Urbino (za antike znan po svojim latinskim imenima Urbinum Hortense[1] i Urvinum Mataurense) je grad u talijanskoj provinciji Pesaro i Urbino u regiji Marche od 15.373 stanovnika.[1] (2006. godine).

Urbino
Comune di Urbino
Pogled na centar grada i Palazzo Ducale
Pogled na centar grada i Palazzo Ducale
Pogled na centar grada i Palazzo Ducale
Koordinate: 43°43′N 12°38′E / 43.717°N 12.633°E / 43.717; 12.633
Država  Italija
regija Marche
provincija Pesaro i Urbino
frazioni Ca' Mazzasette, Canavaccio, Castelcavallino, La Torre, Mazzaferro, Pieve di Cagna, San Marino, Schieti, Scotaneto, Trasanni
Vlast
 - gradonačelnik Franco Corbucci (PD)
Površina
 - Ukupna 228 km²
Visina 451
Stanovništvo (2006.)
 - Grad 15.373[1]
Vremenska zona UTC+1 (UTC+2)
Poštanski broj 61029
Pozivni broj 0722
Službene stranice
www.comune.urbino
Karta
Urbino na mapi Italije
Urbino
Urbino
Urbino na karti Italije

Urbino je od ranog srednjeg vijeka značajan grad, a od renesanse sjedište istoimenog vojvodstva, tako da je već od 1506. sjedište univerziteta.[1] Značaj je imao sve do 17. vijeka kad je bio poznat po proizvodnji majolike.[1] Nakon tog je počeo stagnirati, jer se našao izvan glavnih prometnih pravaca, u brdima Apenina, taj hendikep mu je s druge strane donio i sreću da je zadržao dobro očuvanu strukturu srednjovjekovnog grada. Pa je upravo zbog svog izvrsno očuvanog historijskog centra, uvršten 1998. na UNESCO-vu Listu mjesta svjetske baštine u Evropi[2]

Geografija uredi

Urbino leži na nadmorskoj visini od 451 m, na obroncima masiva Apenini, u Centralnoj Italiji, udaljen oko 25 km sjeverozapadno od provincijskog centra Pesara i Jadranskog mora.

Historija uredi

Urbino su osnovali Umbri u predrimskom razdoblju. Nakon njih gradom su vladali Etruščani, Kelti i Gali. Pod vlast Rima dolazi u 3. st. pne.

Skromni rimski gradić Urvinum Mataurense ("mali grad na rijeci Mataurus") postao je važno vojno uporište tokom Gotskih ratova u 6. vijeku kada ga je 538. osvojio rimski general Belisarius od Ostrogota.

 
Urbino 1689. god.

Urbino dolazi u vlasništvo crkve u 9. vijeku, kada ga je kao feud poklonio Pipin Mali, a od 12. vijeka je vlasništvu porodice Montefeltro. Upravo pod njima grad počinje doživljavati svoj najveći procvat, jer postaje prijestolnica Vojvodstva Urbino (1474.-1616.). Najslavniji iz dinastije Montefeltro je bio Federico III. da Montefeltro, vojvoda Urbina od 1444. do 1482. godine, izrazito uspješan kondotjer, vješt diplomat i entuzijastičan sponzor umjetnosti i književnosti. Na njegovom dvoru je Piero della Francesca pisao naučna djela o perspektivi, a Francesco di Giorgio Martini napisao svoj Trattato di architettura ("Traktat o arhitekturi") dok je Rafaelov otac, Giovanni Santi, napisao svoja poetska viđenja umjentika svog doba. Federicov sjajni dvor je, prema opisima u djelu Il Cortegiano ("Dvorjanin", Baldassare Castiglione), postavio standarde modernog evropskog "vladara".

Od 1626. do 1860. je u vlasništvu papa (prvi Urban VIII.) kada postaje dio Kraljevine Italije.

Znamenitosti uredi

Historijski centar Urbina
  Svjetska baštinaUNESCO
 
  Italija
Registriran:1998. (22. zasjedanje)
Vrsta:Kulturno dobro
Mjerilo:ii, iv
Ugroženost:no
Referenca:UNESCO
 
Portret Federica III.
(Piero della Francesca, 1492.)
 
