Šime Spitzer
Šime Spitzer (rođen: Shimon Spitzer) (Đakovo, 18. 10. 1892 - Koncentracijski logor Banjica, 1941), jugoslavenski cionist, ugledni član Židovske općine Zagreb (ŽOZ) i generalni tajnik (sekretar) Saveza jevrejskih opština Jugoslavije (SJOJ).
| Šime Spitzer | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | Shimon Spitzer 18. 10. 1892. Đakovo, Austro-Ugarska Monarhija |
| Smrt | oktobar 1941. (dob: 49) Koncentracijski logor Banjica |
| Uzrok smrti | ubijen u Holokaustu |
| Prebivalište | Zagreb-Beograd, Kraljevina Jugoslavija |
| Nacionalnost | Jugoslaven |
| Etnicitet | Židov |
| Državljanstvo | Kraljevina Jugoslavija |
| Suprug/a | Jehudita (Lantzer) Spitzer |
| Djeca | Mirijam Spitzer |
| Roditelji | Jakov i Linka Spitzer |
Biografija uredi
Šime Spitzer je rođen 18. 10. 1892 u Đakovu u židovskoj porodici Jakova i Linke Spitzer. Od rane mladosti bio je član cionističkih i židovskih organizacija u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije.[1] 1919 bio je jedan od vodećih cionista, uz Aleksandera Lichta, koji je u Osijeku suosnovao "Savez jevrejskih vjeroispovjednih općina Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SJOJ)". Za života je tvrdio da se cionizam u praksi može ostvariti samo u SJOJ-u tj. preko pozitiviranja SJOJ-a na sva pitanja židovstva, podjednako i vjerska, nacionalna, kulturna i socijalna. Središnji odbor SJOJ-a je 1936 na mjesto Ivana Khona, dotadašnjeg generalnog tajnika, izabrao Spitzera. Bio je izabran ispred uglednog cionista Mihaela Levija iz Sarajeva. Odbacujući takav izbor, svi sarajevski članovi (i Aškenazi i Sefardi), kao i neki beogradski Sefardi su podnijeli ostavke na članstvo u središnjem odboru SJOJ-a. Ostavku je podnio i vrlo ugledni dr. Bukić Pijade koji je na posebnom sastanku u Brodu na Savi tražio od zagrebačkih članova odbora da odbace izbor Spitzera. Unatoč pritiscima, vodstvo SJOJ-a je podržalo izbor Spitzera za generalnog tajnika. Formalan razlog nezadovoljstva izborom Spitzera bila je optužba da je početkom 1920-ih u "Savezu cionista Jugoslavije" (SCJ). Afera se vukla još godinama nakon izbora, gdje su se zagrebački list "Židov" i beogradski list "Jevrejski glas" međusobno optuživali-prozivali. Sam Spitzer je 1939 najavio sudsku tužbu protiv Jevrejskog glasa jer ga je "nepravedno i neosnovano napao i teško uvrijedio i oklevetao". Spitzer je kao generalni tajnik svoj posao obavljao vrlo dobro, te mu je izvršni odbor SJOJ-a izrekao zahvalnost između ostalog i za savjesno i požrtvovno poslovanje. Poslijednji kongres SJOJ-a prije Drugog svjetskog rata, 1939 godine, su zbog Spitzera i afere bojkotirali pojedini članovi Sefardske općine iz Drinske i Vrbaske banovine. 1937 godine Spitzer je sa predsjednikom SJOJ-a Fridrihom Popsom protestirao kod Žike Simonovića, Ministra pravde Kraljevine Jugoslavije, zbog antisemitskih natpisa u tiskovinama "Balkan", "Mlada Hrvatska", "Erwache" i "Sturm", kao i na nesmetano ponovno izdavanje "Protokola sionskih mudraca". U februaru 1939 godine, Spitzera, Popsa i Davida Albalu je u svome uredu primio netom izabrani premijer Dragiša Cvetković koji ih je uvjeravao da jevrejska zajednica Kraljevine Jugoslavije u "praskozorje" Drugog svjetskog rata nema nikakvih razloga za brigu. Najava zavođenja numerusa klauzusa u školama i fakultetima Kraljevine Jugoslavije, 1940 godine, je iznenadilo jevrejsku zajednicu, pa je sam Spitzer ponovno posjetio Simovića i Branka Čubrilovića za objašnjenje.[2]
Nakon Anschlussa, 1938 godine, Spitzer se zajedno sa ostalim članovima ŽOZ-a aktivno uključio u zbrinjavanje židovskih izbjeglica iz Austrije i Nacističke Njemačke.[2] U Beogradu je vodio Odbor za pomoć izbjeglicama. SJOJ je u to vrijeme brinuo o 11.200 židovskih izbjeglica. Pod vodstvom Šime Spitzera Odbor je brinuo o preko 1.000 izbjeglica koji su brodovima ilegalno preko Dunava pokušali doploviti do Palestine. 31. 12. 1939 jugoslavenski eskurzijski brodovi "Car Nikola", "Car Dušan" i "Kraljica Marija" su prevozili izbjeglice u zimsku luku Kladovo kada se Dunav smrznuo. 22. 9. 1940 izbjeglice su stigle do Šapca, gdje im je pod vodstvom Spitzera pružena pomoć. Spitzer je očajnički pokušavao doći do dozvola za slobodan prolaz prema Palestini, no sve je propalo nakon Aprilskog rata i okupacije Kraljevine Jugoslavije.[1] Većina izbjeglica je potom bila ubijena, od 1.400 njih Holokaust je preživjelo samo njih 200 do 280.[3] Sam Spitzer je ubijen u oktobru 1941 u koncentracijskom logoru Banjica. Njegova devetogodišnja kći je također ubijena u Holokaustu, a jedino je preživjela supruga Jehudita koja je emigrirala u Eretz Jisrael.[1]
Reference uredi
Literatura uredi
- Goldstein, Ivo (2005). Židovi u Zagrebu 1918 - 1941., Zagreb: Novi Liber. ISBN 953-6045-23-0
- Israeli, Raphael (2013). The Death Camps of Croatia: Visions and Revisions, 1941-1945, New Jersey: Transaction Publishers. ISBN 978-1412849753