Šestojanuarska diktatura

Šestojanuarska diktatura (ili šestosiječanjska diktatura) je višegodišnji period diktature u Kraljevini Jugoslaviji koji je započeo 6. 1. 1929. godine, kada je kralj Aleksandar I Karađorđević raspustio Narodnu skupštinu[1], zabranio rad svih političkih stranaka[1] i sindikata, političke skupove, uveo cenzuru, proglasio ideologiju „integralnog jugoslavenstva“ i državi promenio ime u Kraljevina Jugoslavija.

Naslovnica Borbe protiv proglašenja Šestojanuarske diktature.
Protest protiv terora u Jugoslaviji upućen ministru Petru Živkoviću od strane istaknutih svetskih intelektualaca, među kojima i Albert Ajnštajn. Protest je objavljen 1. decembra 1929. godine, kada je međunarodna javnost već saznala za mnogobrojna politička ubistva protivnika diktatorskog režima u Jugoslaviji, uključujući 39 istaknutih komunista.

Jedini otpor diktaturi došao je od Komunističke partije Jugoslavije, koja je pozvala narod na oružani otpor, koji je krvavo ugušen od policije.[2]

Otvorena diktatura je formalno ukinuta donošenjem Oktroisanog ustava 3. septembra 1931. godine, kojim je dozvoljena samo režimska Jugoslovenska nacionalna stranka, pod vođstvom nosioca diktature generala Petra Živkovića. Međutim, tek nakon Marsejskog atentata na kralja Aleksandra 1934. godine, dozvoljen je rad strankama i raspisani su novi izbori 1935. godine, čime je diktatura faktički okončana.

Nitko nije bio zadovoljan nemetnutim promenama, pa ni srpski politicari, kojima su kraljevskim pučem potkresana krila.[3] Bosanski muslimani bili su duboko nezadovoljni, jer su u svakoj od četiri novouspostavljene banovine bili u manjini, a muslimanskim službenicima dodijeljeni su najniži položaji. Ipak, diktatura je najviše ogorčila Hrvate. Najradikalniji hrvatski političar Ante Pavelić emigrirao je i počeo, uz Mussolinijevu potporu, organizirati ustaški pokret koji ce se boriti za nezavisnost Hrvatske.[4] Vođa glavne hrvatske stranke Vladko Maček (nasljednik ubijenog Stjepana Radića) izdao je u studenom 1932. "rezoluciju" u kojoj je zatražio povratak demokracije i okončanje srpske hegemonije. Nakon toga su slicne izjave dali Anton Korošec u Sloveniji i Mehmed Spaho u Bosni, pa su sva trojica bili uhićeni. Slovenski i muslimanski voda uskoro su pušteni, ali je Maček osuden na tri godine zatvora.[5][6]

Tek nakon ubistva kralja Aleksandra, novi regent, knez Pavle, pustio je Mačeka iz zatvora, raspisao 1935. godine nove izbore i povjerio srpskom političaru Milanu Stojadinoviću da sastavi kompromisnu vladu, u koju je ukljucio Korošca i Spahu.[3]

Pozadina uredi

Nerešeno agrarno, nacionalno i radničko pitanje je izazvalo veliko nezadovoljstvo naroda i nestabilnost Kraljevine SHS. Koristeći ovakvo stanje, Seljačko-demokratska koalicija koju su činile Hrvatska seljačka stranka Stjepana Radića i Samostalna demokratska stranka Svetozara Pribićevića, je pokrenula borbu protiv vlasti kralja Aleksandra I Karađorđevića i tražila je reviziju Vidovdanskog ustava iz 1921. Stvaranje Seljačko-demokratske koalicije je zaoštrilo sukob ove dve stranke sa Radikalnom strankom. 20. juna 1928. radikalski poslanik Puniša Račić je ubio poslanike Hrvatske seljačke stranke Pavla Radića i Đuru Basaričeka i teško ranio Stjepana Radića, koji je umro od posledica ranjavanja[1] 8. avgusta 1928. Narodna skupština se sastala ponovo 1. avgusta, ali poslanici Seljačko-demokratske koalicije su odbili da učestvuju.

