Martolozi
Martolozi (turska riječ od grčkog: Αρματολός / armatolos = naoružan [1][2]) ili Martolosi, Armatoli su bili paravojska u Osmanskom Carstvu sastavljena u prvo vrijeme od lokalnog kršćanskog stanovništva, koja je egzistirala od 15. do 18. vijeka. [3]
Martolozi
Αρματολός | |
|---|---|
 | |
| Država | .svg){kind=small} Osmansko Carstvo |
| Karta | |
 Karta Osmanskog Carstva između 1481. - 1683. | |
Martolozi su u zamjenu za službu, imali nešto povoljniji status od ostalog stanovništva. Njihove jedinice su se u prvo vrijeme koristile za osiguranje granica novoosvojenih teritorija, ali i za upade na neprijateljski teritorij i vršenje terorističkih akcija (plačke, paleža, odvođenje zarobljenih u roblje) da bi se tako podrila moć protivničke strane. [4]
Od sredine 16. vijeka sve se više koriste kao policija po unutrašnjosti Osmanskog Carstva na održavanju unutrašnjeg reda i mira. Kad je Osmansko Carstvo ušlo u krizu, tokom 17.. i 18. vijeka - martolozi su bili već toliko nepouzdani da ih je sultan Ahmed III fermanom iz 1721. ukinuo. Ipak su neke njihove jedinice nastavile egzistirati sve do 19. vijeka u pojedinim dijelovima Balkana. [3]
Historija uredi
Martoloze su Osmanlije preuzeli od Bizanta u vrijeme dok su mu osvajali teritorije, tokom 14.. i 15. vijeka. Turska riječ martolos najverovatnije vuče porijeklo od grčke armatolos (Αρματολός) koju su oni usvojili od Venecijanaca za vrijeme Latinskog Carstva. Ona vuče porijeklo od latinske arma = oružje, pa je označavala naoružana čovjeka. Armatoli su bili nešto poput lokalne policije, sa korijenima iz bizantijskih vremena, i prijelaza na feudalizam. Članovi tih jedinica su kao naknadu za svoj posao, dobijali manji zemljišni posjed. Kad su Osmanlije osvojile Grčku u 15. vijeku, oni su nastavili suradnju sa njima, dopustivši im da nastave svoj policijski posao. [1]
Osmanski izvori s kraja 15. vijeka spominju da su turska plemena za vrijeme dok su osvajala Malu Aziju u 13. i 14. vijeku često borila sa bizantijskim armatolima. Armatole su usvojili i Srbi tokom 14. vijeka, osmanski kroničar Dursun-beg, savremenik osvajanja Srpske despotovine i Bosne, zabilježio je da su osmanski komandanti u svojim ofanzivama koristili lokalne martoloze kao vodiče. [3]
Osmansko Carstvo se početkom 15. vijeka znatno teritorijalno prošilo, i postalo pravi konglomerat različitih naroda, pa se pojavila potreba da se i lokalno kršćansko stanovništvo u novoosvojenim evropskim dijelovima carstva iskoristi kao faktor stabilnosti. Zbog tog su Osmanlije zatečene vojničke i paravojne formacije, uključile u svoje redove. Isprva da bi ojačale vlastite snage, a kasnije tokom 16.. i 17. vijeka da ojačaju sistem unutrašnje sigurnosti. Tokom vladavine Murata II (1421. - 1451.) martolozi su kao institut uklopljeni u državni sistem, negde između 1421. i 1438. [3]
Martolozi nisu bili jedine paravojne formacije u koje su uključivani i kršćani, pored njih postojali su još vojnuci i derbendžije. Prvi su najčešće bili konjušari, a derbendžije su osiguravali puteve na opasnim mjestima po planinskim tjesnacima i klisurama. Ono što je interesantno sve tri formacije, se gotovo i ne spominju u usmenoj narodnoj predaji, kao tradicija nedostojna sjećanja. [5]
Martolozi kao policija uredi
Od druge polovine 16. vijeka raste značaj martoloza kao dijela sistema unutrašnje sigurnosti. Ali ono što je interesantno oni nisu bili svuda jednako raspoređeni, u krajevima sa brojnim muslimanskim stanovništvom gotovo da ih nije ni bilo. [3]Marolozi se nisu proširili po Peloponezu, ali se tamo razvio vrlo sličan institut lokalnih policija zvan, kapoji (κάποι) i meintanidesi (μεϊντάνηδες). Osmanlije su uglavnom dopuštali aktivnost tih policija, tamo gdje nisu imali interesa ni snaga da održavaju sami red.
