Mario Mikolić

Mario Mikolić (Karojba, 24. ožujka 1937. – Pula, 28. kolovoza 2016.), jugoslavenski i hrvatski diplomat i povjesničar.

Biografija

Rodio se 24. ožujka 1937. u Karojbi, od oca Antuna i majke Josipe. Četverogodišnje osnovno obrazovanje završio je u Karojbi, a potom je u Biskupskom sjemeništu u Pazinu završio osmogodišnju klasičnu gimnaziju položivši veliku maturu. Odustavši od svećeničkog poziva, odlučio je obrazovanje nastaviti na sveučilišnom studiju zbog čega je na Gimnaziji »Otokar Keršovani« u Pazinu polagao šesti, sedmi i osmi razred i veliku maturu, što je uspješno dovršio u jesen 1956. Na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu diplomirao je u veljači 1974. kao izvanredni student, a 1996. na istom fakultetu obranio je disertaciju Istra u politici susjednih zemalja i velikih sila nakon kapitulacije Italije, stekavši stupanj doktora povijesnih znanosti.

Prvo zaposlenje, premda bez zasnivanja stalnog radnog odnosa, dobio je 1961. na Birotehničkoj školi u Zagrebu, a potom je 1963./1964. u Osnovnoj školi u Karojbi zasnovao stalni radni odnos kao nastavnik. Okončavši 1965. vojnu obvezu, postao je kustos u Muzeju narodne revolucije Istre u Puli, a zatim je kao samostalni politički radnik prešao u Općinski komitet Saveza komunista Hrvatske, gdje je istovremeno obnašao mnoge društvene funkcije (vijećnik Skupštine općine Pula izabran u Mjesnoj zajednici »Mirna«, predsjednik Kulturno-prosvjetne zajednice općine Pula, predsjednik KUD-a »Matko Brajša Rašan« i član Predsjedništva Republičke samointeresne zajednice u oblasti kulture, predsjednik Povijesnog društva Istre i dr.).

S mjesta samostalnog političkog radnika u Puli upućen je u Savezni sekretarijat za vanjske poslove u Beogradu. Poslije šestomjesečnih priprema imenovan je prvim sekretarom ambasade SFR Jugoslavije u Mogadishuu u Somaliji, gdje je službovao od 1977. do 1981. Vrativši se u Jugoslaviju, živio je i radio u Beogradu. Od 1984. do 1988. bio je savjetnik jugoslavenske ambasade u Londonu, gdje je bio zadužen za pitanja tiska i kulture te za pitanja u odnosima Velike Britanije s istočnim socijalističkim zemljama. Po povratku u domovinu unaprijeđen je u zvanje opunomoćenog ministra (stupanj niži od ambasadora) i postavljen za šefa diplomatskog protokola Saveznog sekretarijata za vanjske poslove, dobivši priliku da se upozna i radno druži s nizom inozemnih predsjednika, premijera i ministara vanjskih poslova. Na toj funkciji nazočio je događanjima koji su neposredno prethodili disoluciji SFRJ (Deveti samit nesvrstanih zemalja 1989. u Beogradu na kojem je posljednji put sudjelovala Jugoslavija, Četrnaesti kongres SKJ, niz sastanaka vrhova jugoslavenskih republika s međunarodnim posrednicima održanih diljem Jugoslavije).

U veljači 1991. na poziv predsjednika RH Franje Tuđmana napustio je Beograd i prešao u Zagreb, gdje je u Uredu predsjednika RH postavljen za šefa Protokola predsjednika RH, zadržavši zvanje opunomoćenog ministra. Time je od posljednjeg šefa protokola SFRJ postao prvi šef protokola RH. Po nalogu predsjednika Tuđmana, utemeljio je Državni protokol RH i istodobno je imenovan njegovim prvim ravnateljem. Posebnim ukazom predsjednik Tuđman dodijelio mu je zvanje veleposlanika u Ministarstvu vanjskih poslova. Za to je vrijeme pratio predsjednika Tuđmana na brojnim državničkim putovanjima u zemlji i inozemstvu (Ženeva, New York, Washington, London, Bonn, Pariz, Santiago de Chile, Buenos Aires, Peking i dr.).

Osmislio je sve diplomatske dokumente za državne potrebe te državni ceremonijal – obrednik za razne prigode. Nakon što je 1994. utemeljena Diplomatska škola (od 1996. Diplomatska akademija), bio je na njoj redoviti predavač prepoznat i priznat kao vrsni praktičar i teoretičar u području diplomacije, protokola, vanjske politike i međunarodnih odnosa. Napisao je dva udžbenika o državnom protokolu, Diplomatski protokol: praksa u Republici Hrvatskoj i neke praktične upute (1995.) i Diplomatski i poslovni protokol (2002.), što su bile prve knjige te vrste javno objavljene na prostoru nekadašnje SFRJ.

God. 1996. imenovan je opunomoćenim veleposlanikom RH u Kopenhagenu, gdje tokom čitava mandata od 1996. do 2000. vršio diplomatsku službu za područje Danske i Islanda, a dvije godine i za područje Kraljevine Norveške. Po povratku iz Danske postavljen je za šefa diplomatskog protokola Ministarstva vanjskih poslova, a 2002. imenovan je opunomoćenim veleposlanikom u Kijevu, gdje ostaje do 2006. i umirovljenja. Za svoj diplomatski rad primio je niz odlikovanja.

Uz rad na diplomatskim poslovima, Mikolić se usporedno bavio i znanstveno-istraživačkim radom o novijoj povijesti Istre. Osim knjige Istra 1941.-1947.: godine velikih preokreta (2003.), temeljene na doktorskoj disertaciji, objavio je niz znanstvenih rasprava i stručnih članaka u raznim časopisima, zbornicima i novinama u Hrvatskoj. U pulskom dnevniku Glasu Istre objavio je veći broj tekstova, feljtona i analiza, posebice na temu vanjske politike, kao i novije povijesne problematike.

Umro je 28. kolovoza 2016. u Puli.

Odlikovanja

Hrvatska

• Red hrvatskog trolista
• Spomenica domovinskog rata
• Spomenica domovinske zahvalnosti

Ukrajina

• kavalir Ordena za zasluge III. stupnja (2006.)

Djela

• Diplomatski protokol : praksa u Republici Hrvatskoj i neke praktične upute (1995.)
• Istra u politici susjednih zemalja i velikih sila nakon kapitulacije Italije (1996.)
• Diplomatski i poslovni protokol (2002.)
• Istra 1941.-1947. : godine velikih preokreta (2003.)

Vidi još

• vanjska politika SFRJ
• vanjska politika Hrvatske