Albanska književnost – razlika između verzija

{{Književnostknjiževnost}}

[[Datoteka:Paschyra e të rrëfyemit.jpg|thumb|220px|[[Petar Budi]], gravura, iz djela ''Ogledalo ispovijedi'' (''Paschyra e të rrëfyemit''),; Rim, 1621.]]

[[Datoteka:Historia de vita et gestis Scanderbegi, Epirotarum principis.jpg|thumb|190px|Naslovnica spisa ''Historia de vita et gestis Scanderbegi, Epirotarum principis'' [[Marin Barleti|Marina Barletija]].]]

Širenje [[Osmansko Carstvo|Osmanskog carstvaCarstva]] potisnulo je mnoge Albance iz njihove domovine u razdoblju zapadnoeuropskog [[Renesansni humanizam|renesansnog humanizma]]. Među albanskim emigrantima koji su pisali na [[Latinski jezik|latinskom]] i postali poznati u humanističkom svijetu nalaze se povjesničar [[Marin Barleti]] (1460–15131460.–1513.), koji je 1510. godine u Rimu objavio povijest [[Skenderbeg|Skenderbega]] (''Historia de vita et gestis Scanderbegi, Epirotarum principis''), koja je prevedena na mnoge druge europske jezike, te [[Marino Becichemi]] (1408–15261408.–1526.), [[Gjon Gazulli]] (1400–14551400.–1455.), [[Niccolò Leonico Tomeo|Leonicus Thomeus]] (1456–15311456.–1531.), [[Michele Maruli]] (15. stoljeće), [[Michele Artioti]] (1480–15561480.–1556.) i mnogi drugi koji su se istakli u raznim poljima znanosti, umjetnosti i filozofije.<ref name="shqiperia2">{{cite web|url=http://shqiperia.com/tr/letersia_shqiptare.php|website=shqiperia.com|title=Letërsia Shqiptare – A brief history of Albanian literature – Renaissance |accessdate=29. 9. 2017}}</ref>

[[Datoteka:Meshari.jpg|thumb|260px|Odlomak ''[[Meshari|Albanskog misala]]'' [[Gjon Buzuku|Gjona Buzukua]].]]

''Albanski misal'' (''[[Meshari]]''), koji je [[Gjon Buzuku]] objavio 1555. godine, prvo je književno djelo objavljeno na albanskom jeziku.<ref name="Hamiti27">{{Harvnb|Hamiti|1995|p=27}}</ref><ref name="Anamali697">{{Harvnb|Anamali|Prifti|2002|p=697}}.</ref> Rafinirani jezik i stabilizirani pravopis moraju biti rezultat ranije tradicije pisanja albanskog, tradicije koja je danas nepoznata.<ref name="Anamali697"/> No, postoje neki fragmentirani dokazi koji datiraju iz vremena prije Buzukua i koji ukazuju na to da se albanskim pisalo barem od 14. stoljeća. Prvi poznati dokazi datiraju iz 1332. godine, kada se u u anonimnom spisu ''Dictionarium ad passagium'', koji se pripisuje [[nadbiskup]]u [[Antivari|Antivarija]] [[Guillaume Adam|Vilimu Adamu]] ili pak francuskom nadbiskupu i hodočasniku Brokardu Monaku (''Brocardus Monacus''), navodi da Albanci koriste [[Latinsko pismo|latinična slova]] u svojim knjigama, iako se njihov jezik prilično razlikuje od [[Latinski jezik|latinskog]]:<ref>{{cite book|author1=Stavro Skendi|title=The Albanian National Awakening|date=8. 12. 2015|publisher=Princeton University Press, 2015|isbn=9781400847761|page=111|url=https://books.google.com/books?id=8QPWCgAAQBAJ&q=Dominican+Guillelmus+Adae+albanian+language&pg=PA111|language=en}}</ref> "Albanci imaju jezik sasvim drukčiji od latinskog, no ipak rabe [[latinsko pismo]] u svim svojim knjigama".{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 535}} Od posebne su važnosti u potpori ovoj tezi: ''Slovo krštenja'' (''[[Formula e pagëzimit]]'') iz 1462. godine, koju je na albanskom u okviru latinskog teksta napisao [[Drač|drački]] biskup [[Pal Engjëlli]] na latinskom jeziku; pojmovnik s albanskim riječima iz 1497. godine, koji je sastavio [[Arnold von Harff]], Nijemac koji je putovao Albanijom; te ulomak [[Biblija|Biblije]] iz [[Evanđelje po Mateju|Evanđelja po Mateju]] iz 15. stoljeća, pisan također na albanskom, ali [[Grčko pismo|grčkim pismom]].{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 535–536}}

==Albanski književnici unutar Osmanskog carstvaCarstva==

Istorija albanskog naroda u srednjem vijeku se upire na [[Mletačka Republika|Mletačku republiku]] i na [[Zeta (država)|Zetu]] ([[Crnojevići]], [[Balšići]], [[Lješka liga]]) pa dugo naginje i na [[Papinska Država|papinstvo]] sa mnogim svećenicima iz južne Italije. No ima jedan smjer koji vodi Istanbulu. Okrutna istorija osmanske dominacije nam pokazuje Albaniju kao tursku pokrajinu u [[Rumelija|Rumeliji]], korisnoj zbog položaja na Jadranu. Jezik i samostalnost albanskog naroda su bili neprihvatljiv prijedlog što sultani nisu uzimali u obzir. Potom, trebamože se reći da je se Osmansko carstvoCarstvo osnivalo na proturječnoj i nerijetko kaotičnoj meritokraciji. [[Visoka Porta]] je nagrađivala ambicije i učinkovitost pojedinaca, baš zbog centralizma [[Osmanska dinastija|Osmanove dinastije]] i [[Topkapi Saraj|dvorca Topkapija]], koji su izbjegavali nasljedničke feude nasuprot strukturi feudalne Europe. [[Osmansko carstvoCarstvo]] je bilo najjača vojna sila u 16. vijeku zajedno sa Habsburško–ŠpanjolskomHabsburško-Španjolskim cartstvom od [[Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva|Karla V.]] nadalje. Sultan je vladao nad višenacionalnomvišenacionalnim društvudruštvom, u kojem su u Istanbul putem [[Danak u krvi|''devşirma'']] su(devširma; dolazilimn. unom. Istanbuldevširme) dolazili ljudi sa svih krajeva carstva i postajali vojnici, sluge, radnici, umjetnici, žene u sultanovom haremu, oficiri, sultanovi namjesnici, birokrati, pisci itd. Uvjet za karijeru je bio najčešće prijelaz na islamsku vjeru, a potom valjase može spomenuti da od [[Selim I|Selima]] unaprijed sultan biva također gospodar [[Meka|Meke]], [[Medina|Medine]] i nosi titulu [[kalif]]a. A pored opće homologacije, carstvo je priznavalo nacije i podrijetlaporijekla svojih pojedinaca.

Mnogi su uspješni ljudi i žene u Osmanskom carstvuCarstvu bili Albanci. U popisu majki od sultana, dvije (Gülbahar i Safiye) ili tri (Mahidevran) su bile djevojke albanskog podrijetlaporijekla. Gülbahar Hatun (1432 – 1492.–1492.) je rođena na Kosovu, bila je omiljena žena u haremu sultana [[Mehmed II|Mehmeda II.]] i majka sultana [[Bajazid II|Bajazida II.]], dakle [[Sulejman I|Sulejmanova]] prababa po očevoj liniji. [[Safija Sultanija|Safiye Sultan]] (oko 1550. – oko 1619.) je rođena u selu Rezi na [[Metohija|Dukađinskoj visoravni]]<ref name="peirce"/>, žena [[Murat III|Murada III]] i majka [[Mehmed III|Mehmeda III.]], bila je jedna od najmoćnijih sultanija u turskoj istoriji, pa su po njoj istoričari nazvali početak 17. stoljeća »sultanatom žena«. Dok je u povijesti većina sultanovih žena pripadalo rangu konkubina, Safiye je jedan od slučajeva gdje žena djeluje na turskom dvorcu kao kraljica<ref name="peirce"> {{en}} {{cite book |last=Peirce |first=Leslie P. |author-link= |date=1993 |title=The Imperial Harem. Women and Sovereignty in the Ottoman Empire |url=https://archive.org/details/imperialharemwom00peir/page/362/mode/2up |location=New York / Oxford |publisher=Oxford University Press |page= |isbn=}} str. 118</ref>.

Nešto kao 27 ''[[Spisak velikih vezira Osmanskog carstva|sadrazam]]a'' ([[Veliki vezir|velikih vezira]]) je bilo albanskog podrijetlaporijekla. Mogu se spomenuti Koca Davud Paşa, osvajač Kroje 1478. godine, tragikomični [[Zurnazen Mustafa Paşa|Zurnazen]], [[Junus-paša]], Ayas Mehmed Paşa iz Himare, [[Ahmed Izet-paša]] iz Bitolja, Avlonyalı Ferid Paşa iz Valone. Štoviše, u najdubljem kriznom trenutku sultanske vlasti, vrlo bitne odluke je preuzeo od 1656. godine veliki vezir [[Mehmed-paša Ćuprilić|Mehmet Köprülü]], Albanac iz [[Berat]]a, i s njime je počela dinastija vezira, što je po sebi rijetkost, koja je imala ključnu ulogu do 1735. u Istanbulu – dinastija [[Ćuprilići|Ćuprilića]] (''Qyprilliu'' / ''Köprülü''). MeđuIzmeđu ostalomostalog, Ćuprilići su osnovali grad [[Veles (grad)|Veles]] u Makedoniji.

Turski književnici i filozofi albanskog podrijetlaporijekla su bili muslimani, pisali su turskim (tadašnjim osmansko-turskimosmanskoturskim), neki i arapskim i perzijskim. Ima ih puno, a najznačajniji su:

* [[Priştineli Mesihi]] (1470 – 1512.–1512.) ;

* [[Taşlıcalı Yahya]];

* [[Dukakinoğlu Ahmed Paşa]];

* [[Suzi Çelebi]] (oko 1455. – 1524.), iz Prizrena ;

* [[Lütfi Paşa]], oficir, veliki vezir, pisac i intelektualac iz Valone ;

* [[Aşık Çelebi]] (1520 – 1572.–1572.) je, bio iz Prizrena ;

* [[Sami Frašeri]] je, proveo više od pola života u Istanbulu, gdje je pisao na turskom ;

* [[Namık Kemal]], po majci;

* [[Mehmet Fuad Köprülü]] (1890.–1966 – 1966), iz dinastije Ćuprilića; i dr.

