Ćićarìja - Cicceria (tal. i Ciceria) - Čičarija (slov.) vapnenački i flišni brdsko-planiski lanac, visoravan duga 45 km, široka 10-15 km, koja čini granicu između Istre i Krasa, a podijeljena je na slovenski (zapadni) i hrvatski dio (istočni). Najviši vrh je Veli Planik - 1272 m n/v, dok po drugim geografima Planik spada i masiv Učke te Orljak (1106 m) smatraju najvišim vrhom.

Pogled na južne obronke Ćićarije i Buzet
Ćićarija - Cicceria
Monti della Vena
Ostali vrhovi Šija 1241 m, Lisina 1185 m, Orljak 1106 m, Brajkov vrh 1092 m, Glavičorka 1083 m, Slavnik 1028 m
Dužina 45 km
Širina 10-15 km
Površina 500 km²
Lokacija
Država Slovenija - Hrvatska
Regija Istra - Kras
Najbliža mjesta Trst, Rijeka
Geologija
Tip vapnenac - fliš
Starost kreda, pleocen i eocen
Planinarenje
Planinarski domovi Lisina,

Ćićarìja je slabo naseljena, a veća naselja su Vodice, Lanišće, Sočerga i Gračišče, a neka od manjih su Mali i Veli Brgud, Male i Vele Mune, Jelovice, Dane, Rašpor, Brgudac, Rakitovec, Hrastovlje, Podgorje, Črni Kal...

Kada je ova visoravan dobila naziv Ćićarìja nije poznato. U starom i ranom srenjem vijeku nazivana je obroncima Alpa. Porijeklo naziva je romansko (usporedi sa Ciocciaria u južnim Apeninima). Neki autori pretpostavljaju da je ime dobila po Istro-Rumunjima (koje nazivaju i Ćićima), dok drugi suprotno smatraju da su Čiribirci (Morlaci, Aromuni) nazvani i Ćićima po toj visoravni koju su nastavali. .

GeografijaUredi

Ćićarìja je brdovita visoravan u sjev. i sjeveroistočnom kopnenom dijelu Istre i južnom i jugozapadnom dijelu Krasa, pruža se od sjeverozapada (zaleđe Trsta i Kopra) na jugoistok (zaleđe Rijeke). Duga je oko 45 km, a široka 10 do 15 km (površina oko 500 km2), prosječno visoka 700 do 800m. Njezin je zeleni pokrov isprekidan bijelim liticama, pa se taj dio Istre naziva i bijela Istra.

Nema izrazitih granica tog masiva: na istočnoj strani granica joj je uz cestu KastavMatuljiVeprinacVranja prema prijevoju Poklon. Jugozapadnije od toga na nju se nadovezuje masiv Učke koji završava brdom Sisol (833 m) iznad Plominskog zaljeva. Sjeverozapadna granica prostor je istočnog tršćanskoga Krasa i Berkina (Brkini), po jednima je sjeverna međa Ćićarije hrbat Krasa usporedan s cestom Rijeka — Trst (BrgudŠapjanePodgradObrovMaterijaKozina) dok je po drugima to rijeka Reka-Timava. U južnom dijelu Ćićarije proteže se granica između vapnenačke i flišne podloge (VranjaLupoglavRočBuzetSočergaČrni Kal) nazvana Istarske stijene ili Kraški rub.

Geomorfološke karakteristikeUredi

 
Istarske stijene ili Kraški rub u Ćićarijama iznad ceste Mune-Vodice čini granicu između bijele (vapnenačke) i sive (flišne) Istre
 
Kraški rub Ćićarije kod Hrastovlja

Morfološko je obilježje toga područja vapnenački (iz krede) planinski niz uzvisina i udolina u smjeru SZ-JI, kojem su u podlozi naslage fliša preko kojih su tektonskim pokretima klizno navučene starije vapnenačke naslage (iz pleocena) pa je time Ćićarija dobila specifičnu ljuskavu strukturu. Iznad tih su navlaka zaravnjene terase koje oblikuju udoline s pašnjacima i šumskim pokrovom. Izdignuti dijelovi vrhunaca vapnenačkih naslaga uglavnom su ogoljeli i imaju vertikalne odsjeke na mjestima gdje su rubovi navlaka preko flišolike podloge. Tektonskim pokretima nastao je niz poleglih navlaka i pokrovima slična navlačenja što prostor Ćićarije čini vrlo složenim. Glavni dio oblikovan je kao niz uporednih grebena s udolinama i terasama između njih, na kotama 500 do 800 m, u kojima su mala polja s nepropusnim naslagama i naseljima. Sjeverni greben (Rožič, 819 m; Slavnik, 1028 m; Glavičorka, 1083 m; Ribnik, 1023 m; Jenčarija, 881 m) široko je područje s mnogo vrhova visokih oko 700 do 800 m. Jedine su poprečne komunikacije Vodice — Obrov i Mune — Starad. Srednji greben (Glavica, 1037 m; Šija, 1241 m; Lisina, 1185 m) proteže se samo na istočnom dijelu Ćićarije, a zbog teško prohodna terena nema poprečnih cestovnih pravaca. Južni greben (Žbevnica, 1014 m; Brajkov vrh, 1092 m; Orljak, 1106 m; Veliki Planik, 1272 m) relativno je blago položen, a završava s visoravni koja se s prosječne visine oko 500 m do 650 m naglo spušta prema flišnoj Istri. Presijecaju ga ceste Buzet — Brest — Dane, Sočerga - Gračišče i LupoglavLanišće.