Duždeva palača
 
Renesansni atrij Duždeve palače

Najveća atrakcija Urbina je Palazzo Ducale (Duždeva palača) iz 15. vijeka u kojoj je danas muzej Galleria Nazionale delle Marche s jednom od najvažnijih kolekcija renesansnih slika na svijetu. Ova palača vojvode Federica da Montefeltra (građena od 1466. do 1472.), velikog humanista i najvećeg vojskovođe svoga doba, o kojoj postoji nepodijeljeni sud kao o remek-djelu renesansne arhitekture, je jedino dokumentacijom dokazano dovršeno djelo dalmatinskog arhitekta Luciana Laurane (Lucijana Vranjanina). Kroničar urbinskog dvora Giovanni Santi (Raffaelov otac) palaču je nazvao božanskom, a ne ljudskom građevinom. Dvorište palače proglašeno je jednim od arhitektonski i cjelovito estetski najutjecajnijih talijanskih djela. Iznimnost urbinske palače još više dolazi do izražaja u usporedbi s ranorenesansnim palačama koje joj neposredno prethode, poput firentinskih palača Medici-Riccardi (Michelozzo) i Palača Ruccelai (Alberti i Rossellino) — jednostavnih kvadratičnih formi s centralnim dvorištem u naslijeđenoj srednjovjekovnoj strukturi, za razliku od urbinskoga grada sagrađenog u obliku palače, samostalne prostorne kompozicije novovjekovne palače i renesansnoga grada.

Utvrdu Albornoz (lokalno znana kao La Fortezza), izgradio je papinski legat Gil de Albornoz u 14. vijeku[3]. Kada je 1507.-1511. godine, vojvoda Della Rovere nadogradio gradske zidine, okružio je njima ovu utvrdu i od tada je ona dio gradskog parka.

Tu se nalaze i palače: Albani (Palazzo Albani) iz 17. vijeka, Palača Odasi (Palazzo Odasi) i palača Passionei (Palazzo Passionei), ali i Univerzitet (osnovan 1506.), te Rafaelova kuća i spomenik iz 1897. godine.

Crkve uredi

 
Katedrala
  • Katedrala (Duomo) iz 15. vijeka (koja je obnovljena) izgrađena je na mjestu starije crkve iz 1021. godine. Za Federica II. izgradio ju je arhitekt Francesco di Giorgio Martini, koji je izgradio i Duždevu palaču. Dovršena 1604. godine, katedrala je imala jednostavan plan trobrodne bazilike, ali je nakon potresa 1789. godine poprimila neoklasicistički oblik zahvaljujući arhitektu Giuseppe Valadier. Kupola je dovršena 1801. godine, a u njoj su smještene brojne slavne slike (Sveti Sebastijan iz 1557. god., Uznesenje C. Maratte iz 1701. god., i slavna Posljednja večera F. Baroccija iz 1607. god.).
  • Crkva Svetog Ivana Krstitelja (San Giovanni Battista) s freskama L. Salimbenija od Sanseverina.
  • Sant' Agostino, romanička crkva iz 13. vijeka je promijenjena tokom nadolazećih vjekova. Tako je u 14. vijeku dobila romaničko-gotičku fasadu i uređen joj je enterijer, dok joj je zvonik iz 15. vijeka. U njoj se nalazi dragocijeni drveni kor iz 6. vijeka urađen za vjenčanje Costanza Sforze i Camille od Aragona.
  • Trobrodna gotička crkva sv. Franje (San Francesco) je iz 14. vijeka je obnovljena u 18. vijeku tako da su joj ostali izvorni samo portik i zvonik.
  • Oratorij Svetog Josipa (Oratorio di San Giuseppe) iz 16. vijeka sastoji se od dvije kapele, a u njoj se nalazi Presepio ili Rođenje Krista (Federico Brandani) na kojemu su figure od štuka prirodne veličine iznimno realistične.
  • U okolici se nalazi i mauzolej San Bernardino s kraja 15. vijeka, u kojemu su sahranjeni vojvode Urbina.

Slavni stanovnici uredi

Privreda uredi

Današnji Urbino je prije svega grad koji živi od turizma i od svog starog univerziteta,[1] kao i od brojnih stranih studenata koji dolaze učiti talijanski upravo u Urbino.

Gradovi prijatelji uredi

Panorama grada

Izvori uredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Urbino (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 3. 5. 2013. 
  2. Historic Centre of Urbino (engleski). UNESCO. Pristupljeno 4. 7. 2013. 
  3. Prema nekima, izgradio ju je njegov nasljednik kao papinski legat Urbina, Anglico Grimoard (1367.-1371.)[1] Arhivirano 2005-05-06 na Wayback Machine-u

Vanjske veze uredi