Potom će se kroz stoljeća stvoriti u Istanbulu jedna albanska gradska elita, koja će biti značajna u 19. stoljeću. Danas jedno selo u mreži metropole nosi staro ime [[Arnavutköy (okrug)|Arnavutköy]] (''albansko selo''),; u njemu se nalazi novi Aerodrom Istanbul, a postoji i istoimeni [[Arnavutköy]] što je danaskao jedna vrlo ugledna strana gradske četvrti [[Beşiktaş]].

U 17. stoljeću pisana književnost dobija veći zamah, pa [[Petar Budi]] (Pjetër Budi), rodom iz pokrajine [[Oblast Mat|Mati]], koji cijeli život kasnije provodi na [[Kosovo (regija)|Kosovu]] i u [[Srednjovjekovna Srbija|Srbiji]], radi na pripremama ustanka balkanske koalicije protiv Turaka te 1618. objavljuje ''Kršćanski katekizam'' (''Doktrina e krishterë''), u kojem nalazimose nalazi i izvornih albanskih stihova, zbog čega se smatra i začetnikom albanske poezije; njegov ''Ogled ispovijedi'' (''Pasqyrë e të rrëfyemit'', 1621.) sadrži ispovijedi i sakramente, adok ''Rimski obrednik'' (''Rituale romanum'', 1621.) zbirkapredstavlja jezbirku cjelogodišnjeg duhovnog ceremonijala.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 536}} [[Frano Bardhi]] (Frang Bardhi), rodom iz [[Zadrima|Zadrime]], u Rimu je 1635. objavio ''Rječnik latinsko-epirotski'' (tj. albanski, ''Dictionarium latino-epiroticum'') s oko 50005.000 odrednica te više od stotinu poslovica i toponima mjesta u kojima žive Albanci; na latinskom je 1636. objavio apologetsko djelo o Skenderbegu ''Georgius Castriotus Epirensis, vulgo Scanderbeg'', u kojem pobija [[Ivan Tomko Mrnavić|Mrnavićevu]] tezu da je Skenderbeg bio [[Slaveni|slavenskog]] porijekla.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 536}}

Posljednji važniji predstavnik ove duhovno-didaktične književnosti bio je [[Petar Bogdani]] (Pjetër Bogdani, 1625–16891625.–1689.), rodom iz [[Prizren|Prizrena]], doktor filozofije i teologije, koji je u [[Padova|Padovi]] 1685. na albanskom i latinskom objavio ''Četu proroka'' (alb. ''Çeta e profetëve'', lat. ''Cuneus prophetarum''), djelo pobožnog karaktera s ekskurzima o albanskoj povijesti.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 536}} To je Bogdanijevo djelo teološko-filozofska rasprava koja, s dozom originalnosti, spajanjem podataka iz različitih izvora, razmatra glavna [[Teologija|teološka]] pitanja, cjelovitu biblijsku povijest i složene probleme [[Skolastika|skolastike]], [[Kozmogonija|kozmogonije]], [[Astronomija|astronomije]], [[Pedagogija|pedagogije]] itd. Bogdani je u albansku kulturu unio [[Renesansni humanizam|humanistički]] duh i hvalio ulogu znanja i kulture u čovjekovu životu; svojim je pisanim radom na jeziku uglađenog stila označio prekretnicu u povijesti albanske književnosti.

U to se vrijeme u Italiji – osobito u [[Kalabrija|Kalabriji]] i na [[Sicilija|Siciliji]], gdje je živjelo podosta Albanaca – razvija usmena albanska [[epika]] o Skenderbegovim pothvatima i o drugim junacima albanske povijesti, a za daljnji razvoj pisane književnosti zaslužni su, uz spomenutog Luka Matrangu (1560–16191560.–1619.), i prvi pjesnici – N. Brankati (1675–17141675.–1714.), N. Filja (1619–17691619.–1769.) i N. Keta (1742–18031742.–1803.) – koji pišu uglavnom pobožnu poeziju u stilu usmenog pjesništva.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 536}} [[Jul Variboba]] (ili Varibora,; ?.–1762.) napisao je epsku pjesmu o životu [[Sveta Marija|sv. Marije]], u kojem ovaj kanonizirani lik slika ljudski toplo kao oličenje majčinske ljubavi.<ref name="shqiperia">{{cite web|url=http://shqiperia.com/tr/letersia_shqiptare.php|website=shqiperia.com|title=Letërsia Shqiptare – A brief history of Albanian literature |accessdate=29. 9. 2017}}</ref>

Tijekom 18. stoljeća, književnost pravoslavnih i [[Islam|muslimanskih]] vjerskih kulturnih krugova svjedočila je pojačanom razvoju albanske književnosti. Anonimni pisac iz [[Elbasan|Elbasana]] preveo je brojne odlomke iz [[Biblija|Biblije]] na albanski jezik; T. H. Filipi, također iz Elbasana, preveo je [[Stari zavjet|Stari]] i [[Novi zavjet]] pod naslovom ''Dhiata e Vjetër dhe e Re''. Ti su se napori povećali u sljedećem stoljeću, kad je G. Gjirokastriti 1827. objavio prijevod cijelog Novog zavjeta, a [[Kostandin Kristoforidhi]] (1830–18951830.–1895.) preveo je velik korpus kršćanskih vjerskih spisa na oba albanska dijalekta. Riječ je o izdanjima koja su pomogla da se ta dva dijalekta ujedine u jedan književni jezik, čime su postavljeni temelji za uspostavljanje albanske nacionalne crkve s liturgijama na njihovom jeziku.<ref>[https://www.scribd.com/doc/86997/Albanian-literature-in-Greek-script- Albanian literature in Greek script] {{webarchive|url=https://web.archive.org/web/20131020053434/http://www.scribd.com/doc/86997/Albanian-literature-in-Greek-script- |date=20 October 2013}}</ref>

[[Datoteka:Old books.jpg|thumb|Stare bejtadžijske knjige.]]

Prvi značajniji pjesnik među bejtadžijskim autorima bio je [[Nezim Frakulla]] (1680–17601680.–1760.), koji je svoje prve pjesme pisao na turskom, perzijskom i arapskom jeziku, uključujući dva [[Divan (književnost)|divana]]. Između 1731. i 1735. napisao je jedan divan i raznu drugu poeziju na albanskom jeziku, kao i stihovani albansko-[[Turski jezik|turski]] rječnik. Njegov divan uključuje stihove koji se kreću od panegirike o lokalnim [[Paša|pašama]] i vojnim pohodima, do [[oda]] prijateljima i pokroviteljima, pjesme o odvajanju i čežnji za svojim prijateljima i ljubavnicama, opise prirode u proljeće, religiozne stihove, a posebno ljubavnu liriku.<ref name=Elsie1>{{cite book|last1=Elsie|first1=Robert|title=Albanin Literature: A short History|date=2005|page=38|publisher=I.B Tauris|isbn=9781845110314|url=https://books.google.com/books?id=ox3Wx1Nl_2MC&q=Albanian+literature+a+short+history}}</ref> Drugi poznati bejtadžijski pjesnik bio je [[Hasan Zyko Kamberi]], jedan od najboljih predstavnika muslimanske tradicije u albanskoj književnosti. Glavno mu je djelo pjesnička zbirka (''mexhmua'') od 200 stranica. Kamberijeva svjetovna poezija pokriva širok raspon tema.<ref name=Elsie1/> Kamberi prvi uvodi socijalnu notu u albansku književnost, tematizirajući je oko motiva teškog položaja žene, a u pjesmi ''Novac'' satirički napada društvo u kojem je novac vrhovna vrijednost.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 537}}

[[19. stoljeće|Devetnaesto stoljeće]], stoljeće nacionalnih pokreta na Balkanu, zateklo je Albance bez dovoljne tradicije jedinstvenog razvoja države, jezika i kulture, nego s individualističkim i regionalističkim mentalitetom naslijeđenim iz doba prevlasti klanova i rodovskih saveza i, samim tim, s nerazvijenom nacionalnom sviješću. No, narodna svijest nije bila uništena, nego je, naprotiv, dovoljno ojačala da su se na nju mogli osloniti kasniji preporoditelji. Godine 1878. osnovana je [[Prizrenska liga]], kao narodni i politički organ, s ciljem da se suprotstavi odlukama [[Berlinski kongres|Berlinskog kongresa]] kojikojima su zanemarivalizanemarivani albanskealbanski intereseinteresi. Premda taj pokušaj nije uspio, on je postavio temelje na kojima će se naposljetku doći do oslobođenja i neovisnosti (28. 11. 1912.).{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 537}} Razdoblje koje je tom povijesnom datumu neposredno prethodilo – dakle, druga polovina 19. i početak 20. stoljeća – naziva se Narodnim preporodom (''Rilindja Kombëtare''). Taj su pokret nadahnule ideje nacionalnog [[Romantizam|romantizma]] i [[Prosvjetiteljstvo|prosvjetiteljstva]], koje su se njegovale u krugovima albanske inteligencije, uglavnom u starijim sjedištima albanske emigracije u Italiji i novijim sjedištima u Istanbulu, Bukureštu, Sjedinjenim Državama, Sofiji i Kairu.

[[Datoteka:Jeronim de Rada (portret).jpg|thumb|right|200px|Veliki romantičarski pjesnik [[Jeronim de Rada]].]]

