Četvrta Venezuelanska Republika

Četvrta Venezuelanska Republika
Cuarta República de Venezuela
  
1958. – 1999.   
Zastava Grb
Zastava Grb
GesloDios y Federación
(sh. Bog i Federacija)
Himna: "Gloria al Bravo Pueblo"
Lokacija Venezuele
Lokacija Venezuele
Glavni grad Caracas
Jezik/ci španjolski jezik
Vlada Savezna republika
Predsjednik
 - 1958. – 1959. Edgar Sanabria
 - 1959. – 1964. Rómulo Betancourt
 - 1964. – 1969. Raúl Leoni
 - 1969. – 1974. Rafael Caldera
 - 1974. – 1979. Carlos Andrés Pérez
 - 1979. – 1984. Luis Herrera Campins
 - 1984. – 1989. Jaime Lusinchi
 - 1989. – 1993. Carlos Andrés Pérez
 - 1993. – 1994. Ramón José Velásquez
 - 1994. – 1999. Rafael Caldera
Legislatura Kongres
Historija
 - Državni udar 23. siječnja 1958.
 - Pakt iz Puntofija 31. listopada 1958.
 - Bolivarska revolucija 15. prosinca 1999.
Valuta bolivar

Četvrta Venezuelanska Republika (španjolski: Cuarta República de Venezuela) je naziv za period u historiji Venezuele od 1958. do 1999. godine, koji je započeo državnim udarom 1958. godine, a završio donošenjem novog ustava, kojim je uspostavljena Peta Venezuelanska Republika. Period Četvrte Republike, čiji su temelji postavljeni paktom iz Puntofija, bio je najplodniji demokratski period u historiji Venezuele, a bio je svojevrsna nadogradnja na kratkotrajni El Trieno Adeco, demokratski period od 1945. do 1948. godine. Uz to, Četvrta Republika donijela je i značajan znanstveni te kulturni napredak za Venezuelu, ali i jačanje njezine uloge na svjetskom tržištu nafte. Njezin kraj bio je povezan s usponom Huga Cháveza, čiji će dolazak na vlast zemlju uvesti u novi period autokracije i diktature.

Nakon uspješnog puča 1958. godine, general Marcos Pérez Jiménez, dotadašnji diktator, protjeran je iz zemlje. Tri vodeće stranke u zemlji potpisale su pakt iz Puntofija s ciljem očuvanja demokratskog poretka i organiziranja narednih izbora. Na općim izborima održanim kasnije iste godine, Demokratska akcija je osvojila većinu u parlamentu, dok je za predsjednika ponovo izabran Rómulo Betancourt. Betancourtova vlada uvela je niz reformi, ograničila utjecaj naftnih kompanija i, na inicijativu ministra Péreza Alfonza, pomogla u osnivanju OPEC-a tokom 1960. godine. Sljedeće godine donesen je i novi ustav kojim je definirana trodioba vlasti, ali i propagirano načelo prema kojemu je Venezuela priznavala samo demokratski izabranu vlast u stranim zemljama.

Međutim, novi režim imao je i svojih protivnika. Dana 24. lipnja 1960., Betancourt je ranjen u pokušaju atentata organiziranom od strane dominikanskog diktatora Rafaela Trujilla; s druge strane, ljevičarske stranke isključene iz pakta iz Puntofija započele su oružanu pobunu uz podršku Castrove Kube. Betancourta je 1963. godine naslijedio Raúl Leoni, poznat po javnim radovima i kulturnom napretku, čiji je mandat bio obilježen kontinuiranim gerilskim ustancima. Na narednim izborima pobijedio je Rafael Caldera, za čijeg se mandata pojavila prilika da Venezuela ponovo preotme spornu regiju Guayana Esequiba od Gvajane; novi granični spor riješen je protokolom iz Port of Spaina iz 1970. godine. Ipak, Caldera je uspio u onome u čemu njegovi prethodnici nisu, a to je bilo smirivanje gerilskih sukoba i pacifikacija zemlje.

Situacije se sredinom 70-ih godina naglo pogoršala, mahom zbog naftne krize, a kasnije i zbog nagomilanog duga prema MMF-u. Kriza je kulminirala 1983. godine, kada je bolivar na Crni petak devalviran, što je bio potez koji je zemlju bacio u tešku ekonomsku krizu. Predsjedničke administracije u ovom periodu bile su mahom nesposobne boriti se s krizom, što je dovelo do porasta korupcije i slabljenja venezuelanskog vanjskopolitičkog utjecaja; zbog spora oko Venezuelanskog zaljeva, Kolumbija i Venezuela su u ovom periodu imale najlošije odnose od nezavisnosti. Unatoč pokušajima da se kriza stabilizira, problemi su postajali sve veći, a došlo je i do sve češćih narodnih ustanaka.

Tokom 1992. godine, Hugo Chávez je pokušao provesti dva neuspjela puča, što je izazvalo krizu vlasti razriješenu tek ponovnim dolaskom Rafaela Caldere na vlast 1994. godine. Odmah po preuzimanju vlasti, Caldera se suočio s bankarskom krizom. Potpuni raspad iskoristio je Chávez, koji je postajao sve popularniji te je 1998. godine izabran za predsjednika. Njegova administracija donijela je novi ustav 1999. godine te je u narednim godinama uspjela donekle stabilizirati financijsku situaciju u zemljli, ali nauštrb demokratskog poretka. Donošenjem Chávezovog "bolivarskog ustava", Četvrta Republika Formalno je prestala postojati, a zamijenila ju je Peta Venezuelanska Republika, koja figurira i danas, a znana je i kao Bolivarska Republika Venezuela.