Supernova je zvezdana eksplozija zvezde koja izbacuje ogromnu energiju za izuzetno kratak vremenski period. Sjaj supernove pre eksplozije se poveća više miliona puta u odnosu na sjaj tokom njenog života. Posle eksplozije sjaj postepeno opada tokom nedelja ili meseci. Supernova u jednom kratkom roku zasenjuje svojim sjajem celu svoju galaksiju. Suncu bi bilo potrebno oko 10 milijardi godina da proizvede energiju jedne prosečne supernove tipa II. Ali, Sunce je svakako isuviše malo da bi ikada moglo da postane supernova.

Supernova SN 1994D (nasjajniji objekat dole levo na slici) u galaksiji NGC 4526. Sjaj supernove gotovo nadjačava sjaj cele galaksije.

"Nova" je latinska reč koja znači "nov", ili još bolje "nova" (reč koja očigledno i na srpskom pored značenja ima i isti zapis) što upućuje da se radi o veoma sjajnoj novoj zvezdi na nebeskom svodu. Prefiks "super" odvaja ili razlikuje supernovu od obične nove, zvezde koja takođe naglo povećava svoju sjajnost, ali `nova` poveća sjaj u manjem obimu i putem drugačijeg mehanizma od `supernove`.

Podela uredi

Postoji nekoliko različitih tipova "supernova".

Supernova tipa II je ekspozija masivne zvezde (masa preko 10 masa Sunca) koja tako završava svoju evoluciju. U poslednjim fazama proizvodnje energije nuklearnom fuzijom u svome jezgru zvezda postaje nestabilna, jer ne može da proizvede dovoljno energije da se suprotstavi svojoj sopstvenoj masi. Usled toga zvezda doživi kolaps pod uticajem sile sopstvene gravitacije. Posle eksplozije ostaje zvezdani ostatak u vidu neutronske zvezde (pulsar) ili crne rupe. Više od 90% ukupne izbačene energije pri eksploziji se izbaci preko neutrina, a samo mali deo ode kao svetlost i mehanička energija.

Drugačiji način nastanka supernove ima supernova tipa Ia. Mehanizam je da se beli patuljak nalazi u dvojnom sistemu sa zvezdom koja je u završnom fazama svog puta na HR dijagramu, u fazi crvenog džina. Kako zvezda kad uđe u fazu crvenog džina naglo poveća svoju zapreminu, materijal sa nje polako prelazi na belog patuljka koji na taj način povećava svoju masu. U jednom trenutku njegova masa dolazi do Čandrasekarove granice, i na njemu odjednom počinje nekontrolisana nuklearna fuzija vodonika koja će ga potpuno uništiti u ogromnoj eksploziji. Ovaj tip supernove je različit od površinske termonuklearne eksplozije na belim patuljcima, koja izaziva jednu podvrstu nova.

U oba slučaja supernova (tip II i tip Ia) rezultujuća eksplozija izbacuje većinu ili sav zvezdani materijal ogromnom silom. Supernova tipa Ia dostiže veću apsolutnu magnitudu od supernove tipa II.

Drugi tipovi supernovih su supernove tipa Ib i supernove tipa Ic.

Eksplozija šalje udarne talase u okolni međuzvezdani prostor u kome se raznosi zvezdana materija. Ova materija formira maglinu oko ostataka supernove.

Poznate supernove uredi

Tokom istorije u našoj Galaksiji dokumentovane su najmanje tri pojave supernovih. Stari Kinezi su zapisali da su videli supernovu 1054. godine. Pojavila se sjajna zvezda koja se mogla uočiti čak i po dnevnom svetlu. Danas ostatke ove eksplozije poznajemo, i to je maglina Krab u sazvežđu Bika. Naredna supernova je zabeležena 1572. godine i poznata je kao Tiho Brahejeva zvezda. Naredna, Keplerova supernova, kako se naziva, pojavila se na nebu 1604. godine. U galaksiji veličine Mlečnog puta statistički trebalo bi da se dogodi prosečno jedna supernova svakih 100 godina. Ipak, poslednja supernova u Mlečnom putu za koju mi znamo se dogodila pre više od 4 veka. Veliki deo Galaksije mi ne možemo videti usled apsorpcije prašinom koje najviše ima u pravcu središta Mlečnog puta. Ali, ipak, astronomi već dugo čekaju da konačno vidimo eksploziju supernove u našoj Galaksiji.

1987. godine u satelitu Mlečnog puta, Velikom Magelanovom oblaku, dogodila se supernova koja nosi naziv Supernova 1987a. To je do sad najbliža supernova koju su naučnici mogli da posmatraju pomoću savremenih instrumenata.

Tokom jedne godine uoče se nekoliko desetina supernovih u drugim galaksijama.

Spoljašnje veze uredi