Loggia Valmarana

Loggia Valmarana je građevina u sjevernotalijanskm gradu Vicenzi.

Loggia Valmarana
Mjesto Vicenza (Piazzale De Gasperi - Giardini Salvi)
Država  Italija
Vrijeme gradnje nakon 1556.
Naručitelj Leonardo Valmarana
Tip građevine palača
Arhitektonski stil renesansa
Koordinate: 45°32′N 11°32′E / 45.533°N 11.533°E / 45.533; 11.533

Historija i karakteristike uredi

Leonardo Valmarana, vlasnik velikog terena izvan tadašnje Vicenze duž kanala Seriola, silno je želio pretvoriti taj teren u park. On je najvjerojatnije angažirao Palladija da mu projektira lođu s pogledom na park.[1] Donji dio lođe leži na lukovima i masivnim pilastrima uronjenim u vodu kanala, a iznad se niže pet toskansko-dorskih stupova koji nose trokutasti zabat, ispod kojeg su tri centralne prostorije.[2] Na stražnjoj strani također se nalaze tri prostorije, dozidane uz ostatke zidova iz vremena Scaligerija.[2]

Oduvjek je bilo sumnji da je ta lođa Palladijevo djelo, jer nema nikakvih dokumenenata koji bi to potvrdili, a ni stilska analiza to ne potvrđuje.[2] Ono što se sa sigurnošću zna je da su radovi u parku počeli 1556. godine, a 1563. dokumentirana je građevina iza lođe.[2] Na temelju tih dokumenenata nedavno je došlo do hipoteze da je lođu dao sagraditi Paolo Antonio, sin Leonarda Valmarane, odnosno da je njen pravi graditelj bio Vincenzo Scamozzi.[2] Prema tome, [[datum isklesan na trabeaciji (1592) s imenom Leonarda Valmarane vjerojatno se odnosi na godinu kad je park otvoren za javnost, a ne na godinu izgradnje lođe.[1]

Loggia Valmarana je 1994. uvrštena na UNESCO-vu Listu mjesta svjetske baštine u Evropi kao jedan od objekata lokaliteta Historijski centar Vicenze i Palladijeve vile.[3]

Izvori uredi

  1. 1,0 1,1 Loggia Valmarana, Vicenza (talijanski). Palladio museum. Pristupljeno 18. 4. 2019. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Loggia Valmarana, Vicenza (talijanski). Citta di di Vicenza. Arhivirano iz originala na datum 2019-04-19. Pristupljeno 18. 4. 2019. 
  3. City of Vicenza and the Palladian Villas of the Veneto (engleski). UNESCO. Pristupljeno 18. 4. 2019. 

Vanjske veze uredi