Wikipedija

Panetije

Panetije (starogrčki: Παναίτιος, Panaitios, latinski: Panaetius, oko 185 – oko 110. pne. BC)[1] s Rodosa bio je stoički filozof. Bio je učenik Diogena iz Babilona i Antipatra iz Tarsa u Ateni, prije nego što se preselio u Rim, gdje je mnogo učinio na uvođenju i širenju stoičkih doktrina u rimskom društvu, zahvaljujući pokroviteljstvu Scipiona Emilijana. Nakon Scipionove smrti 129. godine pne., vratio se u stoičku školu u Ateni i bio njezin posljednji neosporni upravitelj (sholarh). S Panetijem je stoicizam postao mnogo eklektičniji. Njegovo najpoznatije djelo bilo je O dužnosti i poslužilo je Ciceronu kao glavni uzor za njegovo vlastito djelo istog imena.

Panetije
Antička filozofija
Fiktivni portret Panetija kao srednjovjekovnog učenjaka u Nuremberškoj kronici
Rođenjeoko 185. pne.
Smrtoko 110. pne.
Filozofija
Škola/TradicijaSrednja Stoa
Glavni interesiEtika
Inspiracija
Od
Na

Život uredi

Panetije, sin Nikagore, rođen je oko 185-180. pne.[1] u staroj i uglednoj obitelji na Rodosu.[2][3] Navodi se da je bio učenik jezikoslovca Kratesa iz Mala,[4] koji je predavao u Pergamu, te da se potom preselio u Atenu, gdje je pohađao Kritolajeva i Karneadova predavanja, ali uglavnom se vezao za stoičara Diogena iz Babilona i njegovog učenika Antipatra iz Tarsa.[2][5] Iako se često smatra da su ga ljudi iz Linda na Rodosu izabrali za svećenika Posejdona Hipija, ovo je zapravo bila čast kojom je odlikovan njegov djed, koji se također zvao Panetije, sin Nikaragore.[6][7]

Vjerojatno je preko Gaja Lelija, koji je pohađao Diogenova, a zatim i Panetijeva predavanja,[8] [8] upoznao Scipiona Emilijana i, poput Polibija prije njega,[9] stekao njegovo prijateljstvo.[2][10] I Panetije i Polibije pratili su ga u rimskom izaslanstvu koje je Scipion predvodio dvije godine nakon pada Kartage, glavnim monarsima i vladama helenističkog istoka 139-138. g. pne.[2][11] Zajedno s Polibijem, postao je članom Scipionovog kruga.

Sa Scipionom se vratio u Rim, gdje je mnogo učinio na uvođenju stoičkih učenja i grčke filozofije. Za učenike imao je niz uglednih Rimljana, među kojima su bili augur Kvint Mucije Scevola i stoilar Kvint Elije Tuberon. Nakon Scipionive smrti Scipiona u proljeće 129. pne., boravio je malo u Ateni, malo u Rimu, ali uglavnom u Ateni, gdje je naslijedio Antipatra iz Tarsa na mjestu upravitelja stoičke škole.[12] Atenjani su mu ponudili državljanstvo, ali ga je on odbio. Njegov glavni učenik u filozofiji bio je Posejdonije. Umro je u Ateni[13] oko 110/109. pne.,[1], svakako prije 111. pne., kad govornik Lucije Licinije Kras u školi više nije zatekao samog Panetija, nego njegovog učenika Mnesarha.[2][14]

Filozofija uredi

S Panetijem je započelo novo eklektično oblikovanje stoičke teorije, pa su ga čak i neoplatonisti smatrali platonistom.[15] Iz tog razloga prvo je mjesto u filozofiji dodijelio fizici, a ne logici,[16] i čini se da nije iznio nikakve originalne ideje u pogledu logike. U fizici se odrekao stoičke doktrine o zapaljenju svemira;[17] pokušao je pojednostaviti podjelu sposobnosti duše;[18] i sumnjao je u realnost proricanja.[19] U etici je priznavao samo dvostruku podjelu vrline, teorijsku i praktičnu, za razliku od Aristotelove "dijanoetičke" i "etičke".[20][21] Pokušao je konačni cilj života približiti prirodnim impulsima,[22] i usporedbama pokazati nerazdvojivost vrlina.[23] Tvrdio je da je prepoznavanje morala, kao nečega čemu treba težiti zbog njega samoga, bila temeljna ideja u Demostenovim govorima.[24] Odbacio je učenje o apatiji,[25] i umjesto toga tvrdio da se određeni ugodni osjećaji mogu smatrati sukladnim prirodom.[26] Također je inzistirao na tome da moralne definicije trebaju biti postavljene na takav način da ih može primijeniti osoba koja još nije postigla mudrost.[27]

