Teorija koherencije

Teorija koherencije je filozofsko učenje o istini prema kojem se neki iskaz smatra istinitim ako se može izvesti na valjan način i ako sledi iz neprotivrečnog sistema iskaza. Koherentnost jeste unutrašnji logički sklad mišljenja, nešto potpuno objektivno a ne subjektivno kao očiglednost. Po ovoj teoriji jedno tvrđenje je istinito kad se slaže sa svim ranije prihvaćenim tvrđenjima, dakle, kad pripada skladnom sistemu u kome nigde nema unutrašnje protivrečnosti. Ovakva koherentnost celine kojoj pripada dati iskaz zaista je neophodni uslov istinitosti ali to nije dovoljan uslov istine. Moguće je da jedan celovit sistem iskaza bude koherentan, da odsustvo bilo kakvih protivrečnosti u njemu bude dokazano, ali da on u celini bude potpuno pogrešan. Najbolji primer je mišljenje paranoidnih osoba ( onih koji pate od manije gonjenja ). U njemu sve može biti dosledno i logički povezano. Ali ako je bar početna premisa pogrešna ( na primer da datoj osobi neka grupa ljudi ili organizacija radi o glavi ) sve će u toj naizgled impresivnoj logičkoj zgradi, biti pogrešno. Znači, bar neki uslovi sistema moraju biti istiniti po nekom drugom osnovu a ne po osnovu sklada i logičke doslednosti ( konsistentnosti ). Kriterijum koherentnosti pretpostavlja važenje još nekog drugog kriterijuma.