Krnjeuša je naseljeno mjesto u Bosni i Hercegovini u opštini Bosanski Petrovac koja pripada entitetu Federacija Bosne i Hercegovine. Na popisu stanovništva 1991. u njemu je živjelo 958 stanovnika.[1]

Krnjeuša


Krnjeuša iz vazduha

Osnovni podaci
Država  Bosna i Hercegovina
Entitet Federacija Bosne i Hercegovine
Opština/Općina Bosanski Petrovac
Stanovništvo
Stanovništvo ((1991)) 958
Geografija
Koordinate 44°41′24″N 16°13′37″E / 44.6900°N 16.2269°E / 44.6900; 16.2269
Krnjeuša na mapi Bosne i Hercegovine
Krnjeuša
Krnjeuša
Krnjeuša (Bosne i Hercegovine)


Koordinate: 44° 41′ 24" SGŠ, 16° 13′ 37" IGD

Geografija uredi

Krnjeuša se nalazi na visoravni koja se zove Petrovačko polje, u njenom sjeverozapadnom dijelu,između planinskog masiva Grmeča i okolnih planina (Osječenica, Klekovača, a koja se proteže pravcem Bihać-Ključ, sa nadmorskom visinom između 600 i 700 metara. Krnjeuša je od Bosanskog Petrovca udaljena nešto više 20 km, kao i od Bosanske Krupe, dok je od Bihaća udaljena nešto manje od 40 km. Kroz naselje Krnjeušu prolazi put M 14.2, koji uglavnom nije asfaltiran, a koji povezuje Bosanski Petrovac i Bosansku Krupu. Lokalnim putem u dužini od 8 km, kod naselja Vrtoče, Krnjeuša je povezana sa putem AVNOJ-a (Bihać-Jajce).

Istorija uredi

Područje Krnjeuše, zajedno sa okolnim selima, bilo je naseljeno u doba Ilira. Na lokaciji Zelinovac nalazi se prahistorijska gradina. Bilo je to utvrđeno naselje čiji je naseobinski prostor branjen kamenim zidom (cca 200x400m). Unutar se nalazila jedna mala tvrđava, takođe, opasana bedemom dimenzija 80x50m. Površinski nalazi su: ulomci keramike i kućnog posuđa. Potiče iz kasnog bronzanog ili ranog željeznog doba.

Na najnižem dijelu brda Liščijak, prema polju, smješteno je utvrđeno naselje, branjeno kamenim bedemom, mjestimično s malterom, visine 5-8m. Na uglovima primjetna proširenja (vjerovatno kule). Približne dimenzije utvrde su 60x30m. Pred kamenim bedemom pruža se kameno-zemljani bedem visok oko 1,3m. Tu su nađenne 2 željezne strelice I kremamička posuda. Pripadala je Ilirima, a kasnije su je Rimljani pretvorili u svoju tvrđavu. Iznad Male gradine izdiže se Velika gradina. Vjerovatno datira između željeznog i rimskog goba.[2]

Tragovi rimskog naselja iz 2-3 vijeka, nalaze se iznad sadašnjeg pravoslavnog groblja, sa ostacima rimske arhitekture i opeke. Odavde potiče više stela (nadgrobnih ploča) ili dijelova stela. To su ploče od vapnenca, čije se dimenzije kreću u okviru v(0,6-1,8), š(0,5-0,7), d(cca 0,2), u metrima.[3] Na njima je natpis na latinskom, sa imenom umrlog, godine života i mnoštvom geometrijske i druge ornametike (palma, riblja kost, polumjesec, srcoliki list, rozeta, vijenac i sl.).[4]

U samom groblju vidljivi su tragovi građevine s apsidom, kasnoantičke bazilike, dimenzija 14x8m.

Na istom mjestu su nađeni i stećci iz srednjeg vijeka.[5].

Prije 300 godina ovi su krajevi bili sasvim ili djelimično pusti. Tih godina su se odigrali veliki sukobi između Austrije i Mletačke sa jedne i Turske sa druge strane. Mir je uspostavljen u Sremskim Karlovcima 1699. godine, ali je područje Dalmacije i Like doživjelo velike promjene. Granica se pomakla bliže prema Bosni. Posljedica svega toga je i seoba stanovništva u želji da sebi obezbijede veću sigurnost. Najviše i najprije su se selili Bošnjaci pa su naravno došli i u Krnjeušu, o čemu svjedoče ostaci groblja. Pravoslavno stanovništvo je dolazilo pojedinačno, pa i odlazilo dalje jer su uslovi kod bega uvijek bili nepovoljni. No, nije rijedak slučaj bio da su spahije i dovodile seljake-kmetove na svoja imanja. Dolazak hrišćanskog stanovništva u povećem broju dogodio se nakon ulaska Austro-Ugarske 1878. Već oko 1896. u selu su bile izgrađene dvije crkve, pravoslavna i katolička. Učešće u izgradnji pravoslavne crkve dala je i Zemaljska vlada u Sarajevu. Krnjeuša je postala parohijsko središte i središte župe katoličke crkve (Zelinovac). Od ove je župe kasnije nastala dijeljenjem i drvarska župa sa središtem najprije u Petrovcu, zatim na Oštrelju i na kraju u Drvaru. Nema podataka kada su se Bošnjaci u potpunosti iselili. Može se samo predpostaviti da je to bilo poslije 1919 i sprovedene agrarne reforme kada su kmetovi postali vlasnici zemlje.

