Češka reformacija

Češka reformacija, znana i kao Bohemska reformacija ili Husitska reformacija[1] (koja se dogodila 200 godina prije →protestantske reformacije 16. vijeka) bio je kršćanski pokret 14. i 15. vijeka u Kraljevini Češkoj (današnja Češka) koji je težio reformi rimokatoličke crkve. Trajao je više od 200 godina te je imao značajan utjecaj na historijski razvoj Središnje Europe i smatra se jednim od najvažnijih religijskih, društvenih, intelektualnih i političkih pokreta ranoga novog vijeka. Češka reformacija je stvorila prvu nacionalnu crkvu odvojenu od rimskog autoriteta, prvi radikalni apokaliptični religijski pokret ranog novog vijeka i prva pacifistička protestantska crkva.[1]

Jan Hus drži predavanje pred publikom

Češka reformacija nije bila ujedinjen i jedinstven pokret te nije ostala nepromjenljiva.[2] Iako se rascjepkala na mnogo skupina, neke zajedničke karateristike su dijelili svi – pričest pod obje prilike, mrskost bogatstva i moći crkve, naglasak na Bibliju na domaćem jeziku te izravan odnos između čovjeka i Boga.[3][4] Češka reformacija uključuje napore da se crkva preustroji, a glavni su pobornici bili Jan Hus, husitski pokret (→Taboriti, →Orebiti), kalkstinci i drugi.

Zajedno sa Valdenzima i Lolardima (koje je vodio John Wycliffe), češka reformacija se smatra pretećom protestantske reformacije. Ovi pokreti se katkad navode kao Prva reformacija u češkoj historigrafiji.[5] Usprkos uticaju njemačke i švajcarske reformacije, češka reformacije se nije stopila s njima, iako su se pojedine skupine zbližile sa Luterancima. Češka je reformacija zadržala svoj sopstveni razvoj sve do nasilnog suzbijanja u bohemskoj pobuni 1620. Kralj Ferdinand II Štajerski odlučio je prisiliti svakog stanovnika Bohemije i Moravske da bude katolik u skladu sa principom cuius regio, eius religio mira u Augsburgu (1555). Češka reformacija tako se raspršila u protestantskom svijetu te s vremenom izgubila svoj unikatnost.[6] Edikt o vjerskoj toleranciji među kršćanskim vjerama koji je 1781. izdao Joseph II od Svetog Rimskog Carstva nije doveo do obnavljanja češke reformacije. Pravi razlog ovog zakona, bio je ograničavanja moći i autonomije katoličke crkve. Josipu II. kao apsolutističkom vladaru nije odgovaralo da ima pored sebe ima jedan autonomni autoritet kao što je to bila katolička crkva sa svojim brojnim redovima, koji su za protureformacije zbog brojnih privilegija, izrasli u državu u državi. Katolička crkva je nakon tog podvrgnuta većoj državnoj kontroli (osobito poreznoj).[2] Usprkos nestanku češke reformacije, njena tradicija nije izgubljena. Razne crkve, pa i izvan Češke, nisu zaboravili njeno nasljeđe,[6] (npr. →Moravska crkva, Čehoslovačka husitska crkva (Československá církev husitská), Církev bratrská (Církev bratrská) i drugi).

Izvori uredi

  1. 1,0 1,1 Atwood, Craig D.. „češki Reformation and Hussite Revolution”. Oxford Bibliographies. 
  2. 2,0 2,1 „Kruh českých duchovních tradic” (Czech). VERITAS - historická společnost pro aktualizaci odkazu české reformace. Pristupljeno 8 September 2014. 
  3. Soukup, Miroslav (2005). „Cesta k české reformaci” (češki). Ústí nad Labem. 
  4. „Turistická cesta valdenské a české reformace” (češki). Veritas. 2005. 
  5. Morée, Peter C. A (2011). „Česká reformace u nás v cizině” (češki). www.christnet.cz. 
  6. 6,0 6,1 Nodl, Martin (2010). „Summary”. u: Horníčková, Kateřina; Šroněk, Michal. Umění české reformace (1380 - 1620) [The Art of the Bohemian Reformation (1380-1620)]. Prag: Academia. str. 530–531. ISBN 978-80-200-1879-3.