Planinarstvo na Prenju

Planinarstvo na Prenju počinje dolaskom austro-ugarskih vlasti na prostore Bosne i Hercegovine. Austrijanci su na ove prostore, donijeli i kulturu planinarenja koje je do tada bilo apsolutno nepoznato domaćem stanovništvu. Visinski refelj Prenja sa svojim kontrastima i raznolikošću reljefa: oštrim i stjenovitim vrhovima, strmim padinama, carstvom kamena, sipara, munike i klekovine privlačio je sebi prve planinare. Iako mu je glavna karakteristika surovost klimatskih uvjeta i nepristupačnost planiskog reljefa, planinarska radoznalost i avanturistički duh našli su utočište na ovoj planini.

Pristup uredi

Do planinarskih kuća, atraktivnih vrhova, alpinističkih stijena, dolina i drugih popularnih odredišta na platou Prenja, može se doći markiranim planinarskim putevima sa polazištima iz Konjica, Jablanice i Mostara. Do nekih odredišta može se doći i automobilom, ali najveći dio visinskih dijelova Prenja dostupan je isključivo pješačkim stazama.

S terenskim vozilima pravci su:

  • iz Konjica preko Boraka do Ruišta u dužini od 35 km (Borci – Ruišta 22 km),
  • iz Konjica preko Rapta u dolinu Tisovice 25 km,
  • iz Konjica preko Boraka na vrh Borašnice 25 km.
  • iz pravca Jablanice preko potprenjskih sela do ispod vrha Cetine 25 km.
  • od mostarske Bijele sa magistralnog puta M - 17, preko Varde na Glogovo ispod vrha - Veliki Prenj 24 km.

Pješački pristup uredi

Jedan od polaznih tačaka odakle počinje markirana staza za planinare i alpiniste koji žele osvajati vrhove Prenja je Rujište, selo na obroncima Prenja, na nadmorskoj visini od 1050 m/nv, udaljeno 25 km od Mostara, i to 10 km magistralnom cestom M - 17 u pravcu Sarajeva i 15 km od mjesta Potok regionalni asfaltnim putem R 435a. Staza vodi do planinarskog doma "Adnan Krilić" na Bijelim Vodama.

Najbliži pristup prema Lupoglavu je iz danas napuštenog naselja Bijela, na magistralnom putu M-17 sjeverno od Mostara, sa 120 metara nadmorske visine. Put je markiran i vodi od ušća rijeke Bijele prema selu Grabovčići i dalje do Barnog dola na visini 1600 m. Uspon traje oko 5 sati. To je visoravan sa koje vode staze prema vrhovima Prenja, prvenstveno na Lupoglav.

Planinarski objekti uredi

Prva planinarska kuća na Prenju je bila "Maria Theresia – Hütte" podignuta u dolini Tisovice kod vrela Tvrda voda u blizini stočarskih koliba na Zagonu. Kasnije su izgrađene “Ida – Hütte” na Glogovu pod Velikim Prenjem, sklonište na Borcima u Papratinama i kuća “Katharinen – Hütte” za koju se nezna tačna lokacija. Postoje i fotografije ovih kuća i skloništa.

Planinarsko društvo "Prijatelj prirode" iz Sarajevo, u periodu između dva svjetska rata, izvelo je mnoge radne akcije na obilježavanju planinarskih puteva iz podnožja do planinarskih objekata i najviših vrhova. Organizovali su planinarske i skijaške ture, i izgradili četiri planinarska objekta: dom Papratine (720 m/nv) na Borcima (1924. god.), brvnara na Crnom polju (1400 m/nv) pod Borašnicom (1927. god.), kuća Kadin greb (426 m/nv) na Boračkom jezeru (1932. god.) i dom na Jezercu (1655 m/nv) pod Tarašem (1933. god.).

Nakon II Svjetskog rata na Prenju je 1950. godine izgrađen dom na Bijelim vodama, 1951. dom na Jezercu, a 1953. dom na Rujištu.

Za vrijeme rata u BiH (1992. – 1995. god.) na Prenju su uništeni svi planinarski objekti. Lovački objekti su preživjeli ratna razaranja ali su poslije u požarima izgorjele tri lovačke kolibe: u dolini mostarske Bijele (2007. god.), na Lučinama pod Velikim Prenjem (2011. god.) i Vidrinim grudama pod Cetinom (2015. god.).

Sadašnji objekti uredi

Nakon posljednjeg rata, najviše dobrovoljnim radom, izgrađeni su novi planinarski objekti.

