Noto (sicilijanski: Nuotu; latinski: Neetum i Netum) je grad u Italiji, na otoku i administrativnoj regiji Sicilija, središte istoimene općine u Provinciji Sirakuza.

Noto
Comune di Noto
Panorama grada
Panorama grada
Panorama grada
Koordinate: 36°53′N 15°05′E / 36.883°N 15.083°E / 36.883; 15.083
Država  Italija
regija Sicilija
provincija Sirakuza
Vlast
 - gradonačelnik Corrado Bonfanti
Površina
 - Ukupna 62 km²
Visina 152
Stanovništvo (2012.)
 - Grad 24 131
 - Gustoća 43,79
Vremenska zona UTC+1 (UTC+2)
Poštanski broj 96017
Pozivni broj 0931
Službena stranica www.comune.noto
Karta
Noto na mapi Italije
Noto
Noto
Noto na karti Italije

Noto je zajedno sa još 7 gradova iz doline Val di Noto uvršten 2002. na UNESCO- vu Listu mjesta svjetske baštine u Evropi, kao izvrstan primjer dobro očuvanog kasnobarkonog grada iz 18. vijeka.[1]

Geografske karakteristike uredi

Noto leži u planinskom masivu Monti Iblei,po njemu je nazvana historijska regija Val di Noto.

Historija uredi

 
Barokna gradska vijećnica u Notu

Stariji grad, Noto Antica, koji se nalazi 8 km sjeverno na planini Alveria, su osnovali Sikuli (skupina Italika) i pripadao je Magni Graeciji. Prema grčkim mitovima ovdje je pristao Dedal u bijegu, ali i Heraklo nakon obavljenog sedmog zadatka. Tokom Prvog punskog rata taj grad je 263. pne. pripao Rimljanima. Saraceni ga zauzimaju 866. osvajaju je Arapi i pretvaraju u prijestolnicu jedne od svoje tri administrativne oblasti(valijat) Emirata Sicilije.

Nakon pobune Sicilijanaca protiv Anžuvinaca, Pedro III od Aragona se u Cataniji okrunio za kralja Sicilije 1282. godine. Sicilija je postala dio Kraljevine Kruna Aragona početkom 15. vijeka. Za vrijeme 16. vijek i 17. vijeka u gradu su djelovale brojne važne osobe kao što je Giovanni Aurispa i arhitekt Matteo Carnelivari, zbog tog mu je kralj Ferdardo III od Aragona dodijelio titulu civitas ingeniosa ("genijalni grad"). Slijedeći vijek grad se gradi i širi izvan gradskih granica, ali je 1693. doživio katastrofalni potres koji je gotovo uništio cijeli grad.

Poslije ovih katastrofa grad je obnovio u baroknom planu arhitekt Giovanni Battista Landolina. Djela mnogih baroknih arhitekata od lokalnog tufa, koji je pod sunčevim svjetlom boje meda, su mu osigurala naslov "Kamenog vrta".

Ekonomski se Noto ipak nije nikada potpuno oporavio, pa je 1817. godine izgubio položaj administrativnog centra provincije, ali je 1844. postao biskupsko središte. U maju 1860. Giuseppe Garibaldi je Siciliju pripojio Kraljevini Italiji pripojenjem pokrajine Noto.

Znamenitosti uredi

Kasnobarokni gradovi visoravni Val di Noto
  Svjetska baštinaUNESCO
 
  Italija
Registriran:2002. (26. zasjedanje)
Vrsta:Kulturno dobro
Mjerilo:i, ii, iv, v
Ugroženost:no
Referenca:UNESCO
  • Duždevu palaču (Ducezio Palace), današnju gradsku vijećnicu, izgradio je Vincenzo Sinatra, a oslikao u neoklasicističkom stilu Antonio Mazza.
  • U gradu su izgrađene još dvije znamenite palače, Palača Astuto i Palača Villadorata iz 1733. godine.
  • Katedrala sv. Nikole (San Nicolò di Mira) je dovršena 1776. godine, a 1996. godine su se neki njeni dijelovi iznenada srušili i još uvijek nisu obnovljeni.
  • Samostan Santa Chiara iz 1735. godine dizajnirao je Rosario Gagliardi u ovalnom tlocrtu čiju unutrašnjost dijeli dvanaest stupova. U njoj se nalazi "Gospa s Djetetom" iz 16. vijeka (Antonello Gagini).
  • Od četrdesetak crkava u Notu najznamenitije su: Crkva sv. Karla Borromea, Crkva sv. Dominika (San Domenico, arhitekt Rosario Gagliardi), San Francesco all'Immacolata, Santissimo Crocifisso, i dr.
Pogled s kampanila katedrale na grad

Izvori uredi

  1. Late Baroque Towns of the Val di Noto (South-Eastern Sicily) (engleski). UNESCO. Pristupljeno 08. 06. 2013. 

Vanjske veze uredi