Tostig Godwinson

Tostig Godwinson (cca. 1025 - 25. septembar 1066) bio je anglosaksonski earl Northumbrije, odnosno brat Harolda Godwinsona, posljednjeg anglosaksonskog kralja Engleske.

Bio je treći po redu sin earla Godwina od Wessexa i Gythe Thorkelsdottir, kćeri vikinškog poglavice Thorgila Spraklinga. Godine 1051. se oženio za Judith, kćer flandrijskog grofa Balduina IV, preko koje je postao rodbinski povezan sa Williamom Osvajačem. Iste godine je zajedno sa ocem prognan iz Engleske, ali se 1052. vratio. Tri godine kasnije, nakon smrti earla Siwarda, imenovan je za earla Northumbrije.

Tostig se tokom svoje vladavine iskazao brutalnošću prema svojim podanicima, te je dao pogubiti pripadnike lokalnog plemstva. Često je bio odsutan, preferirajući boravak na jugu, odnosno dvoru kralja Edwarda Ispovjednika kome je bio blizak prijatelj. Njegova nepopularnost je, s druge strane, učinila teškim regrutiranje trupa za borbu protiv Škota koji su sve učestalije napadali sjeverne granice. 1063. je dodatno nezadovoljstvo izazvalo nametanje poreza kojima se financirao engleski pohod na Wales. U njemu je Tostig sudjelovao zajedno sa svojim bratom Haroldom; obojica su komandirali dijelom kraljevske vojske.

3. oktobra 1065. su jorkširski thegnovi digli ustanak, zauzeli York, pobili Tostigove službenike, a Tostiga proglasili "odmetnikom". Za novog earla je pozvan Morcar, brat earla Edwina od Mercije. Pobunjenici su potom marširali na jug kako bi od kralja dobili pristanak za svoj postupak. Dočekao ih je Harold, koji je brzo shvatio da Tostig, a samim time ni kralj, neće moći vratiti vlast nad Northumbrijom. Umjesto toga je sazvano kraljevsko vijeće u Oxfordu na kome je 28. oktobra Harold nagovorio da prihvati zahtjeve pobunjenika. Tostig se, međutim, s time nije htio pomiriti, pa je zbog toga u novembru prognan. Među braćom je tako nastao nepremostivi jaz koji će imati dramatične posljedice po historiju Engleske.

Tostig se prvo sklonio u Flandriju kod svog šurjaka Balduina, te čak ponudio savez Williamu, tada normandijskom vojvodi, koji je 1066. objavio kako namjerava osvojiti englesko prijestolje. U međuvremenu je sa svojim pristašama vršio napade na južnu englesku obalu, a potom se iskrcao u Northumbriji, gdje su ga međutim porazili Edwin i Morcar. Napušten od svog ljudstva, pobjegao je na sjever kod škotskog kralja Malcolma III gdje je proveo ljeto.

Odatle je, pak, stupio u kontakt s norveškim kraljem Haraldom Hardradom, kome je obećao kako će mu pružiti podršku prilikom invazije Engleske. Nordijske sage navode kako je doplovio u Norvešku i ostavio dubok dojam opisujući lakoću s kojom će Englezi biti poraženi. Harald mu je pristao pomoći i organizirao invaziju. Haraldove i Tostigove trupe su se iskrcale na obali rijeke Humber te porazile Edwina i Mocmara u bitci kod Fulforda 20. septembra. Međutim, samo pet dana kasnije je na invazijske snage udarila glavnina engleske vojske te je došlo do bitke kod Stamford Bridgea u kojoj su Norvežani poraženi, a Harald i Tostig poginuli.

Njegova dva sina su kasnije prognana u Norvešku.

Vanjske veze uredi

Perstvo Engleske
Prethodi:
Siward
earl od Northumbrije
1055–1065
Slijedi:
Morcar