Tibetanski kanon

Tibetanski budistički kanon predstavlja opus svetih spisa koje priznaju razne škole tibetanskog budizma.

Dio serije članaka na temu
Budizam


Historija budizma
Darmičke religije
Kronologija budizma
Budistički sabori

Temelji
Četiri plemenite istine
Plemeniti osmokraki put
Pet pouka
Nirvāna · Tri dragulja

Ključni termini
Tri oznake bića
Skandha · Kozmologija · Dharma
Samsara · Rebirth · Shunyata
Pratitya-samutpada · Karma · Nesopstvo

Vodeće ličnosti
Gautama Buddha
Nagarjuna · Dogen
Budini sljedbenici · Porodica

Praksa i postignuća
Buddhastvo · Bodhisattva
Četiri stadija prosvjetljenja
Paramiji · Meditacija · Laici

Budizam po regijama
Jugoistočna Azija · Istočna Azija
Tibet · Indija · Zapad

Budističke škole
Theravāda · Mahāyāna
Vajrayāna · Rane škole

Tekstovi
Pali kanon
Pali Sutte · Mahayana Sutre
Vinaya · Abhidhamma

Komparativne studije
Kultura · Popis tema

Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi

Istorija uredi

Iako u Indiji nikada nije postojao sveobuhvatni mahajanski ili vađrajanski kanon; ali, prevođenjem na tibetanski tokom šest vekova svih kanonskih dela, tumačenja i izvornih dela indijskih budističkih učitelja koje su mogli da nađu, Tibetanci su postepeno utemeljili sopstveni kanon, koji je do 13. veka poprimio u manjoj ili većoj meri svoj današnji oblik[1]. Glavna zasluga za to pripada velikom učenjaku i piscu enciklopedičaru Bu-Stonu (1290-1364).

Sadržaj uredi

Tibetanski kanon je podeljen na dva dela:

  • Kanđur ("Prevedena reč"), koji je sadržao dela pripisivana Budi Sakjamuniju, drugim transcendentnim budama i tantričkim božanstvima koja se identifikuju kao bude;
  • Tanđur ("Prevedene rasprave"), koja sadrže prevedene spise indijskih učenjaka i učitelja.

Kanđur obuhvata sto ili sto osam štampanih tomova (u zavisnosti od izdanja), a Tanđur dvesta dvadeset pet tomova. Ove obimne zbirke indijske budističke literature čine doktrinarnu osnovu tibetanske religije. Najznačajnije delove čine spisi o monaškoj disciplini (Vinaja), literatura "Savršenstva mudrosti" (sanskrit: Prađna-paramita), velike mahajana-sutre i na kraju tantre koje oličavaju vađrajanu.

Tekstovi o monaškoj disciplini pripadaju indijskoj budističkoj školi poznatoj kao mulasarvastivada, a po svom sadržaju veoma blisko odgovaraju vinaja spisima teravade. Tekstovi iz "Savršenstva mudrosti" predstavljaju filozofsku osnovu tibetanskog budizma i verovatno uživaju najveće poštovanje među svim religioznim knjigama na Tibetu[1]. Tantre predstavljaju glavnu inspiraciju tibetanske budističke prakse. One sadrže opise nizova božanstava raspoređenih u "mističkim krugovima" (sanskrit: mandala), zbirke čarobnih reči (sanskrit: mantra) kojima se prizivaju božanstva, rituale posvećivanja i simbolički obred polnog sjedinjavanja i učenje o suštinskoj istovetnosti mikrokosmosa ljudskog tela sa makrokosmosom svemira.

Međutim, i pored dostignuća sopstvenog opsežnog kanona i obimne autohtone egzegetske literature, održala se i jaka usmena tradicija[1].

Izvori uredi

  1. 1,0 1,1 1,2 Trevor O. Ling, Rečnik budizma, Geopoetika, Beograd 1998.

Spoljašnje veze uredi