Municija – razlika između verzija

'''Municija''' (ili '''Streljivo''') je naziv za skupinu [[projektil]]a koji se koriste u ratovanju, uključujući [[Bomba|bombe]], [[Raketa|rakete]], [[Bojna glava|bojne glave]], [[Nagazne mine|nagazne]], [[morske mine]], [[protupješačke mine]] i [[Metak|metke]] za [[Vatreno oružje|vatrena oružja]]. Izraz "amunicija" potječe od [[Francuski jezik|francuske riječi]] ''la munition'', što je cijeli materijal korišten za rat.

 

 

== Razvoj ==

Kada je riječ o razvoju streljačkog naoružanja, nerijetko se u drugi plan potiskuje razvoj municije, koje se prihvaća i podrazumijeva kao sastavni dio koji ide uz oružje. Ali, činjenice su prilično drugačije, jer svako oružje je izgrađeno ponajprije kao platforma za izbacivanje projektila, pa njegova djelotvornost zapravo ovisi u velikoj mjeri od tanadi koji ispaljuje. Jednostavnije rečeno, bez municije je vatreno oružje bezvrijedno, a bez kvalitetne municije - loše. Toga su vrlo brzo postali svjesni i konstruktori vatrenog oružja (gotovo od samih početaka njegove proizvodnje), pa se uz razvoj naoružanja počinje posebna pažnja posvećivati i razvoju municije. O velikoj važnosti municije dovoljno pokazuje i nastanak specijaliziranog naučnog polja [[Fizika|fizike]] koje se bavi jedino kretanjem projektila na putanji - [[Balistika|balistike]] (kako na slobodnom dijelu putanje tako i u cijevi).

 

 

=== Razvojni put pješadijske municije na crni barut ===

Pješadijsko vatreno oružje javlja se nakon [[Topništvo|topništva]], pa su prve ručne kulevrine (u velikoj mjeri umanjene kopije tadašnjih artiljerijskih oruđa) šire primjenjivane nakon bitke kod Perugije [[1364]]., dok se [[Arkebuza|arkebuze]] kao preteča pušaka javljaju tek nakon [[1470.]] godine. Municija za to oružje gotovo nije ni postojala u današnjem obliku, već su sve komponente upotrebljavane odvojeno. Crni je barut bio jedino potisno punjenje, a kako je inače osjetljiv na trenje i plamen, uporebljavan je i kao pripala glavnog punjenja. Projektili u prvo vrijeme nisu posebno rađeni, već se koristilo kamenje iz okoliša. Naravno, gubitak barutnih plinova kroz međuprostore takvog projektila u cijevi bio je iznimno velik, pa o nekoj preciznosti nije moglo biti ni govora, a i njihov efekt na cilju bio je problematičan (za razliku od [[top]]ovskih projektila koji su zadržali znatnu kinetičku energiju ponajprije zahvaljujući svojoj većoj masi). Osim toga, nisu bili rijetki slučajevi da su barutni plinovi istekli iz cijevi kroz te međuprostore dok je projektil ostao u njoj zaglavljen. Vojnici naoružani vatrenim oružjem relativno brzo su uočili da glatko i zaobljeno kamenje (npr. iz riječnog šljunka) znatno bolje naliježe uz cijev, te ima veću brzinu i znatno ubojitiji učinak na cilju, pa su ga počeli oblikovati (obično u kuglu koja se pokazala najstabilnijim oblikom projektila u letu), a potom izrađivati i iz metala. Tako je stvoreno prvobitno puščano zrno. Kada su nastale arkebuze, metalne kugle su već bile široko rasprostranjene kao standard puščanih zrna. Kako je proces punjenja arkebuze bio dosta zahtjevan i dugotrajan, pješaštvo je formiralo nekoliko linija - prva gađa, druga se priprema za gađanje, a ostale pune oružje. Naime, da bi arkebuza bila spremna za gađanje, bilo je potrebno napuniti je barutom koji se usipavao kroz usta cijevi, nakon toga metalnom šipkom taj barut se morao nabiti, stavio se projektil i potisnuo do barutnog punjenja. Potom se usipavala manja količina baruta u mali otvor na kraju cijevi koja je služila kao pripala, a nakon toga u mehanizam za okidanje stavljao se fitilj, mehanizam se zapinjao, fitilj bi se pripalio i arkebuza je konačno bila spremna za opaljenje. Zbog nepreciznosti arkebuza i njihova relativno kratkog dometa, znatno veći efekt postizan je istodobnim ispaljenjem pušaka većeg broja strijelaca - plotunom, koji postaje osnovni oblik njihove primjene.

