosnu, Srpsku despotovinu i vizantijski Carigrad. Skenderbeg u Kroji je odolijevao sve do 1468.

Smrt

17. januara 1468. godine, u Lješu, Skenderbeg se razbolio od malarije od čega se nije uspio oporaviti te je umro.

Nakon Skenderbegove smrti Kroja potpada pod direktnu mletačku kontrolu sve dok je nije zauzela otomanska vojska 1478. godine. Kroja i teritorija koja je svojevremeno bila pod Skenderbegovom kontrolom je ostala u sastavu Otomanskog carstva sve dok ih 1912 godine, tokom Prvog Balkanskog rata, nije zauzela vojska Kraljevine Srbije.

Nasleđe

 
Skanderbegova utvrda u Kroji

Opjevan je u narodnim pjesmama i obrađen u književnosti kao lik romantičnog borca za slobodu. Pored narodnih epskih pjesnika, i nekoliko europskih umjetnika u njegovom je liku pronašlo inspiraciju. Tako je Antonio Vivaldi napisao operu Skenderbeg.

Albanci su u njegovu čast grad na Kosovu nazvali Skenderaj,a snimljeno je i nekoliko filmova od kojih je svetski najpoznatiji albansko-sovjetski Veliki ratnik Skenderbeg, pobjednik međunarodna nagrada (ali ne Zlatna palma) festivala u Kanu 1954. godine.

Povezano

Reference

  1. umetnosti, Srpska akademija nauka i (1983). Glas. str. 305. »Ђурађ Скендербег је био феудалац чије тежње нису могле изићи из оквира политичких планова његових савременика: настојао је да прошири територију под својом влашћу и обезбеди себи што веће приходе, при том се везивао за моћније од себе и пристајао на уступке кад год је веровао да ће му они обезбедити ефикасну помоћ или тренутни предах за прибирање и јачање истрошених снага.« 
  2. 2,0 2,1 Edward Gibbon, 1788, History of the Decline and Fall of the Roman Empire, Volume 6, Deo o Skenderbegu na engleskom
  3. Edwin E. Jacques, The Albanians: An Ethnic History, 1994, p. 179
  4. Rendina, Claudio (2000). La grande enciclopedia di Roma. Rome: Newton Compton. ISBN 88-8289-316-2.
  5. James Emerson Tennent, 1845, The History of Modern Greece, from Its Conquest by the Romans B.C.146, to the Present Time
  6. Marin Barleti, 1508, Historia de vita et gestis Scanderbegi Epirotarum principis
  7. K. Jireček, Ist. Srba I, 367-368.
  8. „Dimitrije Bogdanović, Knjiga o Kosovu”. Arhivirano iz originala na datum 2010-05-25. Pristupljeno 2010-04-17. 

Izvori

Vanjske veze