Uvođenje diktature uredi

 
Predsednik vlade i ministar policije Petar Živković, glavni nosilac šestojanuarskediktature.

Iskoristivši smrt Stjepana Radića i blokadu rada Narodne skupštine, kralj Aleksandar je u proglasu objavljenom 6. januara 1929. objavio da su "ti žalosni razdori i događaji (...) pokolebali kod Naroda veru u korisnost te ustanove" te da zato između kralja i naroda "ne može i ne sme biti više posrednika". Kralj je ukinuo Vidovdanski ustav i lično preuzeo izvršnu, zakonodavnu i vojnu vlast, a za predsednika vlade je imenovao generala Petra Živkovića. Takođe su na neke druge civilne dužnosti dovedene vojne osobe, posebno u Hrvatskoj i Makedoniji. Narodna skupština je raspuštena, zabranjen je rad svih političkih stranaka, uvedena stroga cenzura novina i knjiga, zabranjeni svi politički zborovi, nacionalne, sindikalne i verske organizacije, zabranjena je upotreba nacionalnih imena i amblema. Takođe je proširen i dopunjen Zakon o zaštiti države i uveden Državni sud za zaštitu države pri Kasacionom sudu u Beogradu.

Diktaturom je proklamovana ideologija "integralnog jugoslavenstva", a ime države je promijenjeno 3. oktobra 1929. u Kraljevina Jugoslavija. Zemlja je administrativno podeljena u devet banovina koje nisu pratile istorijske granice, sa izričitim ciljem da se istorijske pokrajine razbiju.[nedostaje referenca]

Delovanje je dozvoljeno novim i postojećim organizacijama koje su promovisale jugoslovenstvo:

Oružani otpor diktaturi uredi

Jedini izlaz iz ove krize za radničku klasu i seljaštvo jeste oružana borba, građanski rat protiv vladavine hegemonističke srbijanske buržoazije. Nikakve parlamentarne i demokratske kombinacije, nikakve vlade, njihovi izbori i pacifističko očekivanje nisu u mogućnosti da udovolje ma i jednom od osnovnih zahteva radničke klase, seljaštva i ugnjetenih naroda. Za radni narod osim oružane borbe drugog izlaza nema...[7][8]

– Poziv KPJ na oružani otpor diktaturi iz januara 1929.
 
Policijski snimak ubijenih sekretara SKOJ-a Janka Mišića i Mije Oreškog koji su pali u sukobu sa policijom 27. jula 1929. u Samoboru.

KPJ je pozvala narod da se oružano suprostavi diktaturi. Prva polovina 1929. godine je obeležena serijom oružanih okršaja između komunista i policije.[9] Malobrojni komunisti su uzalud pokušavali da pokrenu mase na "oružani ustanak" putem izolovanih uličnih borbi.[9] Ova taktika KPJ je izazvala neizbežne odmazde jugoslovenske policije, tokom kojih su ubijene i uhapšene mnoge vođe komunista. Svelo se na to da su naoružani fanatici i policajci sačekivali jedni druge u mračnim uličicama.[10] Štaviše, u tom periodu sektaški sukobi dodatno su destabilizovali KPJ, radikalizujući revolucionarno levo krilo ka "čišćenju partije od svih oportunističkih otpadnika".[11]

Diktatorska vlada generala Petra Živkovića je posle poziva na oružani otpor krenula svim sredstvima da uništi KPJ. U to vreme, mnogi od "instruktora" KPJ poslatih iz Moskve su glavom bez obzira napustili Jugoslaviju, uključujući i glavnog među njima, Gorkića, koji je bio ideolog.[12] U oružanim borbama sa policijom ubijeni su Đura Đaković, politički sekretar KPJ, Nikola Hećimović, sekretrar Crvene pomoći, kao i članovi CK KPJ Marko Mašanović, Rista Samardžić, Božo Vidas Vuk, Bracan Bracanović i sedam uzastopnih sekretara SKOJ-a.