 

Pošto je [[1515]]. godine u [[Nürnberg]]u izumljen mehanizam za opaljenje na kremen, počelo je prilično dugotrajno razdoblje razvoja pušaka i pištolja kremenjača koji su u operativnoj upotrebi zadržani gotovo do sredine [[19. vijek]]a. Podjela razvoja streljačkog oružja u dva smjera - pištolja i pušaka, bila je uvjetovana potrebama dvaju osnovnih rodova vojske tog doba (konjaništva i pješaštva), međutim municije za oba tipa oružja bilo je isto (jedino se kod manjih pištolja u cijev usipavalo manje baruta - jedino zbog ograničenog obujma cijevi). Zajednička im je bila i velika nepouzdanost - gotovo svako sedmo oružje je u borbenim uvjetima zatajivalo. Osnovni razlog za to bila je velika osjetljivost crnog baruta na vlagu (već s 2% vlage u svom sastavu crni barut je neupotrebljiv za municiju) te nesavršenost mehanizma za okidanje. U slučaju borbe po kišnom vremenu, vatreno oružje je bilo doslovno beskorisno, zbog čega se uvijek proizvodilo s odgovarajućom alternativom. Kod puške to je standardno bila [[bajoneta]], koja postaje njezin sastavni dio i u borbenim uvjetima se nikada nije skidala s cijevi oružja, dok je kod pištolja donji dio drške izrađivan u obliku masivne kugle (da bi se mogao koristiti kao priručni topuz), ili je izveden u obliku sjekire ili čvrstog šiljka, a bilo je vrlo maštovitih konstrukcijskih rješenja, ali nikada u većem broju.

 

Da bi se koliko-toliko zaštitio barut od vlage, vojnici ga počinju umatati u masni papir (s vanjske strane bio je premazan lojem ili voskom, da bi postao nepropustan za vlagu). Vrlo brzo došli su na zamisao da se zajedno s odgovarajućom količinom baruta potrebnog za jedno ispaljenje zapakira i zrno, čime je stvorena preteča metka - fišek ili naboj. Naboji su u velikoj mjeri povećali i brzinu gađanja, jer je načelo punjenja oružja postalo znatno jednostavnije. Strijelac je prije gađanja morao samo rastrgnuti dno naboja, dio baruta usipati u barutnu komoru za pripalu, a ostatak šipkom potisnuti do dna cijevi.

 

Novi kvalitetni iskorak u razvoju municije potaknuli su engleski puškar Alexandar Forsyth 1807. konstrukcijom perkusijskog sustava paljenja i Joseph Eggs [[1815]]. godine stvaranjem kapisle na praskavu živu (živin fulminat). Opet je znatno pojednostavljen proces punjenja oružja, jer sada više nije trebalo trgati naboj, već ga samo staviti u cijev i potisnuti šipkom do dna. Nakon toga zapinjao se udarač, stavila kapisla u svoje ležište i oružje je bilo spremno za gađanje. Ne samo da se na ovaj način znatno povećala brzina gađanja već je oružje postalo i znatno pouzdanije i otpornije na vanjske utjecaje, a kako vlaga nije smetala perkusijskom paljenju, moglo se gađati i za vrijeme kiše. Osim toga, kod perkusijskih pušaka barutno punjenje moglo se smanjiti gotovo do jedne četvrtine, pri čemu se zadržavao isti domet i djelotvornost, jer se smanjivao i jak povratni trzaj na rame strijelca i time povećavala preciznost gađanja. Olovna zrna više nisu izrađivana prešanjem nego lijevanjem, čime se ujednačila njihova kompaktnost i čvrstoća, što je zajedno s uvođenjem perkusijskog mehanizma omogućilo smanjivanje kalibra te time proizvodnju lakših pušaka.