Alpinizam uredi

Godine 1929. grupa planinara iz sarajevskog "Kosmosa" pod vodstvom Petra Šaina izveli au uspon kroz Sačmalj pod Tarašem, koristeći klinove i sajlu, i tako uspostavili prvi osigurani planinarski put u bosanskohercegovačkim planinama. Put je bio najkraći pristup do kuće Jezerce, pravcem: konjička Bijela – Rakov laz – Sačmalj – Jezerce. Iste godine u decembru tri člana društva "Prijatelj prirode" iz Sarajeva izveli su prvi zimski pješački pristup na Prenj.[2]

Drago Šefer i Vojo Ilić izveli su 1930. god. u zimskom periodu prvo preskijavanje Prenja usponom iz doline Idbra na Tisovicu gdje su bivakirali pet dana zbog lošeg vremena. Turu su nastavili preko Jezerca i Crnog polja te sišli niz Boračku dragu.[3]

Godine 1936. na Lupoglav se popeo Drago Šefer.[4] Te godine su Jakov Gaon i Drago Šefer neuspješno dva puta pokušali zimski uspon na Lupoglav sa sjeverne strane.[5] Drago Šefer i Petar Šaraba izveli su prvi smjer u sjevernoj stijeni Otiša (2097 m/nv).[6]

Jakov Gaon izveo je prvi zimski uspon na Osobac (2024 m/nv) 1938. god, a Drago Šefer ispenjao je u ljetnim uslovima smjer po jugoistočnom bridu kroz okno u Lupoglavu.

Oko šezdesetih do osamdesetih godina XX vijeka ispenjane su najteže smjeri na Prenju - u Cetini i Izgoreloj grudi, Osobcu i Zubcu, Botinu, Otišu, Zelenoj glavi i Sivadijama. Uspješno su završeni ljetni i zimski usponi. To je bilo zlatno doba bosanskohercegovačkog alpinizma, a Prenj je bio poligon za pripreme odlazaka na najviše vrhove Alpa, Kavkaza, Pamira, Tian Shan i Himalaja. Tih godina na Prenju su penjali i brojni alpinisti iz cijele Jugoslavije.

Nesreće uredi

Glavni članak: Zimski uspon na Lupoglav
  • 19.8.1949. god. slovenske planinarke Ada Modić (33) i Marica Hribar (24), krenule su na Prenj po lijepom i sunčanom vremenu. U toku dana vrijeme se naglo promjenilo, počela je da pada kiša koja se ubrzo pretvorila u sniježnu mećavu. Djevojke su skrenule sa puta i zalutale. Sutradan su gorski spasioci pronašli njihova mrtva tijela odjevena u laganoj ljetnoj odjeći. O ovoj tragediji svjedoči spomen ploča na stijeni kod vrela Jezerce u blizini planinarske kuće.
  • 1.3.1954. god. hrvatski alpinist Mladen Škreb (20), član alpinističkog odsjeka Planinarskog društva Zagreb, u borbi sa sniježnim nevremenom uslijed iscrpljenosti umro je nadomak planinarske kuće Jezerce.
  • 14. 2. 1970. god. Ilija Dilber, tada jedan od najboljih BiH alpinista, Zijah Jajatović mladi i perspektivni alpinista, student DIF-a, i Milorad Stjepanović, najmlađi član naveze, nakon prvog uspješnog zimskog uspona na Lupoglav smrtno su stradali prilikom povratka-
  • 5.7.2005. god. Češki planinar Michál Belejcak (28) iz Brna, nakon uspona na vrh Lupoglav na silasku u dolinu Lučine smrtno je stradao. Nagla promjena vremena po čemu je Prenj poznat, kiša, magla i jak vjetar bili su kobni za Michála. Njegova partnerica Hana Pometlova, također planinarka i češka državljanka, pronađena je jako iscrpljena i u lošem stanju tri dana kasnije pored njegovog tijela, te helikopterom prebačena u Mostar.
  • 15.3.2020. god. Planinar Zoran Škutor (55) iz Mostara smrtno je nastradao uslijed pokliznuća na istočnom grebenu vrha Osobac (2024 m/nv).
  • 4.2.2021. god. Planinar Rade Šimić (31) iz Tuzle smrtno je nastradao na penjačkom usponu u sjevernoj stijeni vrha Cetina (1991 m/nv). Uzrok pada u stijeni bila je sniježna lavina.[2]

Reference uredi