Krajem 1929. godine vođstvo KPJ je bilo meta žestoke kritike Kominterne, zbog tendencije razvoja podzemne jugoslovenske partije ka pučizmu, a na štetu radničkog organizovanja.[9] Kominterna je tražila novo rukovodstvo da zaustavi frakcijske sukobe i obnovi organizaciju.[11] Avgusta 1930. godine Antun Mavrak je pozvan u Moskvu i imenovan za organizacionog sekretara KPJ.[13] Kominterna je smenila Mališića sa dužnosti političkog sekretara KPJ, postavivši Filipovića za predsednika Centralne rukovodeće instance.[14]

Jula 1930. godine Kominterna je saopštila da je slogan o "oružanom ustanku" bio potpuno pogrešno shvaćen u Jugoslaviji.[10] Fokus je stavljen na organizaciju ilegalnih sindikata, dok su oni koji zahtevaju trenutni oružani ustanak proglašeni teroristima u partijskoj štampi.[15]

Ustaše su također pokušale da podignu neuspešan Velebitski ustanak 1931, koji je međutim postigao snažan propagandni učinak, posebno u fašističkoj Italiji.

Progon i ubistva političkih protivnika uredi

 
Hrvatski znanstvenik Milan Šufflay, jedna od najpoznatijih žrtvi jugoslovenske diktature.

Tokom diktature su ukinute političke slobode, a policija je progonila ilegalne radikalne grupe kao što su hrvatski i makedonski nacionalisti, albanski i crnogorski separatisti i komunisti.

Oko 400 članova KPJ i SKOJ-a ubijeno je u periodu od 1929. do 1932. Ovako velikim žrtvama pridonijela je direktiva KPJ za dizanje oružanog ustanka. Do sredine 1932. godine, samo pred Državnim sudom za zaštitu države održana su 83 sudska procesa protiv komunista. Na robiju od 15 godina osuđeni su između ostalih: Josip Kraš, Đuro Pucar, Ivan Milutinović, Otokar Keršovani, Edvard Kardelj, Jovan Veselinov, Aleksandar Ranković, Boris Kidrič i ostali.

Vladko Maček je u decembru 1929. uhapšen i dugo držan u zatvoru, ali je pušten bez optužbe. Potpredsednik HSS-a Josip Predavec uhapšen je zbog sloma Seljačke zadružne banke i osuđen na 2 i po godine zatvora. Maček u svojim Memoarima tvrdi da je propast banke zapravo izazvala država, koja je preko Jugoslavenske narodne banke kontrolisala bankarski sistem. Kasnije, u julu 1933, Predavec je ubijen iz zasede.[16] U emigraciju odlaze HSS-ovi prvaci Juraj Krnjević i August Košutić, kao i radikalni nacionalisti Ante Pavelić (poslanik Narodne skupštine iz redova Hrvatskog bloka), Gustav Perčec, Branimir Jelić idr.

Na ulici je u Zagrebu ubijen hrvatski znanstvenik Milan Šufflay, što je dovelo do međunarodne peticije koju su potpisali i Albert Ajnštajn i Hajnrih Man.[17]

Vođa Srba iz Hrvatske Svetozar Pribićević je prvo interniran u Brus (Srbija), a zatim mu je zbog lošeg zdravlja dopušteno da napusti zemlju.[1] Umro je u Čehoslovačkoj 1936.

Većina opozicionih srpskih političara je primila uvođenje diktature bez aktivnog otpora. Srpska opozicija se uglavnom nečujno povukla sa političke pozornice, "uplašena i demoralisana, povinujući se zakonskim propisima o zabrani i raspuštanju stranaka i udruženja". Na udar vlasti je došao Dragoljub Jovanović, vođa levog krila Saveza zemljoradnika, koji je osuđen na godinu dana zatvora.

