Londonski ugovor
Londonski ugovor bio je tajni sporazum između zemalja Antante (Velike Britanije, Francuske i Rusije) i Italije, potpisan 26. travnja 1915., kojim su zemlje Antante privoljele Italiju na izdaju saveza Središnjih sila, obećavajući im teritorije njihovih dojučerašnjih saveznika.
| Londonski ugovor | |||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Sporazum između Francuske, Rusije, Velike Britanije i Italije | |||||||||||
| Generalno | |||||||||||
| Tip sporazuma | međunarodni ugovor | ||||||||||
| Jezici | engleski, francuski | ||||||||||
| Potpisivanje | 26. travnja 1915. London, Ujedinjeno Kraljevstvo
| ||||||||||
| Stranke | |||||||||||
| |||||||||||
Talijanska pretpovijest i njeni probitci uredi
Italija je bila članicom Trojnog saveza, ali je 1914. proglasila neutralnost, ne uključivši se u Prvi svjetski rat. Italija je otprije željela teritorije Austro-Ugarske i njemačke kolonije u Africi te je pregovarala s izaslanicima Antante. Kraljevini Italiji je bio obećan Južni Tirol, dijelovi istočne jadranske obale, te neki njemački i turski posjedi izvan Europe.
U cilju pridobivanja Italije za ulazak u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske Monarhije, zemlje Antante su Italiji ponudili velike dijelove monarhije, npr. Trentino, Južnu Tirol, Trst, Goricu, Gradišku, dio Koruške i jugozapadnu Kranjsku, te velike teritorijalne ustupke na račun povijesnih hrvatskih pokrajina: Istra, otoci Cres i Lošinj, a u sjevernoj Dalmaciji područje od Lisarice i Tribnja na sjeveru do rta Ploča (između Šibenika i Splita) sa Šibenikom i Zadrom, te područja u zaleđu tih gradova. Italiji su obećani i svi dalmatinski otoci od Premude do Mljeta. Italija je dobila i južnu Albaniju te pravo da u međunarodnoj politici zastupa buduću albansku muslimansku državnu tvorevinu u srednjoj Albaniji s izlazom na more u Draču. Italiji je priznata i aneksija Libije, koja je pod talijanskom okupacijom bila od 1912. Pri podjeli Male Azije, Italija je trebala dobiti i dijelove Osmanskog Carstva u jugozapadnoj Turskoj.
Iste godine, Italija je objavila rat Austro-Ugarskoj, zabivši joj "nož u leđa" u najgorem trenutku, jer je Austro-Ugarskoj prijetio raspad na galicijskom bojištu. Nakon što je okončan Prvi svjetski rat, dio obećanja iz tog sporazuma je ispunjen - Italija je dobila Južni Tirol, poluotok Istru, Tršćansko primorje, dio sjevernojadranskih otoka, grad Zadar, otoke Lastovo i Palagružu.
Ugovor je držan u tajnosti, ali je u studenom 1917., nakon Oktobarske revolucije, objavljen u ruskom dnevniku Izvjestijima (rus. Известия). Dio obećanja je ostao neispunjen, podosta zahvaljujući i radu hrv. političara u Jugoslavenskom klubu, koji su i raskrinkali Londonski sporazum. Primjerice, zaslugom Ante Trumbića, spriječeno je da i otok Vis, koji je imao simbolično značenje (Viška bitka 1866.), dopadne u ruke Talijanima. Ante Trumbić je bio svojevremeno zastupnik za otok Vis.
Obećanja drugim saveznicima uredi
Ugovor je također obećavao Kraljevini Srbiji stvaranje Velike Srbije. Saveznici su Srbiji nudili Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju, Srijem, Bačku, južnu Dalmaciju i sjevernu Albaniju, ali bez Makedonije i dijela Banata. Za ulazak u rat i izdaju Središnjih sila saveznici su Italiji ponudili Istru i veći dio Dalmacije (što je kasnije rezultiralo 1920. Ugovorom u Rapallu, 1924. i 1941. Rimskim Ugovorom), Rumunjskoj Banat, a Bugarskoj Makedoniju. Srbija je odbacila ugovor budući da se nije bila spremna odreći Makedonije.
Tijekom pregovora i srbijanska vlada dobila je obećanje da nakon pobjede može računati na teritorijalne ustupke u BiH i Hrvatskoj, a posebice u Dalmaciji. Naime, Rusija, Francuska i Velika Britanija nastojale su na svoju stranu privući dotad neutralnu Bugarsku, a ne ugroziti tek sklopljeni savez s Italijom i zadovoljiti Srbiju, pa su Bugarskoj ponudili Makedoniju, a Srbija je za kompenzaciju trebala dobiti BiH i dio hrvatskih teritorija.
Prema informacijama, koje je Frano Supilo dobio za boravka u britanskom Foreign Officeu, Srbiji je ponuđena južna Dalmacija, BiH, Srijem, dio Bačke i Slavonija sve do Pakraca te vjerojatno i pomoć saveznika u pitanju ujedinjenja Srbije s Hrvatskom. Supilo je tako mogao procijeniti namjere Srbije i saveznika, jer je već u travnju 1915., kad je boravio u ruskom Ministarstvu vanjskih poslova u Petrogradu, saznao i za Londonski ugovor te o tome izvijestio Jugoslavenski odbor. Nakon otkrivanja sadržaja sporazuma, došlo je do žestokog otpora hrvatskog i slovenskog naroda, što je onemogućilo njegovo provođenje u cijelosti nakon završetka I. svjetskog rata.
Izvori uredi
