Mediji u Kini

Mediji Narodne Republike Kine (alternativno Mediji Kine, kineski mediji) sastoje se uglavnom od televizije, novina, radija i časopisa. Od 2000.godine, Internet je takođe postao važan komunikacijski medij.

Od osnivanja Narodne Republike Kine 1949. godine, i sve do 1980-ih, gotovo svi mediji u kontinentalnoj Kini su vođeni od strane države. Nezavisni mediji tek su se počeli pojavljivati na samom početku ekonomske reforme, iako državni mediji poput Xinhua , CCTV, i People's Daily su i dalje nastavili držati značajan udio na tržištu. Nezavisni mediji koji djeluju unutar Kine (bez Hong Konga i Makaa, koji imaju zasebna medijska regulatorna tijela) više ne moraju da se strogo pridržavaju novinarskih smjernica postavljenih od strane vlade.[1]. Međutim,Hong Kong, je svjedok sve većih pritužbi na autocenzure.[2]. Međutim, regulatorne agencije, poput Opšte uprave za štampu i objavljivanje (GAPP) i Državne uprave za radio, film i televiziju (SARFT), i dalje postavljaju stroge propise o temama za koje se smatra da su tabu od strane vlade, uključujući, ali ne ograničavajući se na legitimnost komunističke partije, vladinu politiku u Tibetu i Xinjiangu, pornografije, i zabranjene vjerske teme, kao što su Dalaj Lama i Falun Gong.

Unatoč povećanom monitoringu vlade, ipak, kontinentalni kineski mediji postali su značajni na komercijalnom tržištu, s rastućom konkurencijom, raznolikim sadržajem, i sve većim istraživačkim novinarstvom.[3] Arhivirano 2017-05-10 na Wayback Machine-u.Kontrola nad medijima je bila malo opuštenija tokom vladavine Deng Xiaopinga 1980-ih,pa sve do protesta na trgu Tiananmen koji su doveli ponovo do veće kontrole.Oslabila je kontrola ponovo za vrijeme vladavine Jiang Zemina u kasnim devedesetima, međutim sve veći uticaj interneta i njegov potencijal za poticanje različitih mišljenja doveo je do težih propisa opet pod vlašću Hu Jintaoa.[4] Reporteri bez granica konstantno rangiraju Kinu kao zemlju sa vrlo lošom slobodom medija u svojim godišnjim izdanjima Press Freedom Indeksa.[5] Arhivirano 2010-12-05 na Wayback Machine-u Za izdanje 2010., Kina je zauzela 168 mjesto od 178 zemalja.

Istorija uredi

Vlada Narodne Republike Kine je uveliko uključena u medije,najveće medijske organizacije (CCTV, People's Daily, Xinhua) su podsredništva jedine vladajuće političke stranke: "Prva društvena odgovornost i profesionalna etika medijskog djelatnika treba biti jasno razumijevanje svoje uloge i uloge dobrog glasnogovornika. Novinari koji misle o sebi kao profesionalcima, umjesto kao propagandnom radniku, čine temeljnu pogrešku o svom identitetu," Hu Zhanfan, predsjednik CCTV.[6] Medijske tabu teme obuhvataju rasprave o legitimnosti Komunističke partije Kine, upravljanju Tibetom, i Falun Gongom.

U okviru tih ograničenja postoje raznolikosti medija i prilično otvorene rasprave o socijalnim pitanjima i političkim opcijama unutar parametara koje je odredila stranka. Raznovrsnost u kontinentalnim kineskim medijima je djelomična zbog toga jer većina državnih medija više ne prima velike subvencije od vlade, a očekuje se da pokriju svoje troškove kroz komercijalne svrhe.Oni više ne mogu da služe samo kao glasnogovornici vlade, a i takođe treba da privuku oglašivače preko programa koje ljudi smatraju privlačnim. Dok Vlada izdaje direktive definisanjem šta se može objaviti, to ne sprječava, već zapravo potiče poslovnice da se takmiče za gledatelje i oglašavanje.

Era Vladine kontrole nad kontinentalnim kineskim medijima, ipak, još nije došla do kraja. Na primjer, Vlada koristi financijske poticaje za manipulaciju novinarima. Nedavno je, međutim, uticaj vlade na nacionlne medije počeo posustajati. Unatoč vladinim ograničenja, mnogo informacije se prikuplja bilo na lokalnoj razini ili iz stranih izvora i prenosi putem osobnih razgovora i SMS poruka.Povlačenjem medijskih subvencija od strane vlade je izazvao mnoge novine (uključujući i neke u vlasništvu Komunističke partije) u tabloidima da se hrabro suprostave vladi više kao nužnost, da privuku čitatelje i izbjegnu stečaj ,što je izazvalo veći strah nego onaj od vladinih represija.^{[nedostaje referenca]}

Osim toga, tradicionalni način kontrole nad medijima se pokazao kao iznimno neučinkovit protiv novijih oblika komunikacije, ponajprije kod tekstualnih poruka.^{[nedostaje referenca]}

Iako Vlada može i koristi zakone ,koji se tiču tajnih podataka i ,prilikom cenzure medija o političkim i društevenim pitanjima, ovi zakoni nisu spriječili novinare da izvještavaju o kineskim društvenim pitanjima. Kineske novine su osobito pogođene gubitkom vladinih subvencija, te su posebno aktivni na području pribavljanja čitateljstva,iako se pri tome mora dobro aktivirati u teški istrazivački posao koji je pod stalnim nadzorima Vlade.^{[nedostaje referenca]} Kao rezultat ,čak i novine koji su nominalno u vlasništvu Komunističke partije su ponekad vrlo hrabre na izvještavanju o društvenim pitanjima. Međutim i komercijalni pritisci i vladina ograničenja su sklona da uzrokuje da se novine fokusiraju na grozan skandal koji često uključuje lokalnog dužnosnika koji imaja relativno malu političku pokrivenost, a takođe kineske novine imaju tendenciju da izostave dubinu pri analizi političkih zbivanja,što je poprilično bitno.^{[nedostaje referenca]}

Među društvenim pitanjima prvi put objavljenim u novinama u Kini možemo ubrojati epidemiju AIDS-a u provinciji Henan, i nesigurnog stanja rudnika u Kini. Osim toga vijest o SARS-u je prvi put pokrila CCTV, što je kasnije proslijeđeno zapadnim medijima.