Snage podrške diktaturi uredi

Kralj se u uvođenju diktature oslanjao na vojne vrhove i žandarmeriju, grupu srpskih političara vezanih uz dvor i na predstavnike krupnog kapitala kojima je u interesu red u zemlji. Podršku je dobio i u Sloveniji od slovenačkih liberala, kao i od Antona Korošca, predsednika Slovenske ljudske stranke (SLS), koja je ušla u vladu generala Živkovića. Međutim, Korošec i grupa vođa SLS su 1933. internirani, Korošec na Hvar, a ostali u Bosnu.[nedostaje referenca]

U vladu generala Živkovića ušla su i petorica Hrvata, predstavnici krupnog kapitala, politički protivnici HSS-a, od kojih su trojica držala ključne privredne resore: Slavko Švrljuga, predsednik Zagrebačke berze i potpredsednik Udruženja hrvatskih industrijalaca, postaje ministar finansija; dr. Želimir Mažuranić, pravni zastupnik velikih preduzeća, je postao ministar trgovine i industrije; prof. dr. Oto Frangeš, pre Prvog svetskog rata član bosanske vlade, je postao ministar poljoprivrede. Vladko Maček se nadao da će uvođenjem diktature moći da počnu direktni pregovori između kralja i HSS oko statusa Hrvatske, jer bi se mogla zaobići srpska politička elita.[nedostaje referenca] Ipak, kraljeva politika integralnog jugoslovenstva je osujetila ove planove.

Kralj se takođe mogao osloniti na podršku zemalja koje su u državi imale uložen znatan kapital, a posebno Francuske i Čehoslovačke. Francuskoj je takođe bila u interesu stabilnost Kraljevine Jugoslavije u sukobu sa Musolinijevom Italijom (koja je pružala pomoć ustašama). Međutim, svetska ekonomska kriza koja je tada vladala je zadala katastrofalan udarac zaostaloj privredi Jugoslavije, pogoršala je položaj stanovništva i izazvala je još veće nezadovoljstvo, što je dovelo do svakodnevnih protesta i sukoba sa organima reda. Krupna buržoazija je tražila obnovu parlamentarnog sistema. Inostrani kapitalisti su, iz straha da im investicije i koncesije ne propadnu zbog ovakvog stanja u zemlji, zahtevali od kralja da odustane od diktature, tako da su Francuska i Čehoslovačka 1932. godine vršile pritisak na kralja da izvrši ograničene reforme.

Kralj je mogao računati i na određenu podršku nižih slojeva, nezadovoljnih jalovim prepucavanjima političara. Živkovićeva vlada je obećala brigu režima za sprovođenje mera za saniranje privrede i otklanjanje privrednih i socijalnih nevolja naroda.

Oktroisani ustav i jačanje otpora uredi

Glavni članak: Oktroisani ustav

Kralj je 3.9.1931. "legalizovao" svoju diktaturu proglasivši Oktroisani ustav, koji je u državno uređenje uneo neke elemente fašizma.[2] Provedeni su formalni parlamentarni izbori na kojima se pojavila samo jedna stranka, režimska Jugoslovensko radničko - seljačka demokratija, kasnije preimenovana u Jugoslovensku nacionalnu stranku.[nedostaje referenca]

Diktatura je imala vrlo usku socijalnu i političku bazu, a ekonomski je bila neuspešna.[nedostaje referenca] Iste godine kad je diktatura uvedena u svetu je izbila velika ekonomska kriza, koja je pogodila i Jugoslaviju. Diktatura je ekonomski pogodovala samo krupnim kapitalistima, a ideologija uništenja nacionalnih razlika izazvala je kod svih naroda suprotan učinak.[nedostaje referenca] Mnogi koji su je u početku podržali odstupaju, a oni koji su se pasivizirali počinju pružati aktivni otpor.[nedostaje referenca]

Seljačko-demokratska koalicija je početkom novembra 1932. objavljavila tzv. Zagrebačke punktacije, koje su potpisale i Ante Trumbić i Mile Budak. Zbog te je rezolucije Maček osuđen na tri godine robije.

