Masakr u Solunu

Masakr u Solunu je naziv za masovno ubistvo nekoliko hiljada stanovnika kasnoantičkog Soluna koje su 390. izvele rimske trupe po naređenju tadašnjeg cara Teodozija I.

Sveti Ambrozije zabranjuje Teodoziju pristup u crkvu, naslikao: Anthony van Dyck

Niz događaja koji će dovesti do masakra je započeo u aprilu godine 390. kada je Buterih, rimski magister militum za Ilirik (u čijoj je nadležnosti bio i Solun), dao uhapsiti jednog od solunskih profesionalnih vozača dvokolica, navodeći kao razlog prekršaje seksualne prirode. Vozač je uživao veliku popularnost među svojim sugrađanima, koji su demonstrirali tražeći njegovo puštanje, a kada je Buterih to odbio, došlo je do nereda u kojima je Buterih ubijen. Čuvši za taj događaj, Teodozije se razbjesnio i na grad poslao vojsku u kaznenu ekspediciju, naredivši vojnicima da ubiju sve žitelje bez milosti. Nešto kasnije se Teodozije smirio i predomislio, ali prije dolaska glasnika s novim instrukcijama je, prema Teodoretu, bilo već ubijeno 7000 ljudi.

Čuvši za masakr, milanski biskup Ambrozije je Teodoziju poslao pismo u kome ga žestoko kritizira zbog njegovog postupka koji je doveo do krvoprolića na hiljadama nedužnih ljudi. Ambrozije je dodatno iskazao svoje negodovanje kada je u Mediolanumu caru zapriječio pristup u crkvu. Teodozije je zbog toga bio duboko potišten i tek nakon što je iskazao iskreno kajanje mu je Ambrozije oprostio.