Televizija uredi

Godine 1978., NR Kina je imala manje od jednog televizijskog prijemnika po 100 ljudi, a manje od deset milijuna Kineza je imao pristup televizoru.^{[nedostaje referenca]} Prema izvještaju Svjetske banke u 2003.godini, postoji oko 35 televizora za svakih 100 ljudi. Oko milijardu Kinezi imaju pristup televiziji.^{[nedostaje referenca]} Slično tome, u 1965.godine je bilo 12 televizijskih stanica i 93 radio postaje u Kini, a danas ima oko 700 konvencionalnih televizijske stanice-plus oko 3.000 kablovskih TV kanala-i 1.000 radio postaja.^{[nedostaje referenca]}

Televizijski program kontrolira Kineska centralna televizija (CCTV), koja, sa svojih 22 programska kanala, je jedina nacionalna mreža u zemlji. CCTV, koja zapošljava oko 10.000 ljudi^{[nedostaje referenca]} i ima godišnji prihod od ¥ 1.12 biliona juana (2012 = 177 miliona američkih dolara), spada pod dvojni nadzorom Odjela za Propagandu [7], odgovoran u konačnici za medijske sadržaje, i kineske Državne uprave za radio, film i televiziju (SARFT), koja nadgleda poslovanje.Zamjenik ministra u drugom ministarstvu služi kao predsjednik CCTV.Glavni direktori mreže i ostali službenici su imenovani od strane države. A isto su i najviši dužnosnici na lokalnim televizijskim konvencionalnim postajama u kontinentaloj Kini -gotovo svi su ograničeni samo za emitiranje unutar vlastite pokrajine i provincije-koji primaju CCTV prenose.

CCTV proizvodi vlastitu produkciju vijest tri puta dnevno i najmoćniji je i najplodniji producent televizijskog programa te zemlje. Ona takođe ima monopol na kupnju programa iz inozemstva. Sve lokalne stanice moraju emitovati njihovu glavnu informativnu emisiju koja počinje u 19:00 časova, interna CCTV istraživanja pokazuju da gotovo 500 milijuna ljudi širom zemlje redovito gledaju ovaj program.^{[nedostaje referenca]}

Čak i ako je CCTV najmoćnija mreža u kontinentalnoj Kini, to je samo oko 30% udjela publike^{[nedostaje referenca]} svih krajeva nacionalnog teritorija.Činjenica pokazuje kako su kineski gledatelji pristrasni u korist lokalnih TV programa, koji će više vjerojatno predstavljati razlike u publici koja je najveća na svijetu, više od nacionalnih ili čak i međunarodnih programa, koji teško mogu predstaviti potrebe takve široke javnosti. ^{[nedostaje referenca]}

Od 1. septembra 2006, kineska vlada je zabranila animaciju strane proizvodnje u vremenu od 05:00 do 20:00 na državnoj televiziji kako bi se zaštitili Kineske studije za animaciju koje su pogođene sa popularnosti takvih crtanih filmova.[8]

Štampani mediji uredi

Broj novina u Narodnoj republici Kini porastao je sa 43, gotovo sve novine Komunističke partije, 1968. na 382 u 1980, a više od 2.200 je danas. po jednoj zvaničnoj proceni, sada ima više od 7.000 časopisa u zemqi. broj primeraka dnevnih i nedeljnih listova i časopisa u opticaju porastao je četiri puta između sredine 1960-ih i od sredine do kraja 1980-ih, dostigavši 310 miliona od 1987.

Ove cifre, štaviše, ne prikazuju stvarnu cirkulaciju, jer mnogi izdavači koriste svoje distributivne mreže, umesto zvaničnih kanala desiminacije i takođe namerno potcenjuju cifre da zaobiđu oporezivanje. Pored toga, oko 25.000 štamparija i stotine pojedinačnih knjižara proizvode i prodaju nezvanični materijal - uglavnom laku literaturu i pornografiju, ali i političke i intelektualne dnevnike.

Kina ima mnoge novine, ali ispred svih su sve državne: The People's Daily, Beijing Daily, Guangming Daily i Liberation Daily.

Dve najveće novinske agencije u Kini su Xinhua News Agency и China News Service. Xinhua je ovlaštena da cenzuriše i uređuje vesti straniz agencija 2007. godine. pojedini su videli moć Xinhua-e koja je učinila slobodu štampe slabom, a to je omogućilo i da u potpunosti kontroliše tržište vesti.

Mnoge informacije prikupljene od strane kineskih mejnstrim medija objavqen je u neicans-ima (Unutrašnji izvještaji ograničene cirkulacije pripremljeni od strane vladinih visokih službenika), a ne u javnim glasilima.

Povezano uredi

Reference uredi

Vanjske veze uredi

Pregled

Kina, brzi pogled iz People's Daily
Xinhua News in English
China Media Project Arhivirano 2013-01-09 na Wayback Machine-u a website that generates research on China's media development
CCTV-News Arhivirano 2013-10-09 na Wayback Machine-u