Prekarni radnici

Prekarni radnici (ili prekarijat - neologizam stvoren kombinacijom riječi precarius lat. nesiguran i završetkom -ijat iz pojma proleterijat[1]) su radnici koji pate zbog prekarnosti, teške opstojnosti u životu bez predvidljivosti ili sigurnosti, koji utječe na materijalno ili psihološko stanje. Glavna karakteristika prekarnosti je nesigurnost, rad na određeno vrijeme, povremeni i privremeni rad, i niska ili nikakva radna prava i zaštita. To su sezonski radnici, radnici na crno, slobodnjaci koji žive od honorara, ugovorni radnici, oni koji obavljaju povremene poslove preko raznih agencija, stručnjaci koji rade po projektima... Za razliku od generacija iz razdoblja socijalne države u Europi, koje su mogle računati na teško stečena radnička prava i socijalne ugodnosti kao što je stalno zaposlenje koje im je osiguralo mirovinsko i zdravstveno osiguranje, definirano osmosatno radno vrijeme, godišnje odmore, slobodne vikende i sindikalno organiziranje, današnji radnik postindustrijskog globalnog kapitalizma često može računati samo na permanentnu nesigurnost.

Nastanak prekarijata uredi

Ključni socijalistički zahtjevi - 8-satno radno vrijeme, pravo na stalni radni odnos, na obavezni tjedni i godišnji odmor, na zdravstveno i mirovinsko osiguranje - postali su od kraja tridesetih godina prošlog stoljeća opće evropsko dostignuće, prvo u Sovjetskom Savezu[2] a nakon tog u Francuskoj i Skandinaviji, a poslije drugoga svjetskog rata i drugdje. Nakon Oktobarske revolucije i velike krize 1929-1931 i kapitalisti su shvatili da im uvođenje elemenata socijalne “države blagostanja” (švedski Folkhemmet od 1936, britanska Welfare State od 1942, a možda još Wohlfahrtsstaat koju je počeo uvoditi Bismarck 1870 ili État-providence Napoléona III) jamči veću socijalnu i političku sigurnost, a time i stabilniju zaradu. Visoka zaposlenost i socijalna “država blagostanja” bile su i najbolja propagandna zaštita od ideje komunizma.

Generaciji poratnog booma se činilo da je to izboreno jednom za svagda, kao prirodno pravo. Sljedeća generacija je usporavanje potražnje i krizu zapošljavanja potkraj ‘60-ih, spregnutu s prvom naftnom krizom ‘70-ih, doživjela kao izdaju (1968, sindikalne “vruće jeseni”, terorizam). Thatcher i Reagan su, suprotstavljajući Friedmanovu ekonomiju Keynesovoj, uveli “deregulaciju” i prekarnošću zdruzgali generaciju “baby boomersa”. Kroz zahtjev za “fleksibilnošću” dokidan je institut stalnog zaposlenja. Demontiraju se elementi socijalne države (osiromašenje državne škole, državnog zdravstva, državne skrbi za djecu). Prekarnost je vrtoglavo ubrzana krahom istočnog bloka 1989 koji je na Zapadu oslobodio kapital straha od komunista a u većini “tranzicijskih” zemalja uveo predatorski kapitalizam koji mari uglavnom samo za kratkoročni profit.[3]

Tradicionalni oblici rada i zaposlenosti mijenjaju se već desetljećima pa je tako u osamdesetima povremeni rad porastao za nekoliko posto u ukupnoj zaposlenosti u gotovo svim većim zapadnim ekonomijama. Izvještaji OECD-a i ILO-a govore da je između 1979. i 1990. povremeni rad porastao sa 16,4 posto na 21,8 posto ukupne zaposlenosti u Velikoj Britaniji, sa 8,2 posto na 12 posto u Francuskoj, sa 11,4 posto na 13,2 posto u Njemačkoj, sa 15,4 posto na 17,6 posto u Japanu, te sa 16,4 na 16,9 posto u SAD-u i od onda samo raste. Dok se u počecima prekarni rad predstavljao kao emancipacijski, govorilo se o freelancerima jer je to zvučalo bolje[4], jer je značio veću mobilnost, fleksibilnost, odabir radnog modela koji najviše odgovara radniku, što je trebalo poticati motivaciju i kreativnost radnika, u praksi se pokazalo da je fleksibilnost tek druga riječ za nesigurnost, da se takav netradicionalni oblik rada zapravo ekonomski eksploatira, a da radnici umjesto motivacije osjećaju beznađe. Kapital je od sedamdesetih godina 20. stoljeća do danas uspio izvesti svojevrsnu neokonzervativnu revoluciju i obrat na način: željeli ste veću fleksibilnost i kreativnost u radu, dobili ste nestabilna radna mjesta, zahtijevali ste ukinuće zabrane užitka, dobili ste regulaciju i komercijalizaciju užitka.[5] Ono što je poslijeratna generacija smatrala izborenim jednom zauvijek, pravo na rad i pravo na posao, počelo se urušavati. Ukinuta su mnoga radna mjesta, ali je ostao posao koji je trebalo obaviti. Posao za prekarne radnike.[6]

