Đivo Natali
Grof Đivo de Natali bio je vojni časnik, jedan od vođa ustanka protiv francuske okupacije Dubrovačke Republike. Bio je pukovnik Dubrovačke Republike. Bio je iz plemićke obitelji Natali.
Natali i markiz Frano de Bona zajedno su radili na ustanku protiv Napoleonove okupacije, čim su se Englezi iskrcali kod Dubrovnika. Cijelo vrijeme nisu prestajali predlagati i izmišljati sredstva, kako politička tako i financijska, kojima bi se narod naveo da uzme oružje i kojima bi se moglo poduprijeti ustanak.
Natali je nakon dogovora s grofom Vlahom Kabogom smjesta preuzeo dužnost da pokrene, obodri i uvjeri narod Župe i Brgata u okolici samoga grada Dubrovnika, da se i oni oružjem u ruci pridruže ustanicima pod vodstvom grofa Kaboge. Ovu zadaću Natali je veoma uspješno obavio.
Dana 23. studenoga sav narod Konavala, Cavtata, Župe i Brgata, pod vodstvom grofa Kaboge, pukovnika Natalija i inih mlađih pripadnika dubrovačke vlastele, pojavio se iznenada na brdima što dominiraju gradom Dubrovnikom te udario na tvrđavu Imperial iznad njega i stigao pred sama njegova vrata. Pohod je bio uspješan te su uspjeli podići barjak Republike na tvrđavi Delgorgue koju su Francuzi bili napustili te osvojiti selo Bosanku.
Austrijsko Carstvo je poslalo svoje trupe pod zapovjedništvom generala Todora Milutinovića pod izlikom da su došli pomoći svojim dubrovačkim saveznicima, međutim, kao što se ubrzo pokazalo, zapravo su htjeli francusku okupaciju Dubrovnika zamijeniti vlastitom.[1]
Kad su Englezi uplovili u Gruž, iskrcali su nekoliko topova i mužara. Postavljene su i dvije topničke bitnice, jedna austrijska, druga engleska. Kad su topovi zapucali po gradu kojeg su držali Francuzi, dubrovački ustanici pod vodstvom dubrovačkih časnika, pukovnika grofa Điva Natalija, grofa Vlaha Bone, grofa Nika Sarake, Mata Milića, Antuna Dordellija, Petra Peričevića, grofa Boža Getaldića i markiza Marta Bone, zajedno s grofom Kabogom sudjeluju u svim ratnim naporima i operacijama. Postavljaju topničke bitnice, prevoze topništvo, stražare na izvidnicama i jedina su posada kojoj je povjerena engleska topnička bitnica.
Austrijanci su tad zaveli Vlaha Kabogu, koji je bio jedan od privremenih guvernera Republike, obećanjima moći i vlasti (koje nije dugo uživao, nego je umro u sramoti, od naroda otad zvan "Traditur" - izdajica), te su ga uspjeli uvjeriti da ostavi vrata s istočne strane zatvorena dubrovačkim ustanicima koji su se tamo okupili, a da vrata na zapadu otvori austrijskim snagama kako bi okupirale Grad, nakon što se predao francuski garnizon od 500 vojnika pod zapovjedništvom generala Montricharda.[2]
Isprva su Dubrovčani vjerovali da u Grad ulaze sami ustanici domoljubi sa savezničkom vojskom, međutim, ulazili su sami Austrijanci i Englezi, i odmah puštaju na slobodu cijeli francuski garnizon. Posvuda se viju austrijske i engleske zastave.
Natali to nije znao nego je još čekao sa svojim ustanicima iz Župe i Brgata ispred Vrata od Ploča. Kad mu je zapovjeđeno da se zajedno sa svim svojim ljudima povuče, a istodobno je razoružana i gradska narodna straža, najsrditiji među ustanicima pokušali su se iskaliti i na samome Nataliju. Natali se nije opirao, no najplemenitiji među njima obranili su ga. Nakon toga, barjak svetoga Vlaha vijorio se uz austrijsku i britansku zastavu, ali samo dva dana, jer je 30. siječnja general Milutinović naredio gradonačelniku Sabu Giorgi da ga spusti. U patriotskom zanosu Giorgi, koji je bio zadnji knez Republike prije francuske okupacije, odbio je skinuti barjak, "jer ga je pripeo (podigao) narod", i nijedan Dubrovčanin to nije htio učiniti, čak ni nakon što su im zaprijetili oružjem, nego su barjak skinuli austrijski vojnici.[3]
Iako vlada Dubrovačke Republike nikad nije potpisala kapitulaciju niti se odrekla suvereniteta, što je po pravilima Klemensa von Metternicha koje je Austrija usvojila za Bečki kongres značilo da je trebala biti obnovljena, Austrijsko Carstvo je uspjelo uvjeriti druge saveznike da mu dopuste da zadrži teritorij Dubrovačke Republike[4] Dok su mnogi manji i manje važni gradovi i bivše države bili primljeni na Kongres, to pravo je odbijeno predstavniku Dubrovačke Republike.[5] Sve to je bilo u potpunoj suprotnosti sa svečanim ugovorima koje su austrijski carevi potpisali s Republikom: prvi potpisan 20. kolovoza 1684., u kojem car Leopold I. Republici obećava i jamči nepovredivu slobodu ("inviolatam libertatem"), te drugi iz 1772., u kojem carica Marija Terezija obećava zaštitu i poštovanje nepovredivosti teritorija i slobode Dubrovačke Republike.[6]
U spomen na najvećega junaka dubrovačkog ustanka, ulica u Dubrovnik nosi ime Điva Natalija.
Izvori uredi
- Frano Bona: Osvrt na ustanak podignut u Dubrovniku 1813.–1814., Kolo br.2/2008. (s talijanskoga prevela Zdenka Drucalović)
- Vojnović, Lujo (2009). Pad Dubrovnika (1797.-1806.). Fortuna. ISBN 978-953-95981-9-6.
Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s internetskih stranica Matice hrvatske. Vidi dopusnicu Matice hrvatske.
- ↑ Vojnović 2009: str. 172-173
- ↑ Vojnović 2009: str. 194
- ↑ Ćosić, Stjepan (2000). „Dubrovnik Under French Rule (1810–1814)” (PDF). Dubrovnik Annals (4): 141–142. Pristupljeno 11 September 2009.
- ↑ Vojnović 2009: str. 208-210
- ↑ Vojnović 2009: str. 270-272
- ↑ Vojnović 2009: str. 217-218