Nova klasična ekonomija

Nova klasična ekonomija predstavlja školu u makroekonomiji, koja je okončala dominaciju klasičnog kejnzijanizma. Pojavila se tokom 1970-tih godina, a predvodi je nobelovac Robert Lukas.

Nova klasična ekonomija (NKE) predstalja makroekonomsku ekstenziju neoklasične (mikro)ekonomije. Odatle proističe snažan naglasak NKE na mikroekonomskim osnovama makroekonomije. U osnovi, NKE izvodi makroekonomske agregate (GDP, zaposlenosti itd) iz opšte ravnoteže tržišta u jednoj ekonomiji. NKE se zasniva na tri osnovne pretpostavke. Prvo, da se tržišta čiste, tj. da cene i količine variraju tako da se izjednačavaju tražnja i ponuda. Drugo, pojedinci (i firme) poseduju nesavršene informacije. I treće, i kritično, da se očekivanja pojedinaca (i firmi) formiraju u skladu sa teorijom racionalnih očekivanja. Teorija racionalnih očekivanja kaže da pojedinci racionalno previđaju budućnost, odnosno da daju najbolju moguću prognozu a na osnovu svih raspoloživih informacija.

Jedna od propozicija NKE je da će ekonomija dostići prirodnu stopu nezaposlenosti i da će pokušaji države da promeni to ravnotežno stanje biti parirani kontraakcijom ekonomskih agenata. U NKE svetu nezaposlenost je uvek dobrovoljna, jer nezaposleni uvek mogu da se zaposle, ali za nižu zaradu.

NKE priznaje postojanje privrednih ciklusa, ali njena teorija realnih privrednih ciklusa, koju su razvili nobelovci Fin Kidland i Edvard Preskot, uzrok ekonomskih fluktuacija nalazi u spoljnim šokovima koje ekonomija doživljava, a ne u unutrašnjim neravnotežama same ekonomije.