Djelo uredi

O dužnosti uredi

Glavno Panetijevo djelo bilo je, bez sumnje, njegov spis O dužnosti (doslovno:O onome što dolikuje, starogrčki: Περί του καθήκοντος, Peri tou kathikodos), sastavljen u tri knjige. U njemu je predložio da se prvo istraži što je moralno ili nemoralno; zatim, što je korisno ili nije korisno; i na kraju, kako treba odlučiti o očitom sukobu između moralnog i korisnog; jer, kao stoičar, on je ovaj sukob smatrao samo prividnim, a ne stvarnim.[2] Ovu treću raspravu, koju je izričito obećao na kraju treće knjige, nije proveo;[28] i čini se da je njegov učenik Posejdonije na samo površan i nesavršen način pružio ono što je na tom polju nedostajalo.[29] Ciceron je napisao svoje vlastito djelo O dužnostima (De officiis) namjerno oponašajući Panetija,[30] te je izjavio da u trećem dijelu teme nije slijedio Posejdonija, već je umjesto toga u tom dijelu neovisno dovršio ono što je Panaetius ostavio netaknutim.[2][31]

Uz neka manja odstupanja, na koja sam Ciceron skreće pozornost, kao, na primjer, definicija moralnih obaveza,[32] dovršenje nesavršene podjele na tri dijela,[33] odbijanje nepotrebnih rasprava,[34] mali dopunski dodaci,[35] u prve dvije knjige Ciceron je znanstveni sadržaj svog djela posudio od Panetija, bez ikakvih bitnih izmjena.[2] Čini se da je Ciceron bio potaknut da slijedi Panetija, ne obazirući se na ranije pokušaje stoika da istraže filozofiju morala, ne samo uslijed superiornosti njegova djela u ostalim aspektima, već posebno uslijed napora koji su u njemu prevladavali da, ostavljajući po strani apstraktne istrage i paradoksalne definicije, pokaže kako se filozofija morala primjenjuje na život.[2][36]

Općenito govoreći, Panetije je, slijedeći Aristotela, Ksenokrata, Teofrasta, Dikearha, a posebno Platona, ublažio strogost ranijih stoika i, ne odustajući od njihovih temeljnih definicija, izmijenio ih je tako da se mogu primijeniti na vođenje života i zaodjenuo ih u ruho rječitosti.[2][37]

Da Ciceron nije reproducirao cjelokupni sadržaj triju Panetijevih knjiga, vidi se iz jednog fragmenta koji nije pronađen kod Cicerona, a sačuvao ga je Aulo Gelije,[38] koji nas upoznaje s retoričkim aspektima Panetijeve obrade svoje tema.[2]

Drugi spisi uredi

Panetije je napisao i spise O veselju (περὶ εὺθυμίας),[39] O magistratima,[40] O proviđenju,[41] O proricanju,[19], zatim jednu političku raspravu koju Ciceron koristi u svom djelu O republici, te pismo Kvintu Eliju Tuberonu.[42] Čini se da je njegovo djelo O filozofskim školama (περὶ αἱρέσεων)[43] bilo bogato činjenicama i kritičkim primjedbama, a obavijesti koje imamo o Sokratu, te o knjigama Platona i drugih pripadnika sokratske škole, dane prema Panetijevim obavještenjima, vjerojatno su bile preuzete iz tog djela.[2]

