Otvori glavni meni

Édouard Herriot

francuski političar i premijer

Édouard Herriot (Troyes, 5. srpnja 1872.Saint-Genis-Laval, 26. ožujka 1957.) je bio francuski političar koji je u tri navrata obnašao dužnost premijera, bio član ukupno devet vlada te dugogodišnji vođa Radikalne stranke, a jedno vrijeme i član ozloglašene parlamentarne grupe Cartel des gauches.

Édouard Herriot
Édouard Herriot


Mandat
14. lipnja 1924. – 10. travnja 1925.
Predsjednik Gaston Doumergue
Prethodnik Frédéric François-Marsal
Nasljednik Paul Painlevé

Mandat
19. srpnja 1926. – 21. srpnja 1926.
Predsjednik Gaston Doumergue
Prethodnik  Aristide Briand
Nasljednik Raymond Poincaré

Mandat
3. lipnja 1932. – 14. prosinca 1932.
Predsjednik Albert Lebrun
Prethodnik  André Tardieu
Nasljednik Joseph Paul-Boncour

Rođenje 5. srpnja 1872.
Francuska Troyes, Francuska
Smrt 26. ožujka 1957.
Francuska Saint-Genis-Laval, Francuska
Politička stranka PR
Supruga Blanche Herriot

Rani život i početak političke karijere u LyonuUredi

Rođen je 1872. godine u Troyesu kao sin vojnog oficira. Godine 1891. upisuje École normale supérieure, na kojoj diplomira 1894. godine. Jedno je vrijeme radio kao profesor na licejima u Nantesu i Lyonu, gdje je stekao visoki ugled u akademskim krugovima. Tu reputaciju dodatno su utvrdile njegova studija Madame Récamier et ses amis (1904.) i popularna kritička knjiga Précis de l’histoire des lettres françaises (1905.).

Herriot je svoju političku karijeru započeo na lokalnoj razini. Godine 1904., izabran je za gradskog vijećnika grada Lyona, a sljedeće godine zamijenio je Victora Augagneura na mjestu gradonačelnika Lyona. Na tom mjestu boravio je sve do svoje smrti 1957. godine, uz četverogodišnji prekid tokom Drugog svjetskog rata po čemu je apsolutni rekorder u historiji tog grada. Njegov gradonačelnički mandat trajao je ukupno 47 godina. Lyon je doživio značajan gospodarski skok za vrijeme Herriota, a povjerenje koje su građani imalu u njega bilo je i više nego enormno. Godine 1912., Herriot je postao i senator za departman Rhône. Radikalnoj stranci pridružio se u mladosti te joj je bio vjeran do smrti.

Uspon na nacionalnoj razini i prvi premijerski mandatiUredi

Svoju prvu ministarsku poziciju, onu ministra javnih radova, držao je od prosinca 1916. do ožujka 1917. godine u vladi Aristidea Brianda. Herriot je pokazao iznimnu vještinu u reorganizaciji prijevoza potrepština tokom Prvog svjetskog rata, što mu je donijelo značajan ugled. U studenom 1919. godine odrekao se mandata u Senatu te se "preselio" u Zastupnički dom. Tu je ujedno postao i predsjednik Radikalne stranke. Svoj brzi uspon na političkoj sceni, Herriot je dugovao svom oratorskom talentu i dobrim organizacijskim vještinama.

 
Édouard Herriot (desno) i Albert Einstein (lijevo) na primanju doktorata honoris causa na Sveučilištu u Glasgowu 1933. godine.

Nakon Prvog svjetskog rata, Herriot je bio predvodnik poslijeratne opozicijske koalicije znane kao Bloc national, a kada se ista raspala 1924., prepustivši mjesto kontroverznoj koaliciji Cartel des gauches, Herriot je postao i njezin predvodnik. Koalicija je nedugo nakon formiranja uspjela prisiliti predsjednika Milleranda na ostavku, a izborna pobjeda je Herriotu donijela prvi premijerski mandat i poziciju ministra vanjskih poslova u lipnju 1924., neposredno nakon što je Gaston Doumergue naslijedio Milleranda. Za vrijeme njegova mandata, Francuska je potvrdila svoje priznanje Sovjetskog Saveza, kojega je Herriot posjetio dvije godine ranije. Također, došlo je do prihvaćanja Dawesovog plana i povlačenja trupa koje je bivši predsjednik Raymond Poincaré poslao u Ruhr kako bi prisilio Njemačku da plaća reparacije. Njegov kabinet pada u travnju 1925. zbog financijske politike, no već Herriot se ponovo vraća na mjesto premijera 19. srpnja 1926. godine. Ta je vlada trajala samo tri dana prije nego što je pala 21. srpnja 1926. godine. Nakon tog neuspjeha, Herriot postaje ministar obrazovanja u vladi Raymonda Poincaréa.