Osnivanje nove martološke jedinice u nekom sandžaku ili kadiluku, nije išlo jednostavno, lokalne vlasti trebale su uputiti molbu beglerbegu ili samom sultanu. Ukoliko su dobili odobrenje birali bi pogodne ličnosti, pored sinova i braće postojećeg martoloza u obzir su dolazili i derbendžije. [3]Uz preporuku lokalnih vlasti kandidat bi slao molbu, a ako je sve bilo u redu dobio bi beret, tek tad bi ga lokalne vlasti upisivale u defter kao martoloza. Kako je slabila centralna vlast, tako se raspadala procedura, tako da su u 17. i 18. vijeku, same lokalne vlasti osnivale i postavljale martoloze. [3]
Ukidanje martoloza uredi
Kad su u 18. vijeku prestali veliki osvajački pohodi Osmanlija, a s druge strane narasli rashodi Porte, sve brojnije administracije i janjičara, porasla je porezna presija na kršćansku raju, a dotadašnje privilegije martoloza su jedna po jedna ukidane. Tad su se počeli martolozi odmetati od vlasti i discipline, i raditi na svoju ruku - pljačkajući trgovce i putnike po putevima i ubirući namete za sebe. Ukoliko bi ih se pokušalo raspustiti - digli bi oružanu bunu koju su vlasti morale silom gušiti. Pored toga i sve oštrija podjela na vladajuće muslimane i podčinjene kršćane vodila je zaoštravanju odnosa osmanskih vlasti i martoloza koji su sve češće bježali na austrijsku i venecijansku stranu, ili se odmetali u hajduke. Pa su Muslimani na njih počeli gledati kao na nepouzdane, pa su ih od početka 17. vijeka počeli izbacivati kršćane iz martoloza a umjesto njih postavljati lokalne muslimane. [3]Kad su se brojne martološke jedinice pridružile Karpoševom ustanku 1689. po sjeveoistočnoj Makedoniji to je bio poticaj za ferman iz 1692. kojim je zabranjeno primanje kršćana u martoloze. Porta je pokušala nadomjestiti nedostatak ljudstva na terenu primanjem u martoloze cijelih albanskih klanova, ali se i to rješenje pokazalo nepouzdanim, pa je već 1704. zabranjeno dalnje primanje Albanaca u martoloze. [3]Nakon što nisu uspjeli osigurati red i mir u Rumeliji sultan Ahmed III ih je u jesen 1721. fermanom ukinuo. [3]
Iako su nakon tog bili službeno ukinuti martolozi se sve do 19. vijeka i nadalje spominju po Grčkoj, Bosni i Makedoniji. [3] Zna se da su mnoge njihove jedinice, kao i mnogi grčki hajuduci (klefti), sudjelovale u Grčkom ratu za nezavisnost od 1821. do 1832. i na taj način su brojni martolozi postajali nacionalni heroji.
Organizaciona struktura uredi
Martolozi su imali sličnu strukturu kao i ostala osmanska vojska, najmanja jedinica bila je buljuk ili oda, sastava 10 do 15 martoloza, kojima je komandirao buljukbaša ili odabaša. Veća jedinica od stotinjak martoloza zvala se yüz (četa) kojom je komandirao juzbaša ili sermija. Ipak najčešća jedinica martoloza bila je džemat (odred) za koji nije postajao točan broj, u njemu je moglo biti desetak ali čak i do nekoliko stotina martoloza. Tako je džemat utvrde Soko Grad imao 1516. svega deset martoloza, dok je u isto vrijeme džemat Smedereva imao čak 400 martoloza. Od 16. vijeka komandant džemata martoloza nosio je titulu age, a od 18. vijeka aga džemata martoloza imao je i štab od 3 do 4 člana. Vrhovni komandant svih martoloza u jednom sandžaku bio je lokalni sandžak-beg. [3]
Ukoliko su služili u riječnoj ili pomorskoj floti, tad im je zapovjedao nadležni kapudan paša. [3]
Poznati martolozi uredi
Izvori uredi
- ↑ 1,0 1,1 „Armatole” (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 12. 05. 2013.
- ↑ „Značenje riječi martolozi u hrvatskom leksikonu” (hrvatski). Hrvatski leksikon. Pristupljeno 15. 05. 2013.
- ↑ 3,00 3,01 3,02 3,03 3,04 3,05 3,06 3,07 3,08 3,09 3,10 3,11 3,12 „Мартолози” (srpski). Istorijska biblioteka. Pristupljeno 15. 05. 2013.
- ↑ Čebotarev, Andrej. „Martolozi kao trgovci robljem od 15. do 18. stoljeća” (hrvatski). Hrvatska znanstvena bibliografija. Pristupljeno 15. 05. 2013.
- ↑ Boško Suvajdžić. „Hajduci i uskoci u narodnoj poeziji” (srpski). Projekat Rastko. Pristupljeno 12. 05. 2013.