Dva najveća predstavnika albanskog [[Romantizam|romantizma]] 19. stoljeća bili su [[Jeronim De Rada]] (1814–19031814.–1903.) i [[Naim Frashëri]] (1846–19001846.–1900.),<ref>{{Citation |last=Elsie|first= Robert |title=Albanian literature: a short history |url=https://books.google.com/books?id=ox3Wx1Nl_2MC&pg=PA100 |accessdate=23. 3. 2021 |year=2005|month= |publisher= I.B. Tauris in association with the Centre for Albanian Studies |location= London |isbn=978-1-84511-031-4 |chapter=Writing in the independence period |quote= veliki izvor nadahnuća i svjetla vodilja za većinu albanskih pjesnika i intelektualaca |ref=|pages=100}}</ref> koji je rođen u Albaniji, školovan u školi "[[Zosimaja škola|zosimeja]]" u [[Janjina|Janjini]] te zatim emigrirao u [[Istanbul]], gdje je i umro. De Rada je albanski romantični pjesnik odgojen u ozračju europskog romantizma, a Frashëri je albanski romantičar i [[Panteizam|panteist]], koji u svojoj poeziji spaja utjecaj istočne poezije, posebno perzijske, s duhom poezije zapadnog romantizma.<ref name="Elsie2005-70">{{harvnb|Elsie|2005|p=70}}</ref>

[[Jeronim De Rada|De Rada]], rodom iz [[Kozenca|Kozence]], bio je romantičar po stilskom opredjeljenju i oslanjao se na tradiciju usmenog pjesničkog stvaralaštva.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 541}} Napisao je ciklus [[Epsko-lirska pjesma|epsko-lirskih pjesama]] u stilu albanskih rapsodija. U središtu [[Poema|poeme]] ''Pjesme o Milosau'' (''Këngët e Milosaos'', 1836) nalazi se priča iz 15. stoljeća o princu Milosau, sinu [[Skadar|skadarskog]] vladara, i njegovoj ljubavi sa siromašnom Rinom;<ref>{{Harvnb|Hamiti|2017|p=98–101}}</ref> zaljubljene razdvaja porijeklo i položaj, no kad potres poruši Skadar, nestaju sve podjele i ljubavna se idila može sretno završiti;{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 541}} tu je pjesmu francuski književnik [[Victor Hugo]] nazvao "nadopunom moderne romantične poezije".<ref>{{Harvnb|Hamiti|2017|p=112}}</ref> De Rada je 1839. objavio svoju drugu poemu, ''Pjesme Serafina Topije'' (''Serafina Topia''),<ref>{{Harvnb|Hamiti|2017|p=96}}</ref><ref>{{harvnb|Akademia|2002|p=101,544}}</ref> koja priča o tome kako se kći vojvode (duke) od [[Arta (Grčka)|Arte]], lijepa Serafina, zaljubljuje u Bozdara Stresa, čemu se njezini roditelji protive i udaju je za princa iz obitelji [[Dukagjini]]; nakon toga ona polako vene, a kad sazna za Bozdarovu smrt, od tuge umire; u poemi je prikazan i povijesni kontekst 1441–14681441.–1468.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 541}} U svojoj najvećoj poemi, ''Nepobjedivi Skenderbeg'' (''Skënderbeu i pafat''), na kojoj je radio do kraja života, De Rada pjeva o albanskom herojskom dobu i o [[Skenderbeg|Skenderbegu]], koji se pojavljuje kao opći heroj i kao simbol albanskog nacionalnog preporoda.<ref>{{Harvnb|Hamiti|2017|p=94-95}}</ref> Slijedeći tragove [[Johann Gottfried von Herder|Johanna Gottfrieda Herdera]], De Rada je promovirao ljubav prema narodnim pjesmama u svojoj poeziji, koju je obojio etnografskim bojama. Njegova djela odražavaju kako život Albanaca s njihovim karakterističnim običajima i mentalitetima, tako i albansku dramu iz 15. stoljeća, kada je Albanija došla pod osmansku vlast. Sukob između sreće pojedinca i tragedije nacije, prizori uz rijeke, žene koje skupljaju žito na poljima, muškarac koji odlazi u rat i supruga koja mu veže remen – sve su te slike prikazane u De Radinoj poeziji s mnogo nježnog lirskog osjećaja.<ref>G. De Rada, ''Opera Omnia'', vol. I, a cura di F. Altimari, Rubbettino Editore, Soveria Mannelli 2005, [https://books.google.com/books?id=4Zm_Bj6zc7EC&pg=PA53 pp. 53]</ref>

Pored De Rade, [[Gavril Dara i Ri]] (Gavril Dara mlađi, 1826–18851826.–1885.) istakao se pjesmom ''Posljednja pjesma Balje'' (''Kënga e Sprasme e Bala''), gdje je obrađen ljubavni zaplet oko Skenderbegovih suboraca Nika Peta i Pala Goljemija, zaljubljenih u lijepu Maru, koja se opredljejujeopredjeljuje za Nika, ali obojicu spasava od smrti koju im je bio namijenio njezin otac; poema završava smrću prijatelja Nika i Pala u borbama oko grada Bereta.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 542}} [[Zef Skiroi]] istaknuo se poemama poputkao što su ''Albanska zastava'' (''Flamuri i Arbërit'', 1885.), ljubavne idile ''Mili i Haidhia'' (''Mili e Hajdhia'', 1890.) i ''U tuđinu'' (''Te dheu i huaj'', 1891.); te poezijom, tradicionalnim pjesmama i zbirkama narodnog pjesništva,{{sfn|Elsie|2005|p=60–64}} a [[Françesk Anton Santori]] i [[Zef Serembe]] lirikom s osobnim temema itd.

[[Datoteka:Naim Frashëri.jpg|thumb|left|160px|[[Panteizam|Panteista]] i [[Romantizam|romantičar]] [[Naim Frashëri]].]]

[[Naim Frashëri]] napisao je pastoralnu pjesmu ''Bukolike'' ili ''Pastiri i zemljoradnici'' (''Bagëti e bujqësia'', 1886.), zbirku filozofskih, rodoljubivih i ljubavnih tekstova ''Ljetno cvijeće'' (''Lulet e verës'', 1890.), epsku pjesmu ''Povijest Skanderbega'' (''Histori e Skënderbeut'', 1898.), religioznu epsku pjesmu ''Qerbelaja'' (1898.), dvije pjesme na grčkom – ''O, ljubavi'' (''O, Eros'') i ''Istinska želja Albanaca'' (''O alithis pothos ton skipetaron'') –, neke pjesme na perzijskom, npr. ''San'' (''Tehajylat''), kao i mnoga eruditska djela na albanskom jeziku, uključujući ''Opću povijest''.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 538}} Frashëri je priznat kao najveći nacionalni pjesnik Albanaca. On je uspostavio moderne lirske stihove u albanskoj poeziji. U duhu [[Vergilije|Vergilijevih]] ''[[Bukolike|Bukolika]]'' i ''[[Georgike|Georgika]]'', u svojim ''Pastirima i zemljoradnicima'' (''Bagëti e bujqësia'') pjevao je uz rad zemljoradnika i pastira pišući himnu ljepotama svoje domovine i izražavajući nostalgiju emigrantskog pjesnika i ponos na albansko porijeklo. Čežnja za rodnim mjestom, planinama i poljima Albanije, grobovima predaka, uspomenama na djetinjstvo, nadahnjuju ga lirskom snagom i impulsom.<ref name="Akademia354">{{harvnb|Akademia|2002|p=354}}</ref>

[[Pashko Vasa]] (1825–1892,1825.–1892.; poznatiji kao Vaso Pasha), rođen u [[Skadar|Skadru]], piše rodoljubnu književnost. Godine 1879. objavljuje na francuskom i njemačkom ''Istinu o Albaniji i Albancima'' (''La vérité sur l'Albanie et les Albanais''), a u to vrijeme piše i pjesmu ''O Albanijo'' (''O moj Shqypni, e mjera Shqypni''), u kojoj kaže da ne treba vjerovati crkvama i džamijama, jer je prava vjera svakog Albanca – biti Albanac.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 539}} To je najčešće objavljivana pjesma u albanskoj književnosti, koja je pjevana tijekom borbi za obranu albanskih zemalja.<ref>{{Harvnb|Hamiti|2017|p=84}}</ref> [[Filip Shiroka]] (1859–19351859.–1935.), iz Skadra, piše rodoljubne pjesme ''Idi lasto'' (''Shko dallëndyshe''), ''Albanija'', ''Gjergj Kastrioti'' i ''Grob Skenderbega''.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 539}}

Krajem 19. stoljeća nastaju prvi [[roman]]i na albanskom jeziku: [[Françesk Anton Santori|Anton Santori]] (oko 1850./1894.), [[Sami Frašeri]] (1872.), [[Vaso-paša]] (1890.) i [[Ndoc Nikaj]] (1905.). Santori je bio Talijan albanskog porijekla,; 1858. napustio je [[Franjevci|Franjevce]] i samostanski život i napisao roman ''Prokleta kći'' (alb. ''Bija e mallkuar'') na talijanskom jeziku, no od romana nije sačuvan nijedan primjerak tako da se malo zna o njemu. Santori je kasnije napisao roman ''Sofia e Kominiatëve'', koji je ostao u rukopisu i objavljen u sljedećem stoljeću u 8 tomova. Bolje rečeno, imamou ovdjeovom primjeru ogleda se književni eksperiment koji nije stigao do čitalaca svoga vremena. Pak, albanska verzija Santorijeve ''Proklete kćeri'', jejeste na [[Arbereški jezik|arberešu]] tako da je ovo djelo teško razumljivrazumljivo osobi koja se služi standardnim albanskim<ref name="totaj"/>.

Sa Samijem Frašerijom ulazi se u zanimljiv prostor književnih dvosmislenosti. ''Taaşşuk-ı Talat ve Fitnat'' je roman objavljen na [[Turski jezik|turskom]] u Istanbulu oko 1872./1875. godine. [[Turska književnost]] ima svoju dugu tradiciju, ali dolazi do žanra romana prilično kasno. Suvremeni roman, inače, spada u europsku književnu maticu 17. ili 18. stoljeća i širi se svijetom uz europski [[kolonijalizam]]. Turska književnost je se otvorila europskoj književnostknjiževnosti kada su to naglo činili njezino društvo i vlast, dakle uz [[Tanzimat]] i za vrijeme [[Mladoturci|Mladoturaka]]. Potom Frašerijev ''Talat i Fitnat'' je prvi suvremeni roman u turskoj književnosti, a pošto je Frašeri trajno bio također jedna od najaktivnijih osoba u stvaranju i razvijanju albanske narodne političke svijesti, nije velika greška smatrati ovaj roman i dijelom albanske književnosti. Neovisno o tome dalida li je turska ili albanska, knjiga ''Talat i Fitnat'' imala je veliki uspjeh u svoje vrijeme i jako je utjecala na razvoj turskog romana. Radnja govori o velikoj nemogućoj ljubavi u [[Aksaray]]u. Talat se zajubljujezaljubljuje na prvi pogled u Fitnet, koja živi u strogoj porodici, pa da bi došao do nje maskira se u djevojku i prestavljapredstavlja se kao Ragiba. SljedeSlijede peripetije štokoje odovaj ovog romanaroman čine jednomjednim od zanimljivih primjeraka ljubavnog romana 19. stoljeća.