Reference uredi

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 Dorandi 1999: str. 41–42
  2. ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 Smith 1867, s.v. Panaetius (4)
  3. ↑ Suda, s.v. "Παναίτιος"; Strabon, Geografija, XIV, II, 13, gdje se Panetijevi preci (hoi progonoi) navode među znamenitim rodoskim zapovjednicima i sportašima.
  4. ↑ Strabon,Geografija, XIV, V, 16.
  5. ↑ Suda, s.v. "Παναίτιος"; Ciceron, De divinatione, I, 3.
  6. ↑ P. E. Easterling, Bernard Knox, (1989), The Cambridge History of Classical Literature: Part 3, str. 196. Cambridge University Press
  7. ↑ Erskine, A (1990). The Hellenistic Stoa: political thought and action.. Bristol UK: Bristol Classical Press. str. 211. 
  8. ↑ Ciceron, De finibus, II, 8.
  9. ↑ Suda, s.v. "Παναίτιος".
  10. ↑ Ciceron, De finibus, IV, 9; De officiis, I, 26; De amicitia, 27; cf. Pro Murena, 31; Velej Paterkul, I, 13, 3.
  11. ↑ Ciceron,De re publica, VI, 11; A. E. Astin, Classical Philology 54 (1959), str. 221-227, i Scipio Aemilianus (Ox., 1967), str. 127, 138, 177.
  12. ↑ Ciceron, De divinatione, I, 3.
  13. ↑ Suda, s.v. "Παναίτιος".
  14. ↑ Ciceron, De oratore, I, 11.
  15. ↑ Proklo, Komentar na Platonovog Timaja.
  16. ↑ Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 41.
  17. ↑ Ciceron, De natura deorum, II, 46; cf. 142; Stobej, Izvodi iz fizike i etike, I.
  18. ↑ Nemezije, O ljudskoj prirodi, 15; Tertulijan, O duši, 14.
  19. ↑ 19,0 19,1 Ciceron, De divinatione, I, 3; II, 42, 47; Academica, II, 33; cf. Epifanije, Protiv heretika, II, 9.
  20. ↑ Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 41.
  21. ↑ Aristotel, Nikomahova etika, VI.
  22. ↑ Klement Aleksandrijski, Stromata, II.
  23. ↑ Stobej, Izvodi iz fizike i etike, II.
  24. ↑ Plutarh, Usporedni životopisi, "Demosten".
  25. ↑ Aulo Gelije, Atičke noći, XII, 5.
  26. ↑ Sekst Empirik, Protiv učitelja, XI, 73.
  27. ↑ Seneka, Pisma o moralu, 116, 5.
  28. ↑ Ciceron, Pisma Atiku, XVI, 11; De officiis, III, 2, 3; cf. I, 3; III, 7; II, 25.
  29. ↑ Ciceron, De officiis, III, 2.
  30. ↑ Ciceron, De officiis, II, 17; III, 2; I, 2; Pisma Atiku, XVI, 11.
  31. ↑ Ciceron, De officiis, III, 7.
  32. ↑ Ciceron, De officiis, I, 2.
  33. ↑ Ciceron, De officiis, I, 3; cf. II, 25.
  34. ↑ Ciceron, De officiis, II, 5.
  35. ↑ Ciceron, De officiis, II, 24, 25.
  36. ↑ Ciceron, De officiis, II, 10.
  37. ↑ Ciceron, De finibus, IV, 28; Rasprave u Tuskulu, I, 32; De legibus, III, 6; cf. Plutarh, De stoicorum repugnantiis.
  38. ↑ Aulo Gelije, Atičke noći, XIII, 27.
  39. ↑ Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, IX, 20.
  40. ↑ Ciceron, De legibus, III, 5, 6.
  41. ↑ Ciceron, Pisma Atiku, XIII, 8.
  42. ↑ Ciceron, De finibus, IV, 9, 23.
  43. ↑ Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, II, 87.

Literatura uredi

  • Dorandi, Tiziano (1999). „Chapter 2: Chronology”. u: Algra, Keimpe. The Cambridge History of Hellenistic Philosophy. Cambridge: Cambridge University Press. str. 41-42. ISBN 9780521250283. 
  • Gill, Christopher. 1994. "Peace of Mind and Being Yourself: Panaetius to Plutarch." In Aufstieg und Niedergang der römischen Welt. Vol. II.36.7. Edited by Wolfgang Haase and Hildegard Temporini, 4599–4640. Berlin and New York: Walter de Gruyter.
  • Dyck, Andrew R. 1979. "The Plan of Panaetius' Περι τοῦ καθήκοντος." American Journal of Philology C: 408-416.
  • Morford, Mark P. O. 1999. "The Dual Citizenship of the Roman Stoics." In Veritatis Amicitiaeque Causa: Essays in Honor of Anna Lydia Motto and John R. Clark. Edited by Anna Lydia Motto, 147-164. Wauconda (Ill.) : Bolchazy-Carducci.
  • Roskam, Geert. 2005. "The Doctrine of Moral Progress in Later Stoic Thinking.” On the Path to Virtue: The Stoic Doctrine of Moral Progress and its Reception in (Middle-) Platonism. Ancient and Medieval Philosophy 33. Leuven, Belgium: Leuven Univ. Press.
  • Sandbach, Francis Henry. 1975. The Stoics. Ancient Culture and Society. London: Chatto & Windus.
  • Schofield, Malcolm. 2012. "The Fourth Virtue." Cicero's Practical Philosophy. Edited by Water Nicgorski, 43-57. Notre Dame: University of Notre Dame Press.
  • Smith, William (1867), „Panaetius (4)”, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, Boston 
  • Stone, A. M. 2008. "Greek Ethics and Roman Statesmen: De Officiis and the Philippics." In Cicero’s Philippics: History, rhetoric and ideology. Edited by Tom Stevenson and Marcus Wilson, 214–239. Prudentia 37–38. Auckland, New Zealand: Polygraphia.
  • Straaten, M. van. 1976. "Notes on Panaetius' Theory of the Constitution of Man." In Images of Man in Ancient and Medieval Thought: Studia Gerardo Verbeke ab amicis et collegis dicata. Edited by Gérard Verbeke & Fernand Bossier. Leuven: Leuven University Press.
  • Tieleman, Teun L. 2007. "Panaetius’ Place in the History of Stoicism, with Special Reference to his Moral Psychology. Paper Presented at the Tenth Symposium Hellenisticum, held in Rome in 2007." In Pyrrhonists, Patricians, Platonizers: Hellenistic Philosophy in the Period 155–86 BC; Tenth Symposium Hellenisticum. Edited by Anna Maria Ioppolo and David N. Sedley, 104–142. Elenchos 47. Naples: Bibliopolis.
  • Walbank, Frank William. 1965. "Political Morality and the Friends of Scipio." Journal of Roman Studies 55.1–2: 1–16.
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Panetije&oldid=41048639