Britanski profesor Guy Standing, koji predaje ekonomsku sigurnost, autor je knjige „Prekarijat, nova opasna klasa”, u kojoj objašnjava da je neoliberalna politika proizvela veliki i rastući broj ljudi koji dijele dovoljno zajedničkih iskustava da bi ih se moglo nazvati klasom u nastajanju. Oni su prekarni radnici, a klasu u nastajanju je nazvao prekarijatom. Iako su prekarijatom obuhvaćene različite kategorije ljudi oni dijele isti osjećaj bezperspektivnosti, ali i gnjeva, nepovjerenja u sustav i politiku i nepripadanja široj društvenoj zajednici. Standing prekarijat smatra potencijalno opasnim a razloge zašto još nisu krenuli u organizirane prosvjede vidi u tome što još nisu ujedinjeni. A nisu ujedinjeni jer su nesigurni i smatraju se nedostojnim ljudima bez vrijednosti. Razumije nesigurnost, bijesna je, ali nema osjećaj da ima pravo glasa. U prošlosti, ta je faza bila vrlo slična onome što smo imali prije nastanka klasične industrijske klase. Globalizacija je uništila europsku radničku klasu jer je tržišnim natjecanjem ponudila milijarde radnika (Kineza, Indijaca, Vijetnamca) koji su bili spremni raditi za tridesetinu plaće europskog radnika.

Kategorije prekarijata uredi

Niskoobrazovani: Nemaju visoko obrazovanje, dolaze iz radničke klase, često nezaposleni, ako su zaposleni rade na određeno vrijeme, nemaju nikakve povlastice, nisu kreditno sposobni, besperspektivni i degradirani u društvu. Bez vizije o budućnosti i bez osjećaja suosjećanja i solidarnosti s drugim ljudima. Profesor Standing kao za primjer daje gomilu mladih ljudi koji su u Londonu radili velike nerede 2011, koji nisu imali nikakve političke zahtjeve, već su ih pokrenuli kako bi pokrali trgovine. Standing smatra da je ta solidarnost namjerno iskorijenjena iz mlađih generacija.[7]

Obrazovani: Završene visoke škole, pametni i naprednih stavova, ali frustrirani jer žive u društvu koje im ne pruža nikakvu šansu, karijeru ili sigurnost pa ni osjećaj pripadanja. Ta kategorija se osjeća potpuno napušteno od društva i ne vidi nikakvo riješenje od političkih predstavnika.

Nekadašnja radna klasa: Nekadašnji pripadnici radničke klase koji su deindustrijalizacijom izgubili posao i teško preživljavaju. Standing ovu kategoriju smatra potencijalnom opasnošću upravo zbog toga što ih frustracija i osjećaj nepravde čine lako zapaljivima i metama ekstremnih neofašističkih politika, koje ih huškaju protiv imigranata jer im, navodno, kradu poslove mada su baš imigranti česte žrtve prekarnog rada.[8]

Generacija Y: Generacija mladih ljudi rođenih od 1980. do 2000. koja je u početku bila samo marketinški koncept a postala je stvarnost. Po nekolicini sociologa može se reći da se radi o novoj generacijskoj strukturi u kojoj se većina ljudi može klasno strukturirati ovisno o godini rođenja. A ova generacija se automatski kategorizira u klasu prekarijata. Velika većina mladih u Europi je nezaposlena a jedino im se nude stručna osposobljavanja i stažiranja koja su im jedina šansa da jednog dana, možda u tridesetima, dobiju stalno zaposlenje. Procjenjuje da će svaki pripadnik generacije Y u tijeku svog radnog staža promijeniti u prosjeku 29 poslodavaca.[9]

Kritika pojma prekarnosti uredi

Pojmovi prekarijata i prekarnog rada naveliko su u optjecaju u akademskom i medijskom prostoru. Iako su im analitička manjkavost i politička skučenost u dovoljnoj mjeri artikulirani, njihova prisutnost nedvojbeno ukazuje na nove tendencije u odnosu snaga rada i kapitala. Ali i na kontinuitete koje treba iznova ocrtati i politički operacionalizirati. Ljevičari su potaknuti recesijom pokušali nadograditi marksističku terminologiju i prilagoditi zahtjevima vremena a upravo se pojam prekarijata nametnuo kao mutna revolucionarna nada, prečica koja spaja zastarjelu klasnu analizu s iscrpljujućim iskustvom svakodnevne neizvjesnosti.