 

Dodatno smanjivanje kalibra omogućila je revolucionarna konstrukcija francuskog satnika Claude Étienne Miniéa, koji je [[1847]]. godine stvorio novi tip cilindričnog puščanog zrna manjeg kalibra od puščane cijevi i šupljeg dna, koje je bilo namijenjeno ponajprije puškama s užljebljenim cijevima. Naime, potkraj [[18. vijek]]a u operativnu upotrebu se počinju uvoditi prve puške s užljebljenim cijevima, koje se na prvi pogled nisu u većoj mjeri razlikovale od glatkocijevnih kremenjača, ali su se pokazale znatno preciznijim i uspješnijim za precizna gađanja na veću udaljenost, zbog čega ih sve više počinje koristiti laka pješadija. Ne samo da je njihova proizvodnja bila skuplja i zahtjevnija od glatkocijevnih kremenjača nego je i postupak punjenja bio znatno sporiji i kompliciraniji, zbog čega dugo vremena nisu naišle na širu primjenu u linijskom pješaštvu. Premda su i puške s užljebljenom cijevi tog vremena punjene sprijeda (na usta cijevi), Miniéovo zrno bilo je relativno lako umetnuti u malo širu cijev i potisnuti je do barutnog punjenja. Prilikom opaljenja barutni plinovi bi ušli u šupljinu dna zrna i proširili njegove bočne strane koje bi se urezale u žljebove cijevi pa bi zrno tako dobilo potrebnu rotaciju. Efekt bi se dodatno pojačavao ako se u šuplje dno zrna ugradio mali metalni ili drveni klin ili konveksna pločica. Uvođenje Miniéovog zrna dodatno je utjecalo na povećanje preciznosti i smanjenje kalibara streljačkog oružja, jer projektil postaje duguljast pa smanjivanjem kalibra i dalje zadržava istu masu. Osim toga, ostvaruje stabilizaciju na putanji rotacijom oko svoje uzdužne osi zbog čega je znatno preciznije, a u cilj udara sa znatno manjom površinom, pa se povećava njegova probojnost i samim time ubitačnost. Užljebljene perkusijske puške s Miniéovim zrnima su najveći stupanj razvoja [[sprednjača]] (pušaka koje se pune s prednje strane - kroz usta cijevi).