Treći premijerski mandat i predvečerje rataUredi

Dana 3. lipnja 1932., Herriot ponovo postaje premijer i ministar vanjskih poslova. No, Herriotova vlada je ponovo bila kratkoga vijeka te je pala već u prosincu 1932. godine jer je Zastupnički dom odbio isplatiti prosinačku ratu francuskog ratnog duga Sjedinjenim Državama. U vladama Gastona Doumerguea i njegova nasljednika Pierrea-Étiennea Flandina držao je mjesto ministra bez portfelja. Naime, Doumergue je pozvao Herriota u vladu, kao i Tadrieua, želeći sastaviti vladu nacionalnog jedinstva nakon recentne krize, no u tome nije uspio. Godine 1936., ponovo je izabran u Zastupnički dom, gdje je služio sve do francuske kapitulacije u lipnju 1940. godine, tijekom Drugog svjetskog rata.

Drugi svjetski ratUredi

Herriot je bio jedan od zastupnika koji su odbili glasovati kada je zajednička Narodna skupština 10. srpnja 1940. godine glasovala o delegiranju apsolutnih ovlasti Philippeu Pétainu. Kada je Pétain u kolovozu 1942. raspustio parlamentarne odbore Zastupničkog doma i senata, Herriot i predsjednik Senata, Jules Jeanneney, ulažu zajednički protest. Posljedica toga bila je da je u rujnu Herriot stavljen u kućni pritvor, a ubrzo je uhapšen i deportiran u Njemačku. Oslobodili su ga sovjetski vojnici u travnju 1945. godine.

Herriot u Četvrtoj RepubliciUredi

Herriot je u međuvremenu ponovno izabran za gradonačelnika Lyona tako da se vratio na poziciju nakon četiri godine odsustva. Također, zadržao je mjesto predsjednika Radikalne stranke te je izabran u ustavotvorne skupštine 1945. i 1946. godine. Potonje godine postaje i član Académie française. Sljedeće godine biva izabran za predsjednika nove Narodne skupštine u režimu Četvrte Republike, što je pozicija koju obavlja sve do umirovljenja u siječnju 1954. godine.

Od 1948. nadalje, Herriot je sudjelovao u radu Vijeća Europe te je igrao značajnu ulogu u poslijeratnoj politici. Ipak, tokom 50-ih godina se oštro protivio osnivanju obrambene unije, bojeći se kako bi ista dovela do ponovnog naoružanja Zapadne Njemačke. Tokom cijelog života se držao liberalnih ideala i vjere u međunarodnu suradnju.

Preminuo je 26. ožujka 1957. godine u mjestu Saint-Genis-Laval. Pokopan je na groblju Cimetière de Loyasse.

Vanjske vezeUredi

Političke funkcije
Prethodi:
Marcel Sembat
Ministar javnih radova
1916–1917
Slijedi:
Georges Desplas
Prethodi:
Ministar transporta i opskrbe
1916–1917
Slijedi:
Maurice Viollette
Prethodi:
Frédéric François-Marsal
Premijer Francuske
1924–1925
Slijedi:
Paul Painlevé
Prethodi:
Edmond Lefebvre du Prey
Ministar vanjskih poslova
1924–1925
Slijedi:
Aristide Briand
Prethodi:
Paul Painlevé
Predsjednik Zastupničkog doma
1925–1926
Slijedi:
Raoul Péret
Prethodi:
Aristide Briand
Premijer Francuske
1926
Slijedi:
Raymond Poincaré
Ministar vanjskih poslova
1926
Slijedi:
Aristide Briand
Prethodi:
Édouard Daladier
Ministar javnog obrazovanja
1926–1928
Slijedi:
Pierre Marraud
Prethodi:
André Tardieu
Premijer Francuske
1932
Slijedi:
Joseph Paul-Boncour
Ministar vanjskih poslova
1932
Prethodi:
Ministar bez portfelja
1934–1936
Slijedi:
Prethodi:
Fernand Bouisson
Predsjednik Zastupničkog doma
1936–1940
Slijedi:
Prethodi:
Vincent Auriol
Predsjednik Narodne skupštine
1947–1954
Slijedi:
André Le Troquer
Nova titula Predsjednik Parlamentarne skupštine Vijeća Europe
1949
Slijedi:
  Paul-Henri Spaak