Washingtonski konsenzus
Washingtonski konsenzus je ime za deset neoliberalnih ekonomskih predloga, smjernica koje su predložene 1989. godine i koje su SAD, Kanada, Latinska Amerika i europske države provodile zadnjih 20 godina.
Lista predloga uredi
- 1) Budžetska disciplina
- 2) Usmjeravanje državne potrošnje od podrške ekonomskim granama prema širokoj bazi mjera za ekonomski porast i podršku siromašnom stanovništvu.
- 3) Porezna reforma čiji cilj je snižavanje poreza
- 4) Kreditne stope usmjerene kako bi podržavale gospodarstvo
- 5) Kompetitivni devizni kurs
- 6) Trgovačka liberalizacija to jest ukidanje ili veliko smanjivanje poreza i carina na uvoz
- 7) Liberalizacija stranih investicija
- 8) Privatizacija državnih kompanija i usloga
- 9) Deregulacija to jest ukidanje raznih zakona i drugih mjera koje ograničavaju tržišnu utakmicu
- 10) Zakonska zaštita vlasničkih prava
Prihvaćanje u svijetu uredi
Washingtonski konsenzus je bio prihvaćen od razvijenih zapadnih država i Latinske Amerike, dok su ga s druge strane Kina i Indija koje su od njega ostvarile najveću korist zbog ukidanje carinskih barijera odbile. Krajem prvog desetljeća 21 veka većina država Latinske Amerike su pojedinačno odustale od konzensusa na jedan ili drugi način. Otvoreno pitanje i predmet stalnih debata među ekonomistima je da li ovaj konzensus još uvek postoji ili ne je dodatno pojačano rječima britanskog premijera Gordona Browna 2009. godine da je stari Washingtonski konzensus gotov [1] s čime se 2011. godine složio predsjednik MMFa Dominique Strauss-Kahn [2] koji je ubrzo nakon tih reči smjenjen s položaja u kontroverznoj aferi. Od 2004 se kao protuteza ovom konzensus prvi put počeo spominjati Pekinški konzensus, dok su se istovremeno zapadne države koje su ga poštovale našle u budžetskim problemima zbog snižavanja poreza svojim najbogatijim slojevima društva. Prvobitno prikrivanje tako nastalog budžetskog deficita koji a primeru SADa smanjuje najvišu poreznu stopu s 70 na 28 % što rezultira praktičkim utrustročenjem državnog duga između 1980 i 1988. godine koji potom samo nastavlja rasti je bilo rađeno putem zaduživanja do 2011. godine kada na površinu izbija dužnička kriza zapadne Evrope i SADa.
Posljedice uredi
Dvadeset i pet godina provođenja ovog neoliberalnog sistema na području SADa je dovelo do velikih društvenih, imovinskim promena. Na njegovom početku 1 % najbogatijih je zarađivao 12 % svih isplaćenih plata i kontrolirao 33 % ekonomije. Danas taj isti 1 % najbogatijih zarađuje gotovo 25 % svih isplaćenih plata i kontrolira 40 % ekonomije SADa.[3]. Da bi se te brojke stavile u pravu perspektivu dobro je setiti se činjenice da je u doba robovlasničke Rimske republike 160 pne. tadašnji 1.5 postotak najbogatijih kontrolirao "samo" oko 25 % sve isplaćene zarade [4]
Istovremeno dok je došlo do takvog socijalnog poremećaja u SADu tamošnja republikanska stranka čiji član je bio predsednik između 2001 i 2009 godine,a sada kontrolira tamošnji parlament smatra da Evropa treba smanjiti penzije, smanjiti zdravstveno osiguranje svojih stanovnika i smanjiti zaštitu okoliša čime bi se doveo u red evropski ekonomski model !? [5]
Povezano uredi
Izvori uredi
- ↑ „Prime Minister Gordon Brown: G20 Will Pump Trillion Dollars Into World Economy”. Sky News. 2 April 2009.
- ↑ Teorije otvorenog tržišta zastarjele. Poslovni dnevnik 6.4.2011. str 24.
- ↑ Of the 1%, by the 1%, for the 1%
- ↑ The size of economy and distribution of income in the Roman Empire
- ↑ Westerwelle u Washingtonu kod prijatelja