Wikipedija

Štokavski

jedno od triju glavnih narječja srpskohrvatskog jezika

Štokavski (također štokavica, štokavština), jedna od četiriju dijalektalnih grupa srpskohrvatskoga jezika, nazvana po upitnoj zamjenici što. Štokavski je u 19. stoljeću odabran za nadregionalni jezik koji natkriljuje druge dijalekte i sociolekte. Time je postao standardni jezik. Poznat je pod nazivom srpskohrvatski.[1][2][3]

Karta štokavskih poddijalekata (legenda karte na engleskom)
Raspored štokavskih poddijalekata prije migracija iz 16. stoljeća.

Na dijalektalnoj razini štokavski je dio južnoslavenskog dijalektalnog kontinuuma koji se prostire od slovensko-austrijske do bugarsko-grčke granice.[4][5][6] Karakteristično za kontinuum je da se dijalekti postepeno pretapaju jedan u drugi. Zato je neosnovano govoriti o nekakvom dijasistemu koji bi isključivao Sloveniju, Makedoniju i Bugarsku.[7]

Međutim, postoji pokušaj izbjegavanja govorenja o srpskohrvatskom kao standardnom jeziku uvođenjem izraza "srednjojužnoslavenski dijasistem", čime bi se htjelo reći da govornike povezuju dijalekti a ne standardni jezik. Međutim, takav pristup nije održiv jer govornici srpskohrvatskog (Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci) mogu međusobno tečno komunicirati samo na standardnom jeziku, dok ako se prebace na dijalekte, npr. tako da jedan govori čakavski a drugi torlački, tada nastaju problemi u komunikaciji zbog otežane razumljivosti.[8]

Štokavski se sastoji od sedam poddijalekata i više mikrodijalekata ili tipova govora.

  • Štokavski dijalekti:
    • Zapadnoštokavska grupa:
      • slavonski (ne novoštokavski ikavsko/ekavsko/ijekavski) (Ovim dijalektom govore samo Hrvati).
      • zapadni (ili bosansko-dalmatinski) (novoštokavski ikavski) (Ovim dijalektom govore većinom Hrvati i nešto Bošnjaci u zapadnoj polovini Bosne i Hercegovine).
      • istočnobosanski (ne novoštokavski ijekavski) (Ovim dijalektom govore većinom Bošnjaci i manje Hrvati u centralnoj i severnoj Bosni).
    • Centralni ili istočno-zapadni:
      • istočnohercegovački (ili hercegovačko-krajiški) (novoštokavski ijekavski), (Različitim varijantama ovog dijalekta govore Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci).
    • Istočnoštokavska grupa:
      • kosovsko-resavski (ne novoštokavski ekavski) (Ovim dijalektom govore samo Srbi)
      • šumadijsko-vojvođanski (novoštokavski ekavski) (Ovim dijalektom govore većinom Srbi i nešto malo Hrvati u Sremu)
      • zetsko-južnosandžački (ne novoštokavski ijekavski) (Ovim dijalektom govore većinom Crnogorci i znatno Bošnjaci u Sandžaku).

Vidi još uredi

Izvori uredi

  1. ↑ Laškova, Lili (2001) (bugarski). Sărbo-hărvatska gramatika [Srpskohrvatska gramatika]. Sofija: Emas. str. 30. OCLC 635194865. 
  2. ↑ Blum, Daniel (2002) (njemački). Sprache und Politik: Sprachpolitik und Sprachnationalismus in der Republik Indien und dem sozialistischen Jugoslawien (1945-1991) [Jezik i politika: jezična politika i jezični nacionalizam u Indiji i socijalističkoj Jugoslaviji (1945-1991)]. Beiträge zur Südasienforschung ; vol. 192. Würzburg: Ergon. str. 134. ISBN 3-89913-253-X. OCLC 51961066. 
  3. ↑ Merk, Hening (2008). „Neka pragmatična zapažanja o postojanju srpskohrvatskog jezika”. u: Ostojić, Branislav. Jezička situacija u Crnoj Gori – norma i standardizacija. Podgorica: Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. str. 295. ISBN 978-86-7215-207-4.  (COBISS-CG) Arhivirano 2018-10-05 na Wayback Machine-u.
  4. ↑ Friedman, Victor (1999) (engleski). Linguistic emblems and emblematic languages: on language as flag in the Balkans [Jezični simboli i simbolični jezici: jezik kao zastava na Balkanu]. Kenneth E. Naylor memorial lecture series in South Slavic linguistics ; vol. 1. Columbus, Ohio: Ohio State University, Dept. of Slavic and East European Languages and Literatures. str. 8. OCLC 46734277. 
  5. ↑ Kristophson, Jürgen (2000). „Vom Widersinn der Dialektologie: Gedanken zum Štokavischen” [O kontradikcijama dijalektologije: razmišljanja o štokavskom] (njemački). Zeitschrift für Balkanologie 36 (2): 180. ISSN 0044-2356. 
  6. ↑ Alexander, Ronelle (2000). In honor of diversity: the linguistic resources of the Balkans [U čast raznovrsnosti: jezični resursi Balkana]. Kenneth E. Naylor memorial lecture series in South Slavic linguistics ; vol. 2. Columbus, Ohio: Ohio State University, Dept. of Slavic and East European Languages and Literatures. str. 4. OCLC 47186443. 
  7. ↑ Gröschel, Bernhard (2009) (njemački). Das Serbokroatische zwischen Linguistik und Politik [Srpskohrvatski jezik između lingvistike i politike]. Lincom Studies in Slavic Linguistics ; vol 34. München: Lincom Europa. str. 82–83. ISBN 978-3-929075-79-3. LCCN 2009473660. OCLC 428012015. OL15295665W.  (COBISS-Sr). (COBISS-Sl). Inhaltsverzeichnis.
  8. ↑ Kordić, Snježana (2010). Jezik i nacionalizam. Rotulus Universitas. Zagreb: Durieux. str. 76. ISBN 978-953-188-311-5. LCCN 2011520778. OCLC 729837512. OL15270636W. SSRN 3467646. CROSBI 475567. Arhivirano iz originala na datum 2012-07-08. Pristupljeno 21.8.2019.  (CROLIB). (COBISS-Sr).
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Štokavski&oldid=41299655