[[Vaso-paša]] je napisao roman ''Bardha iz Temala: scene iz albanskog života'' ({{jez-alb|Bardha e Temalit: Skena të jetës shqiptare}}; {{jez-fra|Bardha de Temal: Scènes de la vie albanaise}}) za vrijeme dokkad je bio namjesnik ([[mutasarif]]) [[Mutasarifat Libanonske Planine|Libanonske planine]], gdje je predstavljao vlast sultana [[Abdul Hamid II|Abdulhamida II]]. U to vrijeme je napisao više knjiga na francuskom, među koje spada i ''Bardha iz Temala'', objavljena u Parizu 1890. godine. Roman se osniva na istinitoj priči koja se dogodila u Skadru 1842. godine. Priča je o Bardhi, kći bogate katoličke obitelji, koja se udaje protiv svoje volje Luli a povratkom u Skadar se zaljubljuje u jednog mladića s kojim će dijeliti mnoge interese, izričito književnost. Sudbina će ju prevesti preko mnogih kolebanja, ali će junakinja konačno odustati od svoje ljubavi i prihvatiti svoju sudbinu žene. Brak se ne raskida a život teče dalje.<ref name="elsievasopasa">{{Cite web |url= http://www.albanianliterature.net/authors/classical/vasa/index.html |title= Pashko Vasa |accessdate=24 april 2021 |author= [[Robert Elsie]] |work= Albanian Literature |publisher= |date=}}</ref>

Preteča je albanske duge proze svećenik [[Ndoc Nikaj]]. Povijest ga pamti po predanosti u osnivanju novih listova, časopisa i samostalnih naklada, a pisao je književna djela, kao što je istorijski roman ''Opsjednuti Skadar'' ({{jez-alb|Shkodra e rrethueme}}) i sedam drugih neobjavljenih romana. ''Opsjednuti Skadar'' govori o ratu Albanaca protiv [[Crnogorci|Crnogoraca]]. NekiMoguće kažuje da je napisan 1905. i da je objavljen tek 1967. godine u [[Narodna Republika Albanija|komunističkoj Albaniji]], a drugipostoje i tvrdetvrdnje kako je knjiga bila objavljena već 1913. godine.{{sfn|Elsie|2005|p=88–89}}

Dakle, može se zaključiti da se prvi albanski romani rađaju iz pera ljudi albanskog porijekla, koji su bili stranci u tuđim zemljama (izuzev Nikaja), na primjer u južnoj Italiji. Podržavali su Albanski narodni preporod, pojam već razvijen diljem Europe pa i svijetom, što nije bio nacionalizam nego neki vid revolucionarnog otpora i pobune jednog malog koloniziranog naroda protiv imperialističkeimperijalističke sile. Pritom je u ta doba roman bio idealni oblik književnog narativa jer on istovremeno obrazuje (odnosno opismenujeopismenjuje), kroz nevolje svojih junaka i snažna osjećanja stvara političku svijest, daje istorijsku dubinu priči o identitetu (odakle smo? odakle potičemo?) a podsvjesno ocrtava granice nacionalne zajednice i oslikava njezino društveno stanje. Pak, za romane trebaju izdavači i tiskare, odnosno tržište na kojem će npr. roman na albanskom biti tiskan i stići do čitalaca.

[[Datoteka:Andon Zako Çajupi.jpg|thumb|200px|Romantičarski pjesnik [[Andon Zuko-Çajupi]].]]

Svijet romantičnog junaka i burnih osjećaja unijela je u albanski romantizam poezija [[Zef Serembe|Zefa Serembea]] (1843–19011843.–1901.), koji obrađuje motive rodoljublja, ljubavi i prijateljstva.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 542}} Pjesništvo [[Ndre Mjeda|Ndrea Mjede]] i [[Andon Zuko-Çajupi|Andona Zaka Čajupija]], koji su živjeli i stvarali krajem razdoblja preporoda, nosi elemente raspada umjetničkog sustava romantizma u albanskoj književnosti. [[Ndre Mjeda]] (1866–19371866.–1937.), fratar proganjan od crkvenih vlasti zbog svojih naprednih pogleda, osnovao je 1902. u Skadru društvo "Agimi" (Zora), koje se zalagalo za reformu albanskog pravopisa – za svaki glas po jedno slovo; objavljuje manju poemu ''Plač slavuja'' (''Vaji i bylbylit'', 1887.), djelo ''Omladina'' (''Juvenilja''), u kojem izražava suosjećanje s najsiromašnijima, te svoje najvrijednijenajvrednije pjesničko ostvarenje, ''Slobodu'' (''Liria'', 1937.), prožeto herojskim ozračjem borbe Albanaca protiv Turaka 1908–19111908.–1911.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 539}}

[[Andon Zuko-Çajupi]] (1866–19301866.–1930.) rustikalni je pjesnik, tip narodnog barda, zvan "mistralom Albanije"; u albansku je književnost unio komediju običaja i tragediju s historijskom tematikom. Diplomirao je na francuskom koledžu u [[Aleksandrija|Aleksandriji]] i na [[Sveučilište u Ženevi|Sveučilištu u Ženevi]], pa je, kao dobar poznavatelj [[Francuska književnost|francuske književnosti]], među prvima preveo na albanski [[Jean de La Fontaine|La Fontaineove]] basne, otvarajući tako put prevođenju i usvajanju djela svjetske književnosti na albanski jezik, što je bio i ostao jedan od glavnih načina komunikacije sa svjetskom kulturom. Njegovo je remek-djelo ''Otac Tomori'' (''Baba Tomori'', 1902.), zbirka pjesama nazvana po planini na jugu grada [[Berat|Berata]]; u zbirci, pored patriotskih, nalazimonalaze se psihološke i ljubavne teme, kao i satirički intoniraneintonirani povijesnepovijesni sadržajesadržaji (pjesme ''Junak Albanije'', ''Plač'', ''Poslovi boga'', ''Sultan'' i dr.), a nalazimonalazi ga se i kako napada muškarce koji ljenčare dok im žene rade teške poslove.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 539}}

Na albanskoj neovisnosti radi [[Luigj Gurakuqi]] (1879–19251879.–1925.), čije su patriotske pjesme imale veliki odjek (''Geg Postripi'', ''Zahvala kosovskom rodoljubu''), a najbolje mu je djelo ''Ustrajnost'' (''Qindresa''); u nastojanju da kodificira albansku [[Metrika|metriku]], napisao je raspravu ''Verzifikacija na albanskom jeziku'' (''Vargënimi n'gjuhë shqype'', 1904.).{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 539}} [[Aleks Stavri Drenova]] (1827–19471827.–1947.), iz okoline Korče, gdje je završio grčku gimnaziju, ostatak života provodi u [[Rumunjska|Rumunjskoj]], gdje se povezuje s albanskim emigrantima. Piše rodoljubnu poeziju s idejom ujedinjenja svih snaga u borbi za oslobođenje (zbirka ''Sunčevi zraci'' [''Rreze drite''], 1904.) te kritizirajući vrhove albanske buržoazije (zbirka ''Snovi i suze'' [''Ëndrra e lot''], 1912.). U trećoj zbirci, objavljenoj nakon stjecanja nezavisnostineovisnosti, ''Psalmi kaluđera'' (''Psallme murgu'', 1930.), dolaze do izražaja pjesnikove sumnje i umor, s primjesom dekadentnih i mističnih motiva.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 540}}

[[Risto Siliqi]] (1882–19371882.–1937.), sudionik [[Albanski ustanak 1912.|ustanka 1911–19121911.–1912.]], pjeva o svojim borbenim iskustvima i rodoljubnim osjećajima u zbirci ''Ogled krvavih dana'' (''Pasqyra e ditëve ë përgjakshme'', 1912.), slaveći osobito junaštvo gorštaka iz sjeverne Albanije.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 540}} [[Mihal Grameno]] (1872–19311872.–1931.), iz [[Korča (Albanija)|Korče]], uređivao je niz listova, bio važan publicist, pisao pjesme koje su u njegovo vrijeme bile dosta popularne (''Za domovinu'', ''Blagoslov slobodi'' i dr.), no najvažniji je po pripovijetkama sa socijalnom tematikom, npr. ''Grob krštenja'' (''Varr'i pagëzimit''), ''Poljubljena'' i ''Dimnjak'', kao i po drami ''Smrt Pira'' (''Vdekja e Pirros'', 1906.), u kojoj nalazimose koncepcijumože naći koncepcija buduće albanske države.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 540}} [[Foqion Postoli]] (1889–19271889.–1927.), uz dramu ''Dužnost majke'' (''Detyrë e mëmës'', 1922.), napisao je dva romana: u romanu ''Za obranu domovine'' (''Për mbrojtjen e atdheut'', 1919.) opisuje sudbonosne događaje od 1895. do [[Balkanski ratovi|balkanskih ratova]], a u romanu ''Cvijet uspomene'' (''Lulja e kujtimit'', 1922.) slika ne samo borbu protiv Turaka nego i ono što on vidi kao mračne strane grčkog nacionalizma.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 540}}

Nakon povlačenja Turaka s Balkanskog poluotoka, Albanija je u [[Vlora|Vlori]] (Valoni) [[Proglašenje nezavisnosti Albanije|proglašena nezavisnomneovisnom državom]] [[28. studenog]] [[1912|1912.]] godine, a tada se u okviru albanskog društva među različitim političkim strujama rasplampsavaju političke borbe, što 1924. dovodi i do kratkotrajne buržoasko-demokratske revolucije, a nakon njezinog sloma uvodi se [[Zog od Albanije|ZoguovZogov]] monarhistički režim (1928–19391928.–1939.). Tijekom njegove vlade mnogi su pisci i kulturni djelatnici zatvarani i proganjani, pa književnost tzv. razdoblja neovisnosti (1912–19391912.–1939.) nekimože ispitivačise dijeledijeliti na "reakcionarnu" i "naprednu".{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 542}} Na čelu prve je rimokatolički kler u Skadru, s istaknutim reakcionarno nastrojenim piscima i publicistima, koji nerijetko "književno oživljuje lažnu seosku idiliku".{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 542}} Najistaknutiji je među njima [[Gjergj Fishta]] (1871–19401871.–1940.), koji je, želeći Albancima dati nacionalni ep, napisao ''Lutnju po visokom gorju'' (''Lahuta e malësisë'') u 17.000 stihova i; u njemuovom epu nastojao je oživjeti legendarnu epohu albanske povijesti, prikazujući borbe sjevernih gorštaka protiv slavenskih navala. Na istom su rustikalno-rodoljubnom tragu njegove pjesničke zbirke ''Domovina vila'' (''Mrizi i Zanave'') i ''Pariški ples'' (''Vallja e Parrizit''), gdje prevlađuje religiozna tematika. Okušao se i u satiri (''Ose sa Parnasa'' [''Anxat e Parnasit''] i ''Babatin magarac'' [''Gomari i Babatasit'']) i u drami s biblijskim i mitološkim temama.