Drugi svjetski rat uredi

Tragični događaji zadesili su ovo selo 1941. godine, nakon njegovog ulaska u sastav Nezavisne države Hrvatske. Stradali su i Srbi i Hrvati kao pripadnici druge nacije, a u zavisnosti od situacije na terenu i trenutnog odnosa snaga, zbog naizmjenične vlasti Nijemaca, Italijana, ustaša, četnika i partizana.[6]

U julu 1941. godine, ustaše su počele masovno hapsiti i ubijati civile na krnjeuškoj teritoriji. Dvojica članova SKOJ-a su uhvaćeni, i sa ostalim rodoljubima iz Krnjeuše protjerani u Boričevac, u Liku, gdje su pogubljeni. U to vrijeme, u čaršiji, ostala je veća grupa uhapšenih ljudi. Riješeni da u istrebljivanju srpskog življa idu do kraja ustaše su ubili sve ove zatvorene ljude, njih šezdesetidvojicu. Još je jedna grupa od 11 ljudi uhapšena i kamionom povedena prema Petrovcu. Ustanici su napali kamion i petoricu oslobodili, šestorica su stradali. Tako je ukupno u Krnjeuši do ustanka stradalo 73 ljudi. Stanovništvo se odmetnulo u šumu i pristupili su opštem ustanku.[7] Napali su Krnjeušu 9. avgusta, osvojili je, pogubili nosioce vlasti i veliki dio hrvatskog stanovništva. Neki izvori su došli do preliminarne brojke od 240 bestijalno ubijenih civila hrvatske nacionalnosti.[8]

Po oslobođenju Krnjeuše, ustanici formiraju Krnjeušku četu, sastavljenu od boraca Krnjeuše, Lastvi, Vranovine i Risovca (krnjeuška opština). Četa u jesen prelazi iz petrovačkog u krupski kraj, a potom u novski, gdje je učestvovala u borbama Prvog krajiškog odreda sve do proljeća 1942. godine. Aprila 1942. godine četa se prebacila na područje Bosanskog Petrovca i vodi borbe sa Italijanima. U maju i junu učestvuje u oslobođenju Ključa i Saničke doline. Nakon toga ulazi u sastav Treće krajiške brigade. Četa je ostala upamćena po tome što su joj komandiri ginuli u prosjeku svakih 150 dana.

Početkom 1942 godine definitivno je došlo do podjele ustanika. Dolazak dr. Mladena Stojanovića u Krnjeušu mnogo je značio za opredjeljenje ovog kraja za narodnooslobodilačku borbu. Naročito se to odnosi na pojedine starije ljude.[9]

U toku cijelog rata, krnjeuška opština je imala ukupno 418 žrtava. Od toga je 223 borca i 195 djece, omladine, žena i starijih osoba kao žrtve fašističkog terora. Njihova imena bila su na spomeniku podignutom poslije rata. Preko 100 lica je umrlo od tifusa.[10] Iz Krnjeuše vode porijeklo Radivoj Rodić koji se rodio u Drvaru i Drago Mažar koji se tu i rodio i sa porodicom se preselio u Banja Luku. Obojica su proglašeni za Narodne heroje Jugoslavije. Jedno vrijeme, pedesetih godina 20. stoljeća Krnjeuša je bila središte opštine.

Stanovništvo uredi

Nacionalnost 1991.
Srbi 931
Bošnjaci 0
Hrvati 4
Jugosloveni 13
ostali 10
Ukupno 958

Privreda uredi

Krnjeuša, sa okolnim selima, u periodu posle 2000. godine, ima 500-1000 stanovnika, povratnika srpske nacionalnosti, koji se pretežno bave poljoprivredom. U mestu je bila razvijena prerada drveta, još od pre Drugog svjetskog rata. Nakon ratnih dešavanja u ratu 1992-1995. godine, industrijska postrojenja, pilana i fabrika nameštaja „Fana“ su devastirane.

Reference uredi

  1. Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.. Sarajevo: Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine. 
  2. STARINE IZ OKOLINE BOSANSKOG PETROVCA. -Vejsil Ćurčić, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, godina 1902
  3. NOVE RIMSKE EPIGRAFSKE TEČEVINE BiH -Karl Pač, Glasnik Zemaljskog muzeja 1900. godina
  4. „Salmedin Mesihović, ANTIQVI HOMINES BOSNAE”. Filozofski fakultet Sarajevo, 2011 -. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  5. Starine iz okoline Bosanskog Petrovca -Vejsil Ćurčić, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, godina 1902.
  6. „Branko J. Bokan, 1988 -PRVI KRAJIŠKI NOP ODRED”. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  7. „Nikica Novaković, Pripreme ustanka u Krnjeuši”. Opštinski odbor SUBNOR, 1974 -PETROVAC U NOB, knjiga 6. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  8. Krnjeuša u srcu i sjećanju - Ana Došen, Matica hrvatska, ogranak Rijeka, Rijeka, 1994., ISBN 953-6035-01-4
  9. „Pero Kolundžija, DR. MLADEN STOJANOVIĆ U KRNJEUŠI”. Opštinski odbor SUBNOR, 1974 -PETROVAC U NOB, knjiga 6. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  10. „Milanko Stupar, PALI SU MNOGI KRNJEUŠČANI”. Opštinski odbor SUBNOR, 1974 -PETROVAC U NOB, knjiga 6. Pristupljeno 9. 2. 2016. 

Literatura uredi

Vanjske veze uredi