Stojan Vučićević
Stojan Vučićević (Turkovići, Hercegovina, 7. srpnja 1941. - Zagreb, 22. rujna 1989.), pjesnik, putopisac, prevoditelj i novinar.[1]
Bio je od onih koji su kroz hrvatsku književnost pronosili svoj nepotkupljivi hrvatski osjećaj, kada to nije bilo "popularno". Nije dočekao politički rasplet, a politika mu se tako nemilosrdno plela u život da je, nizašto, kako je onda već bilo, kao gimnazijalac, okusio užas Svetog Grgura, otočića zatvora pored Golog otoka, kamo su komunističke vlasti slale golobrade nepodobnike. I poslije, do smrti, na neki je način kažnjavan zbog svojeg hrvatstva.
Vučićević se rodio u Turkovićima, u Hercegovini, no osjećaj pripadnosti vezao je uz Neretvu i Metković, gdje je pohađao osnovnu školu i dijelom gimnaziju. Dio gimnazijskih dana proveo je u Pločama, a Filozofski fakultet završio je u Zadru. Rano je, poput svakog pravog lirika, osjetio poziv poezije. Boravak u Parizu u tome ga je učvrstio i znatno mu pomogao u prevodilaštvu.
Bio je urednik splitskog književnog časopisa Vidik i novinar kultnog lista za kulturu Telegram, te urednik književne revije Republika. Kada se zaposlio na Televiziji kao redaktor, svojom je pjesničkom osobnošću, ljepotom jezika i stilskom dotjeranošću obogaćivao tuđe tekstove. Radeći, pak, u uredništvu kulture kao novinar, skromno i bez nadmetanja autorske osobnosti, stavljao je u prvi plan riječ, sklad misli i izraza često anonimno, ali nikada nezamjetljivo. Pišući o poeziji i pjesnicima, pa i za emisiju TV kalendar, sažimajući svoje raskošno literarno nadahnuće u šturi dnevni televizijski izričaj, Stojan nije dopustio pjesniku u sebi da zamre.
Njegova zadnja pjesma objavljena u novinama nekoliko dana prije njegove smrti znakovita je naslova: "Umrijeti u Hrvatskoj".
Uz pjesničke zbirke Greben, Siga, Čavli, Šibanica, Vučićević je objavio putopisnu prozu Podmornica u kojoj nas je proveo svojim lirskim svijetom, od zavičajne Neretve do čežnje svojih pjesničkih duša - Pariza, potom Zadrom i Zagrebom, gradom u kojemu je najdulje živio i na čijem groblju počiva:
- Ovdje gdje svjetlost ne pokreće lišće
- Legla je zemlja na koju nisam sviko
- Poput vjetra rasipam se, stišćem,
- zadnja sam žrtva ništa i nitko.
Djela uredi
- Pjesme (1964.)
- Greben (pjesme, 1965.)
- Siga (pjesme, 1966.)
- Čavli (pjesme, 1969.)
- Šibanica (pjesme, 1971.)
- Podmornica (putopisi, 1971.)
- Pomrčina (pjesme, 1985.)
- Sabrane pjesme (1994.)
- Ponad vode (putopisi, 2000.)
Reference uredi
- ↑ Mirko Marjanović, Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas, Matica hrvatska Sarajevo, HKD Napredak, Sarajevo, 2001.