Srpska opozicija (Demokratska stranka, Savez zemljoradnika) je promenila svoja politička opredeljenja i prihvatila saradnju sa Seljačko-demokratskom koalicijom i federalizam kao način rešavanja nacionalnog pitanja u Jugoslaviji.[nedostaje referenca]

Kraj diktature uredi

Glavni članak: Marsejski atentat

Kralj Aleksandar je ubijen 1934. u Marseljskom atentatu. Pod regentom Pavlom Karađorđevićem je došlo do "blagog otklona od režima diktature"[18] i raspisivanja izbora 1935, na kojima je nastupila ujedinjena opozicija.

Iako je parlamentarizam ponovo uspostavljen, a uspostavom Banovine Hrvatske 1939. napušten centralizam, Oktroisani ustav je ostao na snazi sve do sloma Jugoslavije u Aprilskom ratu 1941.

Poznate žrtve šestojanuarske diktature uredi

 
Vođa komunista Đuro Đaković, jedna od najpoznatijih žrtvi jugoslovenske diktature.

Kasnije upotrebe naziva uredi

Nakon što je 3.1. 2000. na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj na vlasti došla koalicija lijevog centra poznata kao Trećesiječanjska vlast, njeni protivnici iz redova HDZ i drugih stranaka nacionalističke desnice su za nju počeli koristiti izraz Trećesiječanjska diktatura, sugerirajući da je njen odnos prema državotvornim strankama i pojedincima u Hrvatskoj isti onaj koji je prije sedamdeset godina imao kralj Aleksandar.

Povezano uredi

Izvori uredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 „Parlamentarizam u Srbiji”. Arhivirano iz originala na datum 2019-04-02. Pristupljeno 2010-04-05. 
  2. 2,0 2,1 Ivan T. Berend, Decades of Crisis: Central and Eastern Europe Before World War II (str. 328)
  3. 3,0 3,1 Povijest Bosne - Noel Malcolm[mrtav link]
  4. B. Jelavich, History of the Balkans, sv. 2, str. 200-201.
  5. Dragnich, First Yugoslavia, str. 94.
  6. Clissold, ur., Short History of Yugoslavia, str. 183-184.
  7. Ivo Banac, With Stalin Against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism (str. 61), Cornell University Press, 1988.
  8. Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki (str. 145-151), Beograd, 1989.
  9. 9,0 9,1 9,2 Geoffrey Swain, "Wreckage or Recovery: A Tale of Two Parties," in Matthew Worley (ed.), In Search of Revolution: International Communist Parties in the Third Period. Palgrave-Macmillan, 2004; pg. 131.
  10. 10,0 10,1 http://books.google.rs/books?id=857cMqogQY4C&pg=PA129&lpg=PA129&dq=Wreckage+or+Recovery:+A+Tale+of+Two+Parties&source=bl&ots=yTGYMN5o-Z&sig=urPuLJpzibFZy-SIa5tWOLC2oDM&hl=en&sa=X&ei=LPbQU-mWMKGc0QWW6IHQDA&ved=0CC8Q6AEwAg#v=onepage&q=Wreckage%20or%20Recovery%3A%20A%20Tale%20of%20Two%20Parties&f=false
  11. 11,0 11,1 Swain, "Wreckage or Recovery," pg. 132.
  12. Ante Ciliga, The Russian Enigma[mrtav link] (52)
  13. Branko Lazitch with Milorad M. Drachkovitch (eds.), Biographical Dictionary of the Comintern. New, Revised, and Expanded Edition. Stanford, CA: Hoover Institution Press, 1986; pg. 309.
  14. https://www.znaci.org/00001/93_7.pdf
  15. Swain, "Wreckage or Recovery," pp. 133-134.
  16. http://www.hss.hr/onama_pov.php?id=6 Arhivirano 2007-12-24 na Wayback Machine-u Povijest HSS-a na službenoj stranici
  17. http://select.nytimes.com/gst/abstract.html?res=F0091EFB345C157A93C4A9178ED85F458385F9&scp=2&sq=sufflay&st=cse
  18. Ivo Banac, With Stalin Against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism (str. 62), Cornell University Press, 1988.