Povelje Mateje Ninoslava Dubrovniku

Povelje Mateje Ninoslava Dubrovniku predstavljaju potvrdu o trgovačkim, kulturnim i drugim aktivnosti srednjovjekovne Bosne sa Dubrovnikom. Matej Ninoslav je bio bosanski ban od 1232. do 1250. i splitski knez od 1242. do 1244. godine.

Mapa banovine Bosne za vrijeme Mateje Ninoslava

Uspostavljanje odnosa Bosne i Dubrovnika

Do vremena bana Kulina nisu poznati istorijski izvori koji govore o odnosima Bosne i Dubrovnika. Za Dubrovnik je od velike važnosti bila trgovina koja im je donosila znatan prihod pa su Dubrovčani od najranijih vremena nastojali regulirati odnose prema svojim susjedima u neposrednome zaleđu. Pretpostavlja se da je inicijativa, kojom su Dubrovčani počeli sklapati ugovore krajem 12. stoljeća, a time i regulirati odnose sa svojim susjedima, dolazila direktno iz Dubrovnika.

Ban Kulin je 1189. godine Dubrovčanima izdao povelju kojom je iskazao prijateljstvo, a dubrovačkim trgovcima omogućio punu slobodu kretanja i u cijelosti ih oslobadio obaveze plaćanja državnih nameta pri trgovini s Bosnom. Povelja je znatno više od trgovačkog ugovora i geste dobre političke volje. To je najstariji bosanski državni, diplomatski dokument i jedan od najstarijih državnih dokumenata nastao na tlu južnoslavenskih zemalja. Istovremeno, povelja je kanalisala put privrede Bosne u uzlaznom razvojnom smjeru.

U vremenskom okviru vladavine bana Mateja Ninoslava poznate su četiri ćirilske povelje, koje je bosanski vladar uputio Dubrovniku. Prve dvije njegove povelje nisu datirane pa su u dosadašnjoj historiografiji iznesena različita mišljenja o njihovoj dataciji, a kao vremenski okvir stavlja se period od 1232 - 1240 godine.

U sačuvanim poveljama bana Mateja Ninoslava ne spominju se nikakva davanja Dubrovčana banu, pa su Dubrovčani stečene povlastice neplaćanja carine osiguravali kroz različite poklone, što je bilo i uobičajeno u tadašnjem svijetu, kada se željelo steći naklonost nekoga vladara. Ovakav običaj (latinski jezik - consuetudo) održao se sve do dolaska na vlast bana Stjepana II. kada je na području Bosanske banovine uspostavljena naplata carina koja se nastavila i u vrijeme bana i kralja Tvrtka I.

Povelja 1232-1235. god.

Povelja spominje dubrovačkoga kneza Žana (Ivana) Dandola koji je tu čast vršio do aprila 1235. godine, a kako pisani izvori Mateja Ninoslava prvi put spominju 1232. godine, onda se vremenski okvir za nastanak ove povelje smješta između ove dvije godine.

U prvoj povelji koju je izdao, ban Ninoslav se pozvao na Kulinovu povelju i na toj osnovi potvrdio i nastavio veze s Dubrovnikom. To govori o vremenskoj vrijednosti ali i potrebi slobode trgovanja za Dubrovčane u zaleđu. S druge strane Matej Ninoslav je istaknutim olakšicama privlačio ali i zadržavao strane trgovce u svojoj zemlji, radi razvoja domaće privrede.

U ime Oca i Sina i Svetago Duha amen! Az rab Božji Matej, a odmjelom Ninoslav, ban bos'nski veliki, kle se knezu Dubrov'čkomu Žan Dandolu i vsej općine Dubrov'čkoj. Takom s'm se kletv'ju klel, kakom se je ban Kulin klel: Dahode Vlasi svobodno, ih dobit'k, tako kako su u bana Kulina hodili, bez vse habe i zledi. A jakudje oblada, tudje si hodite prostrano i zdravo, a ja prijati kako-re sam sebje, i nauk dati odvse zledi.A se pisah, imenom Desoje, gramatig bana Ninoslava, velijega bos'nskoga, tako vjerno kako-re u prvih.A se jeste: ako vjeruje Srbljin Vlaha, da se pri pred knezem; ako vjeruje Vlah Srbljina, da sepri pred banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Bože-re ti daj zdravije

Navedeni tekst danas se nalazi u Dubrovačkom državnom arhivu.

Druga povelja

Dataciju druge povelje otežava činjenica da se u njoj ne spominje navedeni dubrovački knez pa se datira u period 1235-1236. god. U povelji se također ne spominje ni ban Kulin, a razlog tome je vjerojatno što su povlastice bana Kulina potvrđene u prvoj povelji, ali se zato po prvi put navodi desetina, odnosno kako stoji u izvornom tekstu- "desetak". U povelji se ban zaklinje Dubrovčanima na vječni mir te ističe kako se mogu slobodno kretati po njegovoj zemlji i da nikome ne će biti uzeta desetina dokle god je on živ i njegovo dijete ili njegov unuk.

Az Matej Ninoslav, po mislosti Božje veliki ban bosenski, s mojimi boljarima kelnemo se tebi, Nikolavu Tonistu, knezu dubrovačkom i vsem vlastelom i vsi općini gradski, u godpoda Boga našega Isu Hrista i u presvetu bogorodicu deviju vladiku Mariju i u častni životvorešti krst i u sveta Božija evangelija i u svetoga Blasi, blaženoga mučenika, i u vsi svete ugodivše Bogu od vika..da vi stoju u vični i tverdi mir i srdčeni ljubvi i vsaku pravdu i po zemlje i vladanije moje i mojih sin da si hodite svobodno i prostrano bes vsake deseštine i bes nikere inne danije i pače da moji kmeti i moji ljudije i moji vladalci da vi ljube i da vi hrane od zla... i ako se razratite sa kraljem raškim (Vladislavom) da vas ne dam ni vaš dobitek, pače da vi uhranu s vsem vašim dobitkom, i što se činilo pre i posli, da se pri i da ne izma; i da pridu u Dubrovnik, da na mene ne ustane niktore, dje ja sam u svoju zemlju sjeda, kto hošte iskati, išti, dje ja sam rad pravdu učine; ako pra (vde) ne učinu, da s'm kriv. I ne bješe moje pečati velije – odnesena bješe. Da tozi je moja pečat – ka je pri knjizi!…

Pečat na povelji bio je tzv. mali, ili tajni, a matrica je antička gema, po primjeru kancelarija zapadne Evrope. Takav sigillum secretum predstavljao je po svoj prilici novinu, te iz bojazni da ga Dubrovčani ne priznaju (bio je bez banova lika i natpisa), upozorava ban u tekstu da je pečat ispravan, jer je raniji, veliki pečat nestao! Vjerovatno je pečat izgubljen u nekoj borbi što su je Ninoslavljevi neprijatelji u to vrijeme vodili protiv Bosne.

Povelja od 22 marta 1240. god.

Godine 1240. ban Matej Ninoslav se ponovo uputio u Dubrovnik kako bi obnovio odnose, a prije svega kako bi ponovo potvrdio trgovački ugovor između dvije strane. Ovo je prvi poznati slučaj da bosanski vladar zajedno sa svojom pratnjom, odnosno vlastelom, predstavlja svoju državu i pregovara oko sporazuma. U novom ugovoru ban obećava dubrovačkim trgovcima zaštitu i slobodno trgovanje po bosanskoj zemlji, a uz to im obećava i pomoć u slučaju da ih napadne raški vladar. U ovom se dokumentu ponovo vidi kako je bosanski ban samostalan vladar, jer se ni ovdje, kao ni u Kulinovoj povelji, nigdje ne spominje nikakva treća strana, od koje bi eventualno ban tražio odobrenje.

Ban je povelju potpisao zajedno sa svojim plemstvom: vojvodom Jurišom, tepčijom Radonjom i njegovim bratom Simeonom, peharnikom Mironom i sa Zabarem, Pradašem, Prijezdom, Sfironom, Slavkom Palčićem, Gredsilavom Trubićem i obećao vječni mir Dubrovniku.

Povelja o vječnom miru i prijateljstvu koju je ban Ninoslav izdao Dubrovčanima 1240. god, nalazila se u Beogradu, ali joj se od 1941. godine zameo trag (možda je spaljena za vrijeme bombardovanja grada). Razlikuje se od svih, ne samo bosanskih nego i južnoslavenskih diplomatskih dokumenata državnih kancelarija.

Povelja iz 1249. god.

Početkom 1249. godine u Dubrovniku su sastavili još jedan ugovor, skoro identičan onom iz 1240. godine, očekujući ponovni dolazak bana Ninoslava (ili kako u povelji stoji Matej Stefan). U ovoj se povelji ponovo navodi kako se Dubrovčani mogu slobodno kretati po banovoj zemlji bez davanja desetine ili neke dažbine. Ujedno, ovo je bila i posljednja povelja koja spominje bana Mateja Ninoslava. Sastavljajući taj ugovor, Dubrovčani nisu znali da je ban umro, pa su kasnije morali da brišu njegovo ime iz ugovora. Tekst je poslan u Bosnu, novom banu Stefanu, Ninoslavovom sinu. Okolnosti pod kojima je Stjepan naslijedio titulu velikog bana nisu poznate, ali je jasno da sinovi nastavljaju očevu politiku.

Tekst je povelje iz 1249. godine vrlo je sličan tekstu povelje iz 1240. godine.

Az Matej Stefan, po mislosti božije veliki ban bosenski, s mojov bratijov i s mojimi boljarima, ki su zde podpisani, kelnemo se tebi, Jakovu Dalfinu, knezu dubrov'čkomu i vsem vlastelom o vse općine gradske...da vi stojimo u viečni i tvrd mir i u srdčene ljubve i v vsaku pravdu, i po zemlje i po vladanije naše da si hodite svobodno i prostrano bez vsake deseštine i bes nikere inne danije

Dio teksta koji spominje Dubrovčane i desetinu glasi:

I po zmle i po vladanie naše da si hodite svobod’no i prostrano bes’ v’sakojedesešćine i bes’ nikirein’nedanie

Ispravu su odobrili bosanski velikaši: knez Ugrin, knez Radonja, kaznac Grdomil, kaznac Semijum, vojevoda Purča, Grubiša peharnik, kaznac Bjelhan, Jež Občenović, Domaslav Gunetić, Hranislav Svračić, Radoje Drugović, Berislav Banić, Kakmuž Odramčić, Vlkča Vlkasović.

Mateja Ninoslav je vladao u prvu polovini XIII vijeka, kada još nije počela eksploatacija bosanskih ruda niti izvoza ostalih sirovina ili uvoza robe na čiju se trgovinu naplaćivala carina. Zato u doba svoje vladavine, Ninoslav može odustati od vladarskog prava – naplate carina, jer dok s jedne strane time praktično ništa ne gubi, s druge strane privlači dubrovačke trgovce koji, baveći se trgovinom samo doprinose prosperitetu njegove države.

Ban Matej Ninoslav nije bio jedini vladar koji je Dubrovčanima davao ovako velike povlastice. Povelje sličnoga sadržaja o prijateljstvu i slobodnome kretanju Dubrovčana davao je u to vrijeme i veliki humski knez Andrija.

Oko 1251. godine izbio je građanski rat između Stefana, sina bana Ninoslava i Prijezde I. Rat je završen pobjedom Prijezde I, koji je postao ban.