[[Fan Noli]] (1882–19651882.–1965.) jedan je od najistaknutijih predstavnika napredne književnosti. Bio je svestrana ličnost: ugledni pjesnik, povjesničar, dramaturg, esteta i muzikolog, publicist, prevoditelj i majstor albanskog jezika. Noli je svojom poezijom, nefiktivnom, znanstvenom i vjerskom prozom, kao i svojim prijevodima, odigrao temeljnu ulogu u razvoju modernog albanskog jezika. Predgovori koje je pisao vlastitim prijevodima djela svjetske književnosti učinili su ga najistaknutijim albanskim [[Književni kritičar|književnim kritičarem]] međuratnog razdoblja. Kao žestoki protivnik feudalne hijerarhije, Noli piše prvu ozbiljniju albansku dramu, pod naslovom ''Izraelci i Filistejci'' (''Izraelitë e Filistinë'', objavljena 1907.), u kojoj se obračunava s reakcionarnim snagama. Koristi i biblijske motive da bi s pomoću aluzija i satire kritizirao vladajuće slojeve, npr. u pjesmama ''Marš Krista'', ''Krist s korbačem'' i ''Mojsije u šumi''. U sugestivnim političkim elegijama – ''Prognani samrtnik'' (''Syrgjyn vdekur'', 1926.), ''Dragobijska špilja'' (''Shpelle e Dragobisë'', 1925.) – oplakuje tragično preminule suborce, a u svojoj najboljoj pjesmi ''Obalama rijeke'' (''Anës lumenjve'', 1930.) tuguje što narod pati pod terorom.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 543}}

[[Datoteka:Migjeni11.jpg|thumb|right|200px|Millosh Gjergj Nikolla ([[Migjeni]]).]]

Tipični predstavnik [[Realizam (književnost)|realizma]] bio je [[Millosh Gjergj Nikolla]], poznat pod kraticom Migjeni (1911–19381911.–1938.), koji je također pripadao naprednoj revolucionarnoj književnosti. Pisao je pjesme i [[Novela|novele]] s opisima teškog života narodnih masa i pozivima na konačnu narodnu pobjedu (pjesme ''Sinovi novog stoljeća'', ''Buđenje'' i dr.) Pjesme su mu sakupljene u zbirci ''Slobodni stihovi'' (''Vargjet e lira'', 1936.), ali zbog pjesnikove napredne orijentacije nisu bile puštene u prodaju. Prozna su mu djela još jače natopljena socijalnom tematikom i slikaju tragični položaj pojedinca u tadašnjem društvu: ''Legenda o kukuruzu'' (''Legjenda e misrit'') govori o gladi i bijedi i svrstava se među najjača albanska prozna svjedočnastva uopće, a ''Zabranjena jabuka'' (''Mollë e ndalume'') slika gradske muke radnika.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 543}} Neke su Migjenijeve priče pravi [[roman|romani]] u malom; njihove teme predstavljaju sukob pojedinca s institucijama te patrijarhalni i konzervativni moral. Buntovna priroda Migjenijevog talenta razbila je tradicionalizam albanske poezije i proze unoseći novi stil i forme u poeziju i prozu. Jedan je od najvećih reformatora albanske književnosti i prvi veliki moderni albanski književnik.

[[Haki Stërmilli]] (1895–19531895.–1953.), iz [[Debar|Debra]], odlazi 1924. u emigraciju, ali ga [[Kraljevina Jugoslavija|jugoslavenske]] (od Kraljevine) vlasti nekoliko godina kasnije vraćaju u Albaniju, gdje je zatočen i tada piše roman ''Tamnica'' (''Burgu'', 1935.), a najboljim se njegovim djelom smatra roman ''Kad bih bio dječak'' (''Sikur t'isha djalë'', 1936.), gdje je živo prikazan težak život albanske žene pod [[Feredža|feredžom]].{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 543}} [[Lasgush Poradeci]] (1896–19871896.–1987.) autor je vrijedne lirike, koji je među emigrantima u Rumunjskoj objavio zbirke ''Kolo zvijezda'' (''Vallja e yjve'', 1933.) i ''Zvijezda srca'' (''Ylli i Zemrës'', 1937.), koje obrađuju rodoljubnu tematiku, ali odišu i osobnim doživljajima prirode i evociraju ljepotu albanskih pejzaža, npr. u pjesmi ''Jezero drijema'' (''Dremit liqueri''), a neke su mu ljubavne pjesme izrazito kontemplativne i pokazuju jače utjecaje europskog modernizma.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 543}}

Premda je albansko društvo imalo puteve izraza i svoga razvitka u Osmanskom Carstvu, npr. [[Priştineli Mesihi|Mesihija]] ili brojne ličnosti koje su sudjelovale u životu na stambolskom dvorcu, turska vlast nad Albanijom nije pomogla albanskom jeziku i književnosti, tako da je kazališna baština albanskog naroda vrlo mlada i počinje krajem 19. stoljeća.{{sfn|Banham|1992|loc=str. 14}} Elsie ističe kao uzrok toga zakašnjenja činjenicu što profesionalna kazališta nastaju u gradskim društvima dok je Albanija imala značajno ruralno društvo i nedostajale su joj velike gradske sredine.<ref name="elsie-theare">{{cite web|url=http://www.elsie.de/pdf/articles/A1993Theatre.pdf|title=Robert Elsie, Albanian Theatre|date=|accessdate = 26. 044. 2021.}}</ref>

Prva drama je [[Koto Xoxhi|Xoxhijeva]] ''Svadba u Lunxhërima''{{sfn|Banham|1992|loc=str. 14}} (alb. ''Një Dasmë në Lunxhëri'') napisana oko 1824–18251824.–1825. i prvi put izvedena u Đirokastri 1874. godine.{{sfn|Banham|1992|loc=str. 14}} Slijedi drama ''Badnje veče'' (alb. ''Nata Këshnellavet'') talijansko-albanskog franjevca [[Leonardo De Martino|De Martinoa]] (1830–19231830.–1923.),{{sfn|Banham|1992|loc=str. 14}} što će biti prvo djelo napisano na tlu Albanije, u Skadru 1880. godine,;<ref name="elsie-theare"/> iu uovom kojemdjelu je De Martino preinačio jedno [[Alessandro Manzoni|Manzonijevo]] djelo. Među ranimrane albanskimalbanske dramamadrame spada i ''Čifutov sin'' (alb. ''I biri i çifutit'') katoličkog autora [[Pashko Babi|Pashkoa Babija]] (1843–19051843.–1905.); komad je predstavljen februara 1882. u Ksaverskoj gimnaziji u Skadru.<ref name="elsie-theare"/> [[William Shakespeare|Shakespearov]] ''[[Othello]]'' izveden je u Korči 1889. godine,{{sfn|Banham|1992|loc=str. 14}} a postoje i svjedočanstva o didaktičnim i patriotskim skečevima autora [[Gjerasim Qiriazi|Qiriazija]] i [[Petro Nini Luarasi|Ninija]].{{sfn|Banham|1992|loc=str. 14}}

Početkom 20. stoljeća jedan od najaktivnijih albanskih intelektualaca [[Fan Noli]] prevodio je [[Eshil]]ove, [[William Shakespeare|Shakespearove]] i [[Henrik Ibsen|Ibsenove]] drame, te je 1902. napisao svoju ''Izraelci i Filistejci'' (alb. ''Israelitë dhe filistinë''), u kojoj je glavna starozavjetna tema a podvrgava se problemima albanskog narodnog pokreta.{{sfn|Banham|1992|loc=str. 14}} U Egiptu i u istim godinama, [[Andon Zako Çajupi|Çajupi]] je napisao više dramskih djela, među kojima valjaje moguće istaknuti komediju ''Četrnaestogodišnji mladoženja'' (alb. ''14 vjec dhëndër'', 1902.) i tragediju ''Zemaljski heroj'' (alb. ''Burr 'i dheut'', 1907.) o [[Skenderbeg]]ovoj borbi. Nešto kasnije, [[Mihal Grameno]], pri svojemsvom povratkompovratku iz [[Sjedinjene Američke Države|Sjedinjenih Država]], piše u antiklerikalnom zanosomzanosu tročinsku komediju ''Proklestvo albanskog jezika'' (alb. ''Mallkimi i gjuhës shqipe'', 1921.). Suprotnim se smjerom kreće svećenik [[Gjergj Fishta|Fishta]] na većinski katoličkom sjeveru Albanije, prevodeći [[Molière]]a, [[Euripid]]a i pišući tragediju ''Juda Makabé'' (1914.). [[Kristo Floqi]] je bio vrlo bitna politička ličnost pri stvaranju države Albanije. Bliski suradnik [[Fan Noli|Nolija]] i [[Faik Konica|Konice]] i kasniji dužnosnik kralja [[Zog od Albanije|ZoguaZoga]], napisao je brojna dramska djela, većinom komedije, pa i tragedije u kojima se preispituju problemi nacionalnog pitanja kao što su ''Vjera i nacija'' (alb. ''Fe e kombësi'') i ''Trijumf slobode'' (alb. ''Triumfi i Lirisë''), ili se osvrće na istorijsku prošlost (''Karlo Topija''; ''Piro Neoptolemi''; ''Qyprilinjtë''; ''Skanderbeu n'Itali''). Sličnim putevima kreće dramsko pisanje dva katolička svećenika, [[Vinçens Prennushi|Prennushija]] i [[Ndre Zadeja|Zadeje]], potonji na polju [[melodrama|melodrame]]. Kazališnih doprinosa ima i među [[Foqion Postoli|Postolijevim]] radovima a [[Haki Stërmilli]] između 1923. i 1924. piše više djela o srpskom napadu nadna albanskomalbanski narodunarod.{{sfn|Banham|1992|loc=str. 14}} Drame [[Ethem Haxhiademi|Haxhiademija]] su nastavile mitološku i povijesnu tematiku, a s druge strane [[Ilo Mitkë Qafëzëzi|Ilo Mitkë]] piše 1936. godine zanimljivu komediju ''Učitelj Gjoka'' (alb. ''Dhaskal Gjoka'') čija je scena u jednoj školi u Korči. Zasebnu pričipriču čini slučaj slavnog dramskog glumca [[Alexander Moissi|AlexandraAlexandera MoissiMoissija]]. Porijeklom iz Albanije, obrazovao je se u austro-ugarskom prostoru i od 1899. do 1935. imao je sjajnu karijeru diljem europskimeuropskih najznačajnijimnajznačajnijih kazalištimakazališta (Beč, Prag, Berlin, turneja u Rusiji, Sankt-Petersburg, Salzburg).<ref name="elsie-theare"/>

[[Datoteka:National_Theater_of_Albania.jpg|thumb|right|250px|Narodno kazalište u Tirani danas.]]

Ako je sva dotična produkcija od 1874. naovamodo suvremenijega doba težila prema ostvarenju javnih kazališta u Albaniji, ona će i nakon proglašenja samostalnosti države Albanije (novembar 1912.) mahom ostati na tiskanom papiru<ref name="elsie-theare"/> a dramaturgija – u razočarenju. Naime, prva polovica stoljeća će se pokazati kao burno vrijeme sa malo prostora za dramski izraz: [[Prvi svjetski rat|Veliki rat]] (1914–1918tzv. Veliki rat; 1914.–1918.), autokratska vlast kralja [[Zog od Albanije|ZoguaZoga]] (1925–19391925.–1939.), pa kolonijalizam talijanskog [[fašizam|fašizma]] (april 1939. – septembar 1943.) i napokon njemačkog [[nacizam|nacizma]] (do 1945.). Neke prve kazališne skupine su se stvorile u Skadru i Korči,<ref name="elsie-theare"/> dva najbitnija centra albanske kulture, jer je TiranjaTirana poslije Prvog svjetskog rata bila još uvijek selo.<ref name="elsie-theare"/> Potom imamoje manjedošlo pojavedo manjih pojava u Draču, Vlori, Pogradcu, Elbasanu, Beratu, Đirokastru i Boboshtici.<ref name="elsie-theare"/> Ozbiljan pokušaj je napravio [[Sokrat Mio]], kazališni redatelj obrazovan u [[Pariz]]u, sa svojim kazališnim ansamblom, ali bezuspješno.{{sfn|Banham|1992|loc=str. 15}} Umjetnost u to doba ima manju ulogu{{sfn|Banham|1992|loc=str. 15}} pa su čak mnogi kazališni ansambli progonjeni.{{sfn|Banham|1992|loc=str. 15}} Uostalom, počeci dramskih izvedba u Albaniji su također slabo proučeni a profesionalne izvedbe u to vrijeme su bile pojava vezana uz inozemstvo i strance.<ref name="elsie-theare"/> Godine 1926. u Tirani je otvoreno prvo Narodno kino-kazalište, sa prvom prestavom koja jepredstavom izvedenaizvedenom 1927. godine.

Bolja vremena došla su nakon oslobođenja u [[Drugi svjetski rat|Drugom svjetskom ratu]] (novembar 1944.) zato što tada kazalište ulazi u politički nacrt Komunističke partije. Već za vrijeme borbe razvio se neki vid moralističkih kazališnih prestavapredstava među partizanima.{{sfn|Banham|1992|loc=str. 15}}<ref name="elsie-theare"/> Dana 24. maja 1944. je osnovan u oslobođenom selu Përmet{{sfn|Banham|1992|loc=str. 15}} pokraj Đirokastre prvi ansambl profesionalnog kazališta. Ono se godinu kasnije preselilo u Tiranu{{sfn|Banham|1992|loc=str. 15}} i igralo u zgradi Državnog profesionalnog kazališta (''Teatër Profesionist i Shtetit''), sagrađenoj 1939. za vrijeme talijanske okupacije kao kino-kazalište (zvalo se ''Kinema Teater Kosova'', arhitekt Giulio Bertè) i preimenovanoj 1991. u Narodno kazalište (''Teatri Kombëtar''). Pokretač ansambla bio je [[Božidar Nikolić|Boža Nikolić]],<ref>{{cite web|url=https://kultura.rs/objekat/2669804-foto-vlada-bencic|title=Božidar Boža Nikolić u predstavi Đido|date=|accessdate = 26. 04. 2021.}}</ref>{{sfn|Banham|1992|loc=str. 15}} a 26. septembra 1945. u Tirani su predstavili [[Janko Veselinović|Veselinovićevu]] dramu ''Đido'' (1908.).{{sfn|Banham|1992|loc=str. 15}}

Albanija je u travnjuaprilu 1939. godine pala pod vlast [[Fašistička Italija|fašističke Italije]], a nakon oslobođenja [[29. studenog|29. novembra]] [[1944]]. književnost se, na temeljima [[Socijalistički realizam|socijalističkog realizma]], okreće socijalnim temama.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 544}} No, drastična politička promjena nakon komunističkog preuzimanja vlasti u Albaniji prekinula je veze s književnom tradicijom od prije [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]]. Novi režim imao je krajnje sumnjičav odnos prema intelektualcima i književnicima, koji su viđeni kao predstavnici "starog režima". Te su godine karakterizirali novi progoni pisaca.<ref name="Shatro1">{{cite book|last1=Shatro|first1=Bavjola|title=Between(s) and Beyond(s) in Contemporary Albanian Literature|date=2016|publisher=Cambridge Scholars Publishing|isbn=9781443899970|page=43}}</ref> U političkom i kulturnom kontekstu socijalističke [[Narodna Republika Albanija|socijalističkeNR Albanije]], pisci su mogli odabrati ili potpunu poslušnost i služenje režimu, kompromis sa strujama u Udruženju književnika ili prestati objavljivati svoja djela. Ova treća opcija dovela je do stvaranja "književnosti u ladicama", čiji su glavni predstavnici bili [[Zef Zorba]] i [[Primo Shllaku]]. Ipak, zahvaljujući strogom nadzoru komunističkih vlasti, vrlo je mali broj književnika uspio sakriti svoja djela, a nitko nije mogao distribuirati njihova djela čak ni ilegalno, pa [[samizdat]] nije postojao tijekom cijelog komunističkog razdoblja u Albaniji.<ref name="Shatro2">{{cite book|last1=Shatro|first1=Bavjola|title=Between(s) and Beyond(s) in Contemporary Albanian Literature|date=2016|publisher=Cambridge Scholars Publishing|isbn=9781443899970|pages=50–52}}</ref>

[[Datoteka:Petro Marko (i ri).jpg|thumb|200px|[[Petro Marko]].]]

Novo doba vidljivo je, primjerice, u djelu [[Dhimitër Shuteriqi|Dhimitëra Shuteriqija]] (1915–20031915.–2003.), koji je u predratnom razdoblju bio [[Simbolizam (književnost)|simbolistički]] nastrojen pjesnik, a u novom razdoblju priklanjapriklanjao se [[Realizam (književnost)|realizmu]]. Piše jasne i razumljive stihove, u pripovijetkama ''Čika Demo'' i ''Sumnje Jonuza Randže'' realistički opisuje ljude oslobođene borbom i revolucijom, a u romanu ''Osloboditelji'' (''Çlimtarët'') prikazuje preobražaj albanskog društva.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 544}} [[Shefqet Musaraj]] (1914–19861914.–1986.) objavljuje 1944. pamlfet ''Epopeja Narodne fronte'' (''Epopeja e Ballit Kombëtar''), a smisao za humor dolazi mu do izražaja osobito u poduljoj pripovijesti ''Ja sam bio Čobo Rapuši'' (''Isha unë Çobo Rrapushi'', 1968.).{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 544}} Mnogo je značajniji romanopisac [[Sterjo Spasse]] (1914–19891914.–1989.), koji je svoju spisateljsku djelatnost započeo prije rata romanom ''Zašto...?'' (''Pse...?'', 1935.), a za vrijeme rata napisao roman ''Afërdita'' (1944.), gdje lik seoske učiteljice svladava sve prepreke okupatora. Nakon rata produbljuje tu tematiku romanima ''Oni ne bijahu sami'' (''Ata nuk ishin vetëm'', 1952 ) o bijedi seoskog života u ZoguovoZogovo vrijeme, ''Afërdita ponovo na selu'' (''Afërdita pësëri në fshat'', 1955.) o predratnoj učiteljici nakon oslobođenja, ''Vatre...'' (''Zjare...'', 1972.) o socijalističkoj izgradnji zemlje te ''Buđenje'' (''Zgjimi'', 1974.) o razdoblju nacionalnog preporoda Albanaca.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 544}}

[[Petro Marko]] (1913–19911913.–1991.) svoje iskustvo u [[Španjolski građanski rat|španjolskomŠpanjolskom građanskom ratu]] ugrađuje u roman ''Zbogom'' (''Hasta la vista'', 1957.), koji se prije svega bavi sudbinom albanskih dobrovoljaca, ali s naglašenom idejom međunarodne solidarnosti. To je i tema romana ''Posljednji grad'' (''Qyteti i fundit'', 1960.), koji se bavi Drugim svjetskim ratom, ali tako da izbjegava nacionalistički žar i prikazuje Talijane koji uviđaju svu strahotu raturata. Među ostalim su mu romanima ''Doba oružja'' (''Stina e armëve'', 1966.), ''Halimi'' (1969.), ''Ultimatum'' (1972.) i drugi.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 544–545}} [[Fatmir Gjata]] (1922–19891922.–1989.), romanopisac i pripovjedač, u romanu ''Prevrat'' (''Përmbysja'', 1954.) slika seljakovu ideološku transformaciju u okolnostima partizanske borbe, a u romanu ''Močvara'' (''Kënete'', 1959.) opisuje narodnu akciju isušivanja močvarnoga kraja i živo analizira psihologiju kolektiva.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 545}} Na istom je tragu [[Kolë Jakova]] (1917–20021917.–2002.), čija drama ''Naša zemlja'' (''Toka jonë'', 1954.) slika ljude u revoluciji s posebno oživljenim likom jednostavne gorštakinje, a u poemi ''Heroji Viga'' (''Herojt e Vigut'', 1953.) opisuje jednu epizodu partizanske borbe.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 545}} [[Llazar Siliqi]] (1924–20011924.–2001.) na oratorsko-patetički način opijeva oslobođenje, pa tako poema ''Prishtina'' (1949.) predstavlja pravu odu komunističkom duhu Albanaca zatočenih u tom njemačkom logoru, u kojem je i sam bio zarobljen, a poema ''Preporod'' (''Ringjallja'', 1959.) slavi obnovu zemlje i novi socijalistički poredak.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 545}}

[[Jakov Xoxa]] (1923–19791923.–1979.) nastavlja realističku tradiciju, pa tako u romanu ''Mrtva rijeka'' (''Lumi i vdekur'', 1965.) daje potresnu sliku propadanja seljaka u predratnoj Albaniji, a u romanu ''Bijeli jug'' (''Juga e bardhë'', 1971.) bavi se poslijeratnim razdobljem i kritizira rastuću birokraciju, oličenu u jednom liku "gotovo demonskih dimenzija".{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 545}} Pjesnik i prozaik [[Dritëro Agolli]] (1931–20171931.–2017.) u cijelosti se bavi poslijeratnim razdobljem, pa u poemi ''Očevi'' (''Baballarët'', 1969.) suprotstavlja poglede dvaju pokoljenja, očeva i djece, na revoluciju, a u romanu ''Komesar Memo'' (''Komisari Memo'', 1970.) prikazuje ulogu komunista u buđenju narodnih masa.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 545–546}} [[Dhimitër Xhuvani]] (1934–20091934.–2009.) slika životne drame pojedinaca kako u zbirci pripovijedaka ''Posljednje zvono'' (''Këmbana e fundit'', 1959.) tako i u romanu ''Ponovo na nogama'' (''Përsëri në këmbë'', 1970.), koji je doživio velik uspjeh i bio dramatiziran za scenu, a prikazuje junaka koji je izgubio obje noge, ali ne i vjeru u život; roman ''Fan Smajli'' (1971.) bavi se radništvom.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 546}} [[Ali Abdihoxha]] (1923–20141923.–2014 ) romanom ''Tri boje vremena'' (''Tri ngjyrat e kohës'', 1965–19721965.–1972.<!--?-->) vraća se partizanskoj tematici i ratnom razdoblju,{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 546}} a objavio je i romane ''Jedna burna jesen'' (''Një vjeshtë me stuhi'', 1959.), priče ''San i svjetlost'' (''Ëndra dhe dritë'', 1963.), romane ''Veliki dvoboj'' (''Dueli i madh'', 1975 ), ''Vile u predrađupredgrađu'' (''Vila në periferi'', 1982.), ''Kronika jedne noći'' (''Kronika e një nate'', 1984.), ''Izazov'' (''Sfida'', 1987.), ''Palače'' (''Sarajet'', 1997 ), ''Cijena jedne pustolovine'' (''Çmimi i një aventure'', 2006.).

[[Datoteka:Jeta e Re.jpg|thumb|170px|Naslovnica prištinskog književnog časopisa ''[[Jeta e Re]]'' iz 1974. godine.]]

Albanska književnost na [[Kosovo (regija)|Kosovu]] nakon Drugog svjetskog rata bila je nastavak prethodne tradicije albanske književnosti.{{sfn|Aliu|2012|p=5, 10}} Izvan Albanije, albanski pisci nisu u svom stvaralaštvu bili ograničeni uskim okvirima socijalističkog realizma, koji su gušili književnost u Albaniji, premda je i na Kosovu albanska književnost znala doći u sukob s vladajućom [[SFRJ|jugoslavenskom]] (SFR-jugoslavenskom) ideologijom.<ref name="Elsie2">{{cite book|author1=Robert Elsie|authorlink1=Robert Elsie|title=Albanian Literature: A Short History|date=2005|publisher=I.B.Taurus|isbn=1-84511-031-5|pages=27-30|language=en}}</ref>{{sfn|Aliu|2012|p=19}} Na Kosovu su se pojavili novi talenti u poeziji, kao što su [[Esad Mekuli]], [[Ali Podrimja]], [[Azem Shkreli]].;<ref name="Elsie" /> a neko vrijeme i [[Martin Camaj]].<ref>{{Cite web|url=https://books.google.al/books/about/Let%C3%ABrsia_Shqipe.html?id=kdfaoQEACAAJ&hl=en&output=html_text&redir_esc=y|title=Trilogia Albanica III: Albanian Literature: Social Perspectives|publisher=Princi|last=Pipa|first=Arshi|year=2014|pages=172|trans-title=Albanska trilogija III: Albanska književnost: Socijalne perspektive|isbn=978-9928-4090-9-6|authorlink=Arši Pipa|origyear=1978|language=en, sq}}</ref> [[Adem Demaçi]] i, posebno, [[Anton Pashku]] pojavili su se prvo u prozi,<ref name="Elsie" /><ref>{{cite book|last=Elsie|first=Robert|author-link=Robert Elsie|title=Historical Dictionary of Kosovo|url=https://books.google.com/books?id=Pg-aeA-nUeAC&printsec=frontcover|year=2010|isbn=978-0-8108-7483-1|pages=179–180|language=en}}</ref> a za njima su slijedili [[Musa Ramadani]], [[Sabri Hamiti]], [[Eqrem Basha]] i dr. Godine 1949. godine u [[Priština|Prištini]] je osnovan književni časopis ''[[Jeta e Re]]'' (= ''Novi život'').{{sfn|Elsie|2010|p=279}} Prvoj generaciji poslijeratnih proznih pisaca pripadao je književnik i politički disident Adem Demaçi, koji je 1958. objavio etnografski roman ''Zmije u krvi'' (''Gjarpinjt e gjakut''), djelo o [[Krvna osveta|krvnoj osveti]], a iste je godine uhićen zbog kritiziranja deportacije tisuća Albanaca u Tursku. Proveo je 28 godina u jugoslavenskim zatvorima kao politički zatvorenik, da bi bio pušten tek 1990. godine.<ref>Robert Elsie (1995), ''Histori e Letërsisë Shqiptare'', përktheu Abdurrahman Myftiu, Tirana & Peja: Dukagjini, 1997, str. 304.</ref>

[[File:Eqrem Basha 20121202.jpg|200px|thumb|right|[[Eqrem Basha]].]]

Eksperimentalni pripovjedač, romanopisac i dramatičar [[Anton Pashku]] pojavljuje se u prozi pedesetih godina.{{sfn|Elsie|2010|p=211}}<ref name="Brahaj">{{cite web|last1=Brahaj|first1=Manjola|title=Proza e Anton Pashkut mes modernes dhe eksperimentales|url=http://www.doktoratura.unitir.edu.al/wp-content/uploads/2017/10/PUNIMI-FINAL.pdf|accessdate=23. 8. 2020|location=Tiranë|pages=5,11-12|language=sq|format=PDF|date=2017}}</ref> Pashku je jedini predstavnik književnog pravca [[Moderna|moderne]] u albanskoj književnosti.<ref>{{harvnb|Brahaj|2017|pages=5, 11}}.</ref> Postao je inicijator modernizacije albanske drame općenito.<ref>{{harvnb|Halili|2013|p=5}}.</ref> U književnost na albanskom uveo je [[Teatar apsurda|kazalište apsurda]] s dramama ''Sinkopa'' (Priština, 1968.) i ''Gof'' (Priština, 1976.),<ref>Robert Elsie (1995), ''Histori e Letërsisë Shqiptare'', përktheu Abdurrahman Myftiu, Tirana & Peja: Dukagjini, 1997, str. 315.</ref> koje unose inovacije u albansku dramu i približuju jeistu europskim uzorima toga doba, posebno drami apsurda te [[Nadrealizam|nadrealističkoj]] i [[Egzistencijalizam|egzistencijalističkoj]] drami.{{sfn|Halili|2013|p=6–7}} Tijekom 701970-ih i 801980-ih albanska drama na Kosovu razvijala se u duhu modernizma i postmodernizma, a, uz Pashkua, glavni su joj predstavnici bili [[Teki Dervishi]], [[Rexhep Qosja]] i [[Beqir Musliu]].{{sfn|Halili|2013|p=I–III}} Pashku je bio pokretač moderne, dok su ostala tri autora imala velik utjecaj na književnu modernost albanske drame, u njezinoj filozofskoj dimenziji i psihološkoj dubini.{{sfn|Halili|2013|p=3-5}} Kao romanopisac, Pashku je 1971. objavio je eksperimentalni roman ''Oh'', koji je označio veliku prekretnicu u modernom europskom romanu.{{sfn|Aliu|2012|p=19}} Tijekom 70-ih godina 20. stoljeća pojavila se nova generacija romanopisaca: [[Sabri Hamiti]], [[Zejnullah Rrahmani]], [[Rexhep Qosja]], [[Musa Ramadani]], [[Eqrem Basha]], [[Teki Dervishi]] i dr.{{sfn|Aliu|2012|p=9, 19}} Zejnullah Rrahmani objavio je roman ''Izgubljeni samoglasnici'' (''Zanoret e humbura'', 1974) kao alegorijski plač nad ugnjetavanjem Albanaca.{{sfn|Krasniqi|2019|p=161}}

Pjesništvo kosovskih Albanaca nakon Drugog svjetskog rata doseglo je najnaprednije univerzalne vrijednosti u albanskoj književnosti uopće. Oslanjalo se na najkvalitetnija univerzalna pjesnička iskustva i škole izražavanja. Uobičajen je [[Ezop|ezopski]] jezik, koji su gajile generacije 501950-ih i 601960-ih. Najnapredniji dio albanske poezije tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća izražavao je nepovjerenje u proklamirane komunističke vrijednosti, kao i diskretne pobune protiv antialbanske političke stvarnosti.<ref name="Aliu9">{{harvnb|Aliu|2012|p=8-9}}</ref> Značajan poticaj za razvoj poezije ranih 501950-ih dale su dvije pjesničke zbirke [[Martin Camaj|Martina Camaja]]: ''Flauta među planinama'' (''Nji fyell ndër male'', Priština, 1953.) i ''Pjesma nizinskih pašnjaka'' (''Kânga e vërrinit'',; Priština, 1954.), koje su nadahnute njegovim rodnim mjestom u gorju sjeverne Albanije.<ref>Robert Elsie (1995), ''Histori e Letërsisë Shqiptare'', përktheu Abdurrahman Myftiu, Tirana & Peja: Dukagjini, 1997., str. 308.</ref> Godine 1955. pjesnik [[Esad Mekuli]] objavit će i knjigu ''Za tebe'' (''Për Ty''), koja je imala velik utjecaj. Krajem 1950-ih pojavit će se generacija "devetorice" predvođena [[Azem Shkreli|Azemom Shkrelijem]], koji je dosegao pjesničke vrhunce albanske književnosti. Ovoj generaciji pridružio se [[Ali Podrimja]], koji tada počinje objavljivati svoje stvaralaštvo na stranicama časopisa ''Jeta e Re''. Početkom sedamdesetih1970-ih pojavila se nova generacija pjesnika, uključujući [[Sabri Hamiti|Sabrija Hamitija]].<ref name="Aliu9"/>

