Đakovica (albanski Gjakova/Gjakovë, ćirilica Ђаковица) je grad i istoimena općina na Kosovu i Metohiji koji se nalazi na 42.39° North, 20.43° East.

Đakovica


Đakovica

Osnovni podaci
Država  Srbija
Pokrajina Kosovo i Metohija
Upravni okrug Pećki
Opština Đakovica
UNMIK Đakovica
Stanovništvo
Geografija
Koordinate 42°22′34″N 20°26′05″E / 42.3761666667°N 20.4346666667°E / 42.3761666667; 20.4346666667
Nadmorska visina 365[1] m
Đakovica na mapi Srbije
Đakovica
Đakovica
Đakovica (Srbije)
Ostali podaci
Poštanski kod 50000
Pozivni broj 0390[2]


Koordinate: 42° 22′ 34" SGŠ, 20° 26′ 05" IGD

Đakovica noću.

Đakovica predstavlja sjedište okruga Gjakova.

Grad i okolno područje je teško stradao za vrijeme kosovso-metohijskog rata, kada je veliki broj srpskih civila ubijen i protjeran. Po povlačenju srpskih snaga, svi Srbi i Crnogorci, kao i veliki broj Roma, su proterani.[3]

Ime uredi

Ime grada dolazi od srpske riječi đak

Istorija uredi

Balkanski rat uredi

 
Srpski i crnogorski oficiri u Đakovici 1913. godine.

Đakovica se pominje među gradovima koji su stradali od srpske i crnogorske vojske tokom balkanskog rata. The New York Times prenosi da su ljudi na vešalima visili sa obe strane puta, i da je put za Đakovicu bio kao „aleja vešala“.[4] U području Đakovice su delovale crnogorske policijsko-vojne formacije pod nazivom Kraljevski žandarmerijski kor, u narodu poznatije kao krilaši, koje su počinile mnoge zloupotrebe položaja i nasilja, uglavnom nad nehrišćanskim stanovništvom.[5]

U Đakovici je sprovođeno i nasilno pokrštavanje katolika u srpsku pravoslavnu veru. Bečki Neue Freie Presse (od 20. marta 1913.) izveštava da je 7. marta pravoslavni sveštenik uz pomoć vojske nasilno pokrstio oko 300 đakovičkih katolika u pravoslavnu veru, a da je franjevac Pater Angelus, koji je odbio da se odrekne svoje vere, bio je mučen i potom ubijen bajonetom. Istorijski institut u Prištini navodi da je Crna Gora pokrstila preko 1.700 Albanaca u srpsku pravoslavnu veru u oblasti Đakovice marta 1913.[6] Savremeni albanski istoričar Zef Mirdita govori o "sistematskom progonu katoličkog klera" i ubistvima katoličkih prvaka.[7] On navodi podatak da je iz đakovačke oblasti tokom 1913. godine prevedeno u pravoslavlje oko 12.000 Albanaca katolika. Kasnije, zbog protesta zapada na pokrstavanje katolika, Crna Gora je popustila, i svi su vratili nazad svoju veru.[7]


Kosovsko-metohijski rat uredi

Đakovica je jedan od gradova najteže pogođenih nasiljem u kosovskom ratu 1999.[8]. Obzirom da su devedesetih godina albanski teroristi masovno ulazili na prostor Kosova i Metohije iz pravca Albanije, moralo se stati na put tome. Prilikom pokušaja ulazaka, teroristi su unosili i velike količine naoružanja, koja su pokušavali da donesu do unutrašnjosti teritorije. Srpske vlasti su vršile sistematsko branjenje državne granice. Obzirom da je kriminal vladao Kosmetom, dešavala su se masovna kidnapovanja ljudi srpske nacionalnosti i ostalih nealbanaca u pokrajini. Srbija je rešila da stane na put terorizmu i za oko godinu dana ( 1998. godina je takodje bila ratna godina) razbila sva teroristička uporišta albanskih separatista na prostoru Kosova i Metohije.

Albanski teroristi su činili stravične zločine nad srpskim civilima, sam podatak o Žutoj kući u Albaniji govori o trgovini organima iza kojih stoje sadašnji funkcioneri na Kosmetu, a osnivači takozvane UČK ( Oslobodilačke vojske Kosova). Uloga UČK se svodila na to da se u albanskoj porodici nasilno mobilišu sinovi i otac pod prinudom da ratuju na njihovoj strani. Obziorm da su albanci saznavali kakvu torturu doživljavaju ako odbiju poslušnost komadantima UČK,tražili su zaštitu od Vojske Jugoslavije.

Dve glavne bitke odigrale su se na Karauli Košare i na Karauli Gorožup. Obziorm da NATO nije uspeo da kopnenom intervencijom udje u teritoriju Srbije iz pravca karaule Ćafa Prušit (Albanija), da je Vojska Jugoslavije zaustavila svaki napad ( Karaula Košare je planski napuštena pre početka rata, zbog nepovoljnog položaja ) počeo je kopneni napad iz drugog pravca, ovaj put preko planine Paštrik.

Cilj je bio ulazak snaga preko Drimsko-kosovskog pravca, ulazak u Srbiju u Prizren i odsecanje komunikacija VJ. Napad je praćen strategijskim bombardovanjem položaja VJ avionima američke proizvodnje B-52 i B-1, ali vojska se nije pomakla ni milimetar. Iza toga stoji čuvena objava generala Božidara Delića "Nema nazad, iza je Srbija". Prosek godina srpskih vojnika je bio 18-20 godina. Broj vojnika je bio oko 500, dok je neprijatelja bilo oko 4000-5000 sa druge strane. Rat je trajao 78 dana, Vojska Jugoslavije je ostala na svojim borbenim položajima do kraja.

Primirje je potpisano 09.06.1999 godine, kada je dogovoreno povlačenje vojske sa prostora Kosova i Metohije. Oko 75 odsto stanovništva je raseljeno iz grada za vreme rata.[8] Spaljen je i stari grad u Đakovici. Po povlačenju srpskih snaga, svi Srbi i Crnogorci, kao i veliki broj Roma, su proterani.[3] Nastavljeno je divljanje albanskih separatista i rušenje i devastiranje nekoliko desetina crkava i manastira.

Naseljena mjesta uredi

Naseljena mjesta u opštini Đakovica:

Istaknute ličnosti uredi

Izvori uredi

Vanjske veze uredi