S druge strane, problem punjenja sprednjača postao je vrlo aktualan sve širom upotrebom užljebljenih pušaka (bez obzira na Miniéovo zrno koje je samo donekle olakšalo cijeli postupak), a osim toga sve više se osjećala potreba za punjenjem pušaka iz ležećeg i klečećeg stava, što kod sprednjača nije bilo moguće. Iako su puške zadnjače pronađene još potkraj [[17. vijek]]a, njihov daljnji razvoj postao je nužna potreba tek sredinom [[19. vijek]]a, na što je odlučujući utjecaj imala pojava sjedinjenog metka. Isti takav utjecaj na cjelokupnu koncepciju daljnjeg razvoja streljačkog naoružanja imao je njemački konstruktor Johann Nikolaus von Dreyse, koji je [[1831]]. stvorio prvu pušku sa zatvaračem i posebno za nju konstruiran jedinstveni metak s umetnutom kapislom. Za razliku od svih dotadašnjih pušaka, kod Dreyseova modela je za punjenje samo trebalo otvoriti zatvarač, pomaknuti ga u zadnji položaj i u ležište metka na zadnjaku staviti već gotov, jedinstveni metak, zatvoriti zatvarač i puška je bila spremna za gađanje. U zatvaraču je bila smještena dugačka igla koju je prilikom okidanja prema naprijed potisnula jaka udarna opruga (napinjanje opruge izvodilo se istodobno s otvaranjem zatvarača i njegovim povlačenjem u zadnji položaj). Igla je probila dno metka (omot naboja je i dalje bio napravljen od papira), prošla kroz barutno punjenje i udarila u kapislu smještenu na nosaču zrna koja je plamenom aktivirala barutno punjenje. Prilikom izgaranja barutnog punjenja izgorio bi i papir u koji je bio umotan metak i svi proizvodi izgaranja izlazili bi zajedno s izbacivanjem zrna. Ta puška omogućila je znatno veću brzinu gađanja (10-12 hitaca/min) od klasičnih perkusijskih pušaka (1-3 hitaca/min), a osim toga bila je još manje podložna nepovoljnim vremenskim uvjetima od perkusijskih pušaka. Unatoč njezinim nepobitnimnim prednostima, puška sustava Dreyse uvedena je samo u naoružanje [[Prusija|pruskih]] oružanih snaga, a tek nakon Prusko-austrijskog rata 1866. u kojem je Dreyseova puška pokazala svu svoju nadmoć, većina zemalja počinje razvoj vlastitih pušaka slične konstrukcije i usvaja jedinstveni metak.

 

=== Metalna čahura ===

Papirnati ili platneni naboji bili su prilično nespretni za rukovanje u stresnim uvjetima borbe, te još uvijek vrlo osjetljivi na transport i vlagu, zbog čega je prvi sjedinjeni metak s metalnom čahurom od bakarnog lima i inicijalnom smjesom utisnutom u rubu njezina šupljeg dna konstruirao francuski puškar Louis Nicolas Auguste Flobert [[1841]]. godine (po njemu su nazvane malokalibarske puške na municiju s rubnim paljenjem - "flobertice", izraz koji se i danas često koristi u kolokvijalnom govoru). Taj metak vrlo brzo su uveli kao standard municije za svoje revolvere Smith & Wesson, nakon čega ulazi u široku primjenu, međutim u Francuskoj je razvoj municije otišao u drugom smjeru Lefaucheuxovom konstrukcijom metka s iglom. Za razliku od metka s rubnim paljenjem, Lefaucheuxov metak morao se vrlo pažljivo umetnuti u cijev ili revolversku komoru u točno određenom položaju da bi udarač mogao udariti po igli i time ostvariti opaljenje, što je bilo prilično nepraktično rješenje koje je znatno produžavalo proces punjenja. Zbog toga izvan [[Francuska|Francuske]] i njezinih kolonija ova konstrukcija nije zaživjela u većoj mjeri, a relativno brzo je napuštena i u samoj Francuskoj. Zanimljivo je da se Lefaucheuxov metak i dandanas koristi, ali samo u lovačkom oružju. Ali, kako je riječ o rijetkim primjercima koje koriste ekscentrični (uglavnom i vrlo bogati) lovci, proizvodi se obično u malim, manufakturnim radionicama i u relativno malim serijama.

 

 

Razvojem municije u velikoj je mjeri porasla i njezina pouzdanost, pa otkazivanja opaljenja postaju rijetkost.

 

Došlo je do vrlo oštrog i jasnog razgraničenja između municije za puške i pištolje (revolvere), ponajprije zbog velike razlike u namjeni "kratkog" i "dugog" oružja, te u skladu s tim i različitim taktičko-tehničkim i balističkim zahtjevima koji su postavljani za njihovu municiju. Pojedini proizvođači oružja (gotovo jedino u SAD-u) pokušali su potkraj [[19. vijek]]a napraviti određeni kompromis konstrukcijom revolvera i puške za koje bi koristili istu municiju, vodeći se praksom većine Amerikanaca koji su naseljavali zapadne teritorije da gotovo redovito posjeduju i pištolj i pušku. Nabava jedne vrste municije bila bi jednostavnija, a u slučaju potrebe mogućnost upotrebe iste municije iz puške ili iz pištolja mogla se pokazati vrlo korisnom za preživljavanje u krajnje nesigurnim uvjetima [[Divlji Zapad|Divljeg Zapada]]. Isto tako, proizvođačima oružja posao bi bio znatno olakšan, jer bi veliki dio alata bio kompatibilan i upotrebljiv u proizvodnji pušaka i pištolja.

