Krfska deklaracija
Krfska deklaracija prvi je zajednički politički akt srpske vlade i Jugoslavenskog odbora, objavljen 20. jula 1917. godine na Krfu u kojem se prvi puta navodi utemeljenje jedne nove zajedničke države nakon Prvog svjetskog rata.
Rezultat je rada konferencije u Krfu i kompromisa izmedju srpske Vlade i Jugoslovenskog odbora. To je dokument propagandno-manifestacionog karaktera kojim su se definisala temeljna načela na kojima bi se konstituisala buduca država Srba, Hrvata i Slovenaca.
Povijest uredi
Nakon smrti cara Franje Josipa, u Austro-Ugarskoj je na prestolje 1916. godine došao novi car Karlo I.. U svibnju 1917. godine, Hrvati iz Dalmacije i Slovenci Svibanjskom deklaracijom predložili su da se Austro-Ugarska preuredi na trijalističkom principu, tj. da se uz Austriju i Ugarsku stvori treća jedinica koja bi obuhvatila sve južnoslavenske zemlje u Monarhiji (Sloveniju, Hrvatsku, BIH i Vojvodinu). Svibanjska je deklaracija, predviđala rješavanje hrvatskoga pitanja unutar Austro-Ugarske; no taj prijedlog nije bio prihvaćen. Nikolu Pašića uznemiravala je ideja ujedinjenja bez Srbije i Trijalizam koji su zahtijevali hrvatski političari tražeći rješenje unutar Dvojne Monarhije. U međuvremenu se iz rata povukao glavni diplomatski saveznik Srbije, Rusija u kojoj je započela februarska revolucija.
Članovi Jugoslavenskog odbora zastupali su narodno jedinstvo, pravo samoodredbe naroda, ravnopravnost u organizaciji buduće države i integralno ujedinjenje, a Nikol Pašić ideju velikosrpstva koju su mu garantirali tajni sporazumi sa silama Antante, te je u sjedište izbjegličke srbijanske vlade na otoku Krfu, pozvao predstavnike Jugoslavenskog odbora. Nakon mjesec dana pregovaranja Nikola Pašić, kao predstavnik srpske vlade i Ante Trumbić kao predstavnik Jugoslavenskog odbora, potpisali su Krfsku deklaraciju.
U deklaraciji su se »autorizirani predstavnici Srba, Hrvata i Slovenaca« složili da na bazi samoodređenja naroda i na demokratskim principima osnuju zajedničku jedinstvenu, slobodnu i nezavisnu državu, koja će biti ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija s dinastijom Karađorđevića na čelu, a prema toj unitarističkoj ideji, Srbi, Hrvati i Slovenci uzimani su kao jedan narod te se dalje priznavala ravnopravnost njihovih imena, znakova, pisama i vjera, pri čemu se na ostale narode i narodnosti nije ni mislilo.
Krfsku deklaraciju prihvatili su sa zadovoljstvom oporbeni srbijanski političari i predstavnici Jugoslavenskog odbora, koji su vjerovali da će nova država osigurati južnoslavenskim narodima punu slobodu i ravnopravnost, međutim deklaracija je svojom kompromisnošću omogućila Srbiji nadređivanje nesrpskim narodima i zapravo je predstavljala samo proširenu Srbiju.
Frano Supilo, tada već teško bolestan, pozdravio je Deklaraciju, misleći kako je njome srpska vlada postavila pred Saveznike pitanje jugoslavenskog sjedinjenja, koje je tako postalo međunarodnim, i što je njom bilo isključeno djelomično sjedinjenje koje bi moglo dovesti do komadanja hrvatskih zemalja, tj. do podjele Hrvatske.
Nikola Pašić kasnije je cinički izjavio kako je sve učinjeno radi inozemstva. Deklaracija u Hrvatskoj nije bila oduševljeno primljena, jer je njome negirana hrvatska državnost kojom je Hrvatska gubila sve elemente svoje suverenosti.
Pašić je ,nakon što je potpisao Deklaraciju, počeo raditi iza scene i pokušao diskreditirati Jugoslavenski odbor, no savezničke sile su smatrale da je Odbor zakonita vlada u egzilu. Kao posljedica toga, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca je stvorena 1. 12. 1918. Trumbić je imenovan za ministra vanjskih poslova, a Pašić se našao privremeno izvan političke moći.
Crna Gora i Krfska deklaracija uredi
Crnogorski Srbin Novica Radović u knjizi Crna Gora na savezničkoj golgoti (str. 101.) ovu deklaraciju smatra prvim atakom na suverenitiet Crne Gore, jer Crna Gora nije imala svog predstavnika u donošenju ove deklaracije, niti se nju išta pitalo o njenoj sudbini. Radović (str. 109.) piše: dvjema kraljevinama istog naroda... dvije srpske države..., čime dokazuje da je Crnu Goru smatrao još jednom državom srpskog naroda, ali se nije slagao sa takvim načinom ujedinjenja Srbije i Crne Gore. Ono se, po takvim stavