Politeni hromosom

Politeni hromosomi su prekomjerno veliki hromosomi koje su nastali od standardnih hromosoma, a obično se nalaze u pljuvačnim žlijezdama Drosophila melanogaster Specijalizirani ćelije prolaze kroz ponovljene krugove replikacije DNK bez podjele ćelije ( endomitoza) povećavajući ćelijski volumen, formirajući gigantske polietilene hromosome. Polietileni hromosomski obrazac počiva na pojavi da više rundi replikacije proizvodi mnogo sestrinskih hromatida koje ostaju spojene zajedno.[1][2]

Politeni hromosomi u ćeliji pljuvačne žlijezde mušice Chironomus
Politeni hromosom

Opis uredi

Osim povećanja volumena ćelijskog jedra i izazivanja širenje ćelija, politeni hromosomi mogu također davati metaboličku prednost kada više kopija gena omogućava visok nivo ekspresije gena. U Drosophila melanogaster, naprimjer, u hromosomima larvenih pljuvačnih žlijezda prolazi mnogo krugova endoreduplikacije i proizvodnje velike količine ljepila prije pupacije. Drugi primjer okviru samih organizama je tandemsko dupliranje raznih polietilenih bendova Smješteni su u neposrednoj blizini centromere X-kromosoma, što dovodi u pojave Barovog fenotipa u obliku bubrežastih očiju[3]

Historija uredi

Polietileni hromosomi su prvobitno zabilježene u pljuvačnim žlijezdama larvi mušica u rodu Chironomus, što je prvi učinio Balbiani, 1881,[4] ali nasljedna priroda strukture nije potvrđena do početka proučavanja Drosophila melanogaster u ranim 1930-im (Emil Heitz i Hans Bauer). Oni su spoznali da se javljaju u sekretornim tkivima i drugih dvokrilnih insekata kao u Malpigijevim cjevčicama kod vrsta roda Sciara, kao i kod protista, biljaka, sisara ili u ćelijama drugih insekata. Neki od najvećih polietilenih hromosoma do sada opisani (vidi skalu na slici ispod) se javljaju u ćelijama pljuvačnih žlijezda larvi hironomidnog roda Axarus Polietileni hromosomi su se također koristiti za identifikaciju vrsta roda Chironomus koje je notorno teško diferencirati. Svaka morfološki različita grupa larvi sastoji se od brojnih morfološki identičnih (sestrinskih) vrsta koje se mogu prepoznati samo kod odraslih mužjaka ili citogenetičkom analizom polietilenih hromosoma larvi. Kariotipovi se koriste za potvrdu prisustva specifičnih vrsta i za proučavanja genetičke raznolikosti vrsta sa širokim rasprostranjenjem i rasponom varijacije.[5][6]

Povezano uredi

Reference uredi

  1. Ibrulj S., Haverić S., Haverić A. (2008). Citogenetičke metode – Primjena u medicini.. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo. ISBN 978-9958-9344-5-2. 
  2. Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2004). Biologija 1.. Svjetlost, Sarajevo. ISBN 9958-10-686-8. 
  3. Hartwell, Leland; Leroy Hood; Michael L. Goldberg; Ann E. Reynolds; Lee M. Silver (2011). Genetics:From Genes to Genomes; Fourth Edition. New York, NY: McGraw-Hill. ISBN 978-0-07-352526-6. 
  4. Balbiani EG (1881). „Sur la structure du noyau des cellules salivaires chez les larves de Chironomus”. Zool. Anz. 4: 637–641. 
  5. Int Panis L, Kiknadze I, Bervoets L, Aimanova A (1994). „Karyological identification of some species of the genus Chironomus Meigen, 1803 from Belgium”. Bull. Annls Soc. R. Belge Ent. 130: 135–142. 
  6. Кикнадзе ИИ; Михайлова П; Истомина АГ; Голыгина ВВ; Инт Панис Л; Крастанов Б (2006). „Хромосомный полиморфизм и дивергенция популяций у Chironomus nuditarsis Keyl (Diptera, Chironomidae)”. Tsitologia 48: 595–609. 

Dopunska literatura uredi

Vanjske veze uredi