=== Municija za pištolje i revolvere ===

Pištoljska i revolverska municija je zbog dimenzija oružja u kojema se koristi i namjene (bliska borba na malim udaljenostima) manja i slabija od one za puške, te drugačije konstrukcije zrna. Naime, kako su pištolji i revolveri samo oružja za blisku borbu, najvažnije svojstvo njihove municije mora biti dobra zaustavna moć, odnosno sposobnost privremenog onesposobljavanja protivnika, da ne bi mogao ugroziti korisnika oružja. U praksi to se postiže što većom predajom [[kinetička energija|kinetičke energije]] zrna na cilj, pri čemu, naravno, projektil mora imati dovoljno energije za onesposobljavanje živog cilja. Premda se pištolji i revolveri koriste za blisku borbu, aerodinamični oblik zrna nema veće značenje, zbog čega su najčešće ovalnog oblika, ali da bi se postigao najbolji zaustavni učinak, česte su i druge konstrukcije, pa je za tu municiju razvijen veliki broj zrna različitog oblika i kalibara. Temeljno načelo kojim su se vodili proizvođači municije bilo je stvoriti zrno koje se pri udaru u cilj deformira, predajući što je moguće više svoje kinetičke energije cilju da bi se postiglo privremeno onesposobljavanje. Naravno, uz samu sposobnost deformacije, bilo je nužno zadržati i dovoljnu prodornost projektila da bi mogao prodrijeti do vitalnih organa.

Osobito veliki raspon različitih kalibara, jačine municije i oblika zrna razvijao se za revolvere, što su omogućavale konstrukcijske odlike tog oružja koje nije osobito osjetljivo na [[Titranje|oscilacije]] u barutnom punjenju i oblik zrna koje se iz njega ispaljuje. Zbog toga je kod revolvera moguća čak i konverzija različitih vrsta municije, naravno uvažavajući osnovno pravilo da se u revolveru tvornički konstruiranom za jaču municiju može koristiti samo slabije (npr. iz revolvera kalibra .357 Magnum može se bez ikakvih problema ispaljivati i .38 Special, pa i pištoljsko [[9mm Para]] - uz korištenje odgovarajućih adaptera za zadržavanje u bubnju), međutim upotreba municije .357 Magnum u pištolju .38 Special nije preporučljiva, ako bi se uopće i uspjelo ugurati u komore bubnja). Uglavnom, rijetko koja vrsta oružja je proizvođena u tako velikom broju kalibara i za toliko različite municije kao što su revolveri, a koje se kretalo od Flobertovog metka s rubnim paljenjem preko malog taneta .22 Short pa sve do impresivnog .454 Casull. Unatoč tomu, vrlo brzo je postao popularan određeni broj kalibara za koje je veliki broj proizvođača oružja počeo raditi svoje revolvere. Primjerice, potkraj [[19. vijek|19.]] i početkom [[20. vijek]]q jedan dosta popularan revolverski kalibar bio je danas već potpuno zaboravljeni, inače prilično dugačak metak korišten u velikom broju malih ("džepnih") revolvera. Sredinom prošlog vijeka revolver postaje jedino policijsko i obrambeno oružje, pa je i raznovrsnost kalibara u kojima se proizvodio nešto smanjena, iako se i dandanas proizvodi za "najšarolikiji" raspon municije od svih vrsta streljačkog oružja. Osim velikog broja revolvera koji se proizvode u malim kalibrima za municiju s rubnim paljenjem (.22 Short, .22LR i .22 WMR), najčešći revolverski kalibri danas su .38 Special, .357 Magnum, [[.44 Magnum]] i .45 Colt. Iako su revolverski kalibri svedeni na nekoliko najčešće primjenjivanih, premda je uglavnom riječ o policijskom i obrambenom oružju, još uvijek se nastavlja eksperimentiranje s raznim materijalima i konstrukcijama zrna da bi se dobila što bolja zaustavna moć.