Nakon ukidanja [[Socijalistička Autonomna Pokrajina Kosovo|autonomije Kosova]] 1989. godine i pokretanja represije nad [[Kosovski Albanci|tamošnjim Albancima]], [[Azem Shkreli]] je tijekom 901990-ih objavio dvije zbirke pjesama: ''Ptice i kamenje'' (''Zogj dhe gurë'') i ''Pjesme na kiši'' (''Lirikë me shi''),; kojapotonja se smatra Shkrelijevim književnim vrhuncem.<ref name"Hamiti2018">{{cite book|last1=Hamiti|first1=Sabri|last2=Marashi|first2=Adrian|last3=Isufaj|first3=Viola|title=Letërsia 12|year=2018|isbn=<!--978-0-8108-7483-1|pages=196-204|isbn= ili 978-9928-258-36-6-->|pages=196-204|language=sq}}</ref> [[Mehmet Kraja]] je 1990. objavio je podulji roman ''Bizantska mreža'' (''Net Byzantine''), u kojem je, prema albanologu Robertu Elsieu, dosegao svoju zrelost.<ref>{{cite book|last=Elsie|first=Robert|author-link=Robert Elsie|title=Historical Dictionary of Kosovo|year=2010|isbn=978-0-8108-7483-1|pages=165|language=en}}</ref> [[Zejnullah Rrahmani]] napisao je ''Roman za Kosovo'' (''Romani për Kosovën''), a [[Musa Ramadani]] objavio je roman ''Antiprocesija'' (''Antiprocesioni'').

[[Datoteka:Ismail Kadare.jpg|thumb|225px|[[Ismail Kadare]] u Zurichu.Zürichu]]

Nakon pada komunističke vlasti u Albaniji 1991. godine, književnost se okreće kritici prethodnog razdoblja, ali i općenito širi svoje obzorje. Najpoznatiji je suvremeni albanski književnik [[Ismail Kadare]], rođen 1936., čiji su romani prevedeni na 45 jezika.<ref name="mapo">{{cite web|url=http://www.mapo.al/2015/01/kadare-feston-ditelindjen-60-vjet-krijimtari-e-perkthyer-ne-45-gjuhe-te-botes/1|title=Kadare feston ditëlindjen, 60 vjet krijimtari e përkthyer në 45 gjuhë të botës – Gazeta Mapo|website=mapo.al|accessdate=29. 9. 2017|archive-url=https://web.archive.org/web/20170929184058/http://www.mapo.al/2015/01/kadare-feston-ditelindjen-60-vjet-krijimtari-e-perkthyer-ne-45-gjuhe-te-botes/1|archive-date=29. 9. 2017|url-status=dead}}</ref> Svoje je stvaralaštvo započeo u socijalističkom razdoblju, nastojeći u nizu pjesama – ''Industrijski san'' (''Ëndërr industriale'', 1960 ), ''Bilješke o mojem pokoljenju'' (''Shënime për brezin tim'', 1961.) – izraziti nadanja novog pokoljenja, dok je u romanima obogatio albansku prozu novim bojama i suptilnijim izričajem; u ''Generalu mrtve vojske'' (''Gjenerali i ushtrisë së vdekur'', 1963.) kroz sliku talijanskog generala koji dolazi u Albaniju prikupiti kosti svojih poginulih vojnika tematizira nesalomivost Albanaca – taj je roman poslužio za scenarij jednog francusko-talijanskog filma; dok u romanu ''[[Tvrđava (Kadare)|Tvrđava]]'' (''Kështjella'', 1970.) bira tradicionalnu temu albanske borbe u 15. stoljeću pod Skenderbegovim vodstvom.{{sfn|Këlmendi|1977|loc=str. 545}} Sa ovim i drugim romanima – ''Kronika u kamenu'' (1971.), ''Trosvodni most'' (1978.), ''Dosije o H.'' (1981.), ''Palača snova'' (1981.), ''Piramida'' (1992.), ''Nasljednik'' (2002.) – Kadare je albansku književnost uveo u glavni tok moderne europske književnosti. Središnja tema Kadareovih djela jest totalitarizam i njegovi mehanizmi.<ref>{{cite web |author=Fundacion Princessa de Asturias |url=http://www.fpa.es/en/cargarAplicacionNoticia.do?identificador=163|title=Ismaíl Kadare, Prince of Asturias Award Laureate for Literature |publisher=Fundacion Princessa de Asturias |date=24. 6. 2009 | accessdate=25. 3. 2017}}</ref> Njegovo djelo predstavlja umjetničku enciklopediju albanskog života. Filozofija, vjerovanja, drame i povijesne i kulturne tradicije Albanije, filtrirane kroz umjetnost pisca, u Kadareovom djelu izražavaju vitalnost duhovne kulture albanskog naroda. Kadare stvara modernu prozu koja se široko koristi povijesnim analogijama, parabolama i asocijacijama, albanskim legendama i mitologijom. Polazeći od epskog svijeta srednjovjekovnih legendi i balada, Kadareova proza ​​"ažurira" drevne narodne tradicije pokazujući njihovu važnost za suvremeni svijet.

[[Ridvan Dibra]] jedna je od vodećih ličnosti suvremene albanske književnosti i autor nekoliko inovativnih djela.<ref>{{cite web|last1=Elsie|first1=Robert|title=Ridvan DIBRA|url=http://www.albanianliterature.net/authors/modern/dibra/index.html|website=Robert Elsie:Albanian Literature|accessdate=2. 11. 2017|archive-url=https://web.archive.org/web/20171023231425/http://www.albanianliterature.net/authors/modern/dibra/index.html|archive-date=23. 10. 2017|url-status=dead}}</ref> Nagrađen je s nekoliko nacionalnih i međunarodnih nagrada, uključujući nagradu "Rexhai Surroi" za najbolji albanski roman godine 2012., za roman (''Legenda o samoći''), alb. (''Legjenda e vetmisë'').<ref name="albanianbooks2">{{cite web|url=http://www.albanianbooks.al/index.php/authors-2/ridvan-dibra/|title=Ridvan Dibra|website=AlbanianBooks|accessdate=2. 11. 2017|archive-url=https://web.archive.org/web/20170524034630/http://www.albanianbooks.al/index.php/authors-2/ridvan-dibra/|archive-date=24. 5. 2017|url-status=dead}}</ref> [[Luljeta Lleshanaku]] jedna je od najvažnijih i najcjenjenijih albanskih pjesnikinja. Autorica je sedam zbirki poezije, od kojih je nekoliko prevedeno na raznedruge jezike.<ref name="albanianbooks">{{cite web|url=http://www.albanianbooks.al/index.php/authors-2/luljeta-lleshanaku/|title=Luljeta Lleshanaku|website=AlbanianBooks|accessdate=29. 9. 2017}}</ref> Engleski prijevodi uključuju zbirke: ''Freska'' (2002.), ''Dijete prirode'' (2010.), ''Nered: nove i odabrane pjesme'' (2011.) i ''Negativni prostor'' (2018.), čiji je prijevod (Ani Gjike) ušao u uži izbor za [[Griffin Poetry Prize|nagradu Griffin Poetry]] za 2019. godinegodinu.

[[Fatos Kongoli]], rođen 1944. u [[Elbasan|Elbasanu]], smatra se jednim od najjačih i najuvjerljivijih predstavnika suvremene albanske književnosti.<ref name="albanianliterature" /> Za vrijeme komunistilke vladavine u Albaniji nije napisao niti objavio nijedno važno djelo. Istaknuo se nakon pada režima svojim romanom ''[[Gubitnik (Fatos Kongoli)|Gubitnik]]'' (1992.). Njegovi se romani bave godinama režima [[Enver Hoxha|Envera Hoxhe]] i njegovim posljedicama, dok je albansko društvo prelazilo u demokraciju, a da se nije moglo otresti tzv. demona iz prošlosti.<ref name="albanianliterature">{{cite web|url=http://www.albanianliterature.net/authors/modern/kongoli/index.html|website=albanianliterature.net|title=Fatos KONGOLI|accessdate=29. 9. 2017}}</ref> Među drugim važnim piscima nalazi se [[Ben Blushi]], rođen 1969., čiji je debitantski roman ''Živjeti na otoku'' (2008.), koji se bavi [[Islamizacija Albanije|islamizacijom Albanaca]], postao najprodavanija knjiga nakon pada komunizma u Albaniji. Njegov drugi roman, ''Otelo, Arapin iz Vlore'' (2009.), nagrađen je [[Nagrada Europske unije za književnost|Nagradom Europske unije za književnost]].<ref name="euprizeliterature">{{cite web|url=http://www.euprizeliterature.eu/author/2014/ben-blushi|title=Ben Blushi – European Union Prize for Literature|website=euprizeliterature.eu|accessdate=29. 9. 2017|archive-url=https://web.archive.org/web/20170929231407/http://www.euprizeliterature.eu/author/2014/ben-blushi|archive-date=29. 9. 2017|url-status=dead}}</ref> Njegovi su kasniji romani postali nacionalni bestseleri.

* {{Cite book| ref=harv|last=Elsie|first=Robert|title=Albanian Literature: A Short History|url=https://books.google.com/books?id=ox3Wx1Nl_2MC&pg=PA70|year=2005|publisher=I.B.Tauris|isbn=978-1-84511-031-4|pages=70 |ref = harv}}

{{Authoritynormativna controlkontrola}}

{{Izabranizabran}}

[[Kategorija:Albanska književnost| ]]