Guy Standing je razvio svoju verziju sedam osnovnih klasa: elita, salarijat, proficians (od eng. professional tehnicians – profesionalni tehničari), tradicionalna radnička klasa, prekarijat, nezaposleni i, naposljetku, "socijalno bolesni i neprilagođeni koji žive od otpadaka društva”. Standingovu konstrukciju kritičari su napali na nekoliko razina: historijskoj, empirijskoj, analitičkoj. Prekarnost je, podsjetili su, bila važno obilježje rada većim dijelom povijesti kapitalizma, od samih početaka, a problem je u dominantnoj današnjoj perspektivi – za standard se uzima tzv. zlatno razdoblje kapitalizma na Zapadu, od Drugog svjetskog rata do krize sedamdesetih, a zapravo je taj period anomalija u historiji i geografiji kapitalizma; suha statistika ne podržava opći dojam o jedinstvenoj globalnoj ekspanziji prekarnih poslova; prekarijat je, naposljetku, definiran isključivo kroz ono što on nije (stalan i stabilan posao, snažna socijalna zaštita…), a to je nedovoljno da bi se uspostavio bilo kakav pozitivan koncept. Richard Seymour razvija ideju da je prekarijat, zapravo, naziv za stanje koje vertikalno presijeca cijeli niz klasa i potklasa, drugo ime metastazirajuće nesigurnosti koja u neoliberalnoj fazi kapitalizma pošteđuje samo one najmoćnije. “Prekarnost je danas posvuda” zvao se tekst koji je još 1997. objavio Pierre Bourdieu.

Kritika zaključuje da je promoviranje prekarijata u “novu klasu” za “novo doba” pretenciozna i nepotrebna teorijska ekstravagancija, koja u konačnici prikriva osnovnu, temeljno nepromijenjenu poziciju radnika: izvlaštenog od sredstava za proizvodnju, osuđenog na slobodnu prodaju vlastite radne snage pod prijetnjom gladi i neimaštine. Preostaje zaključak da hipertrofija klasnih podjela možda nudi raster za razvrstavanje naših svakodnevnih intuicija, ali ne i eksplanatorni model za razumijevanje odnosa rada i kapitala. Preostaje, međutim, i činjenica da je prekarijat postao ljepljiv pojam, da cirkulira u raspravama, da nam govori nešto u čemu lako i brzo prepoznajemo vlastito iskustvo. Seymour tako kaže: “On ipak ne može biti otpisan; očito označava nešto važno”.[4]

Vidi još uredi

Izvori uredi

  1. F. Lunning (2010). Mechademia 5: Fanthropologies. University of Minnesota Press. p. 252. ISBN 0-8166-7387-X.
  2. Декрет Совета Народных Комиссаров (О восьмичасовом рабочем дне) (ruski). НПП. Pristupljeno 5. 12. 2012. 
  3. Inoslav Bešker ,Riječ dana Insoslava Beškera - PREKARIJAT, Jutarnji list,14.9.2016.
  4. 4,0 4,1 Boris Postnikov, Prekarnost između dojma i pojma, Bilten, 11.04.2014.
  5. Hajrudin Hromadžić, 'DRUŠTVO ZNANJA': O ČEMU JE ZAPRAVO RIJEČ? – drugi dio Arhivirano 2010-05-04 na Wayback Machine-u, H-alter, 11.01.2008.
  6. Barbara Matejčić, PREKARNI RADNICI SVIH ZEMLJA, UJEDINITE SE!, Pogledaj.to 02. 01. 2013.
  7. Anne Applebaum,Zaključci koje ne možemo izvući iz nereda u Londonu The Washington Post, 10.08.2011. Prevela Bojana Obradović, Peščanik.net 14.08.2011.
  8. Bisera Fabrio,OVAJ ČOVJEK OTKRIO JE NOVU KLASU KOJA ĆE ZAPALITI SVIJET, Globus
  9. Diana Robaš, Generacija Y susreće prekarijat Arhivirano 2013-07-29 na Wayback Machine-u, H-alter, 24.05.2012.

Literatura uredi

  • Standing, Guy (2011) The Precariat: The New Dangerous Class ISBN 1-84966-351-3 (Bloomsbury Academic)