 

Osnovna prednost pištolja pred revolverom bilo je znatno brže i jednostavnije punjenje, veći spremnik za municiju i znatno veća praktična brzina gađanja, što mu je omogućavalo veću paljbenu moć, a osim toga, zbog konstrukcijskih osobina bio je u prosjeku malo precizniji od revolvera. Sasvim dovoljno da u vojnom načinu razmišljanja prevagne nad revolverom, bez obzira na neke bolje osobine revolvera (ponajprije veća pouzdanost, manja osjetljivost na nekvalitetnu municiju i jednostavnije rukovanje).

Za razliku od pištoljske i revolverske municije, koje je proizvođeno za različite namjene u brojnim kalibrima i oblicima, pred municiju namjenjenu za vojne puške, već su na samom početku postavljeni jasni zahtjevi, omogućeni tadašnjim tehnološkim razvojem, a većina je svedena na znatno veću probojnost i znatno veći domet od revolverske i pištoljske municije. Potkraj [[19. vijek]]a standard za puščanu municiju u većini evropskih vojski je mogućnost obaranja konjanika na udaljenosti najmanje 1000 m (u to vrijeme osnovni oblik gađanja još uvijek je bila plotunska paljba na masovne ciljeve). Da bi dobili bolje balističke odlike, puščana zrna postaju šiljasta, a u pojedinim slučajevima dobivaju i zadnji konus, čime su smanjene zračne turbulencije na balističkoj putanji te time poboljšan domet i preciznost.

 

Većina evropskih oružanih snaga preuzima šiljati oblik puščanog zrna s punom metalnom košuljicom potkraj [[19. vijek]]a (osim [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]] koja zadržava ovalni vrh zrna do kraja [[I. svjetski rat|I. svjetskog rata]], iako je uvela i novi metak sa šiljastim zrnom, te Italije koja je zadržala ovalno zrno do kraja II. svjetskog rata), što je postao standard koji se zadržao do današnjih dana. S druge strane, svaka industrijski razvijenija država proizvodila je vlastito pješačko naoružanje u vlastitom kalibru usvojenom na nacionalnoj razini, što nije bio samo izraz nacionalnog ponosa, već i prepoznatljiva odlika njihovih oružanih snaga, pa čak i kada su proizvodili oružje po stranoj licenciji (primjerice standardno oružje njemačkih oružanih snaga bila je izvanredna puška Mauser K98 u kalibru 7,92×57mm; u Španjolskoj inačica iste Mauserove puške u kalibru 7×57mm; u Švedskoj inačica te puške u kalibru 6,5×55mm; u Turskoj inačica u kalibru 7,65×53mm itd.). Kada je započela operativna upotreba automata, oni su konstruirani tako da koriste nacionalnu puščanu municiju, što je u velikoj mjeri olakšavalo opskrbu jedinica i izmjenjivost municije u slučaju potrebe. S druge strane, masovna proizvodnja puščane municije koje se sada, osim za puške kao osnovno naoružanje vojnika, koristi i za automate kao najveće potrošače municije, dodatno je učvrstila "nacionalnu komponentu" usvojenog i standardiziranog puščanog kalibra, što ostaje nepromijenjeno gotovo do završetka II. svjetskog rata. Drugim riječima, većina zemalja sudionica II. svjetskog rata ušla je u rat s puščanom smunicijom usvojenim u naoružanje još potkraj [[19. vijeka|19.]] ili početkom [[20. vijek]]a.