 
Podgorje Slavnika

Istočni dio Ćićarije spada pod Park prirode Učka. Poznata su šumska područja Kastavske i Veprinačke šume. a Slavnik je proglašen Spomenikom prirode. Kraški reljef uvjetuje pretežnu bezvodnost prostora, a samo nekoliko stalnih izvora vezano je uz pojavu vodonepropusnih flišnih lapora. U selima su kuće imale građene cisterne za skupljanje kišnice. Nekoliko lokava uz sela i u podnožju planinskih pašnjaka vezano je uz laporastu podlogu na takvim mjestima, te zadržavanje vode u njima ovisi o meteorološkim prilikama.

Kod Slavnika se nalazi ponor Brezno pod kotlom, duboko 404 m te je najdublji ponor na području Ćićarije i čitavog Krasa. U Rašporu se uz cestu nalazi otvor nekoliko stotina metara dubokog ponora u koji se ulijevaju oborinske vode s flišnog prostora od Trstenika do Račje Vasi.

KlimaUredi

Ljeta su relativno hladna, zime oštre s burom koja puše od oktobra do marta. U udoline zimi zna prodirati hladan zrak koji se zadržava po nekoliko dana. Padaline su izdašne, u jugozapadnim područjima do 2.000 mm godišnje, ali voda ponire te izvire na rubovima Ćićarije.

NaseljenostUredi

 
Prirodni most kod Sočerge

Niska gustoća naseljenosti (7 st. na km2, 2001) uvjetovana je krškim obilježjem tla privrednom nerazvijenošću, slabom prometnom povezanošću i oštrom klimom. U Istarskoj županiji u općini Lanišće 14 je naselja sa samo 398 st. (2001), a u Primorsko-goranskoj županiji u općini Matulji od 23 naselja te općine s 10445 st. (2001) desetak je na Ćićariji s 3020 st. (2001.), tako da danas ondje živi ukupno samo 3418 st.; bave se ugl. sitnim stočarstvom (ovčarstvo) i nešto malo poljodjelstvom za osobnu potrošnju. Radno aktivno stanovništvo živi većinom u naseljima iz kojih se može brzo doći u veća središta (Buzet, Opatija, Kopar); dobna struktura pokazuje vrlo staru populaciju. Pokušaji otvaranja pogona ili organizirane stočarske proizvodnje uglavnom su bili neuspješni. Budući da je na Ćićariji izmjereno više od 2000 vjetrovitih sati godišnje, postoji ideja o izgradnji vjetroelektrana, što bi infrastrukturno i privredno moglo ponešto oživjeti to područje. U nekim mjestima počinje se razvijati izletnički i seoski turizam. Dobro obilježenim planinarskim stazama i istarskim planinarskim putom mnogobrojni planinari i izletnici dolaze do nekoliko planinarskih domova i skloništa.

 
Planinarski dom Lisina

U zapadnom dijelu Ćićarije, koji gravitira Kopru, više je naselja nego u istočnome, koji je krševitiji i teže prohodan.

PovijestUredi

Ćićarija je bila pogodna za naseljavanje u prapovijesno doba, ima kašteljerskih naselja i pećina. Važnija je bila, kako u rimsko doba, tako i u srednjem vijeku, njezina obrambena uloga jer je onemogućivala jednostavan prolaz prema središnjoj Istri. Zato su uz glavne prometnice (cesta Rijeka — Trst poklapa se s trasom rimske ceste AquileiaTarsatica) postojale rimski castrumi i srednjovjekovni kašteli. Posebno je važnu ulogu Ćićarija imala u odnosima i ratovima Mletaka i Austrije (XIV. — XVII. st.), kada je dijelom bila pod mletačkom vlašću (Rašpor), a veći dio pod austrijskom vlašću. Za Pazinsku grofoviju bila je vitalni prostor jer se kroz nju dolazilo iz zaleđa u Pazin. U XIX. st. suvremene ceste Kopar — Buzet i Kastav — Pazin probijene su rubom Ćićarije, tako da je ostala izolirana, a stanovništvo je nastavilo živjeti skromnim autarhičnom privredom. U drugome svjetskom ratu bio je na tom području vrlo aktivan NOP, kojemu je pogodovala udaljenost od glavnih prometnica, iako su u nekoliko navrata mnoga naselja spaljena u njemačkim odmazdama. Nakon rata iseljavanje je postalo intenzivnije, osobito u Kopar, Buzet i Rijeku, odakle su se stanovnici vraćali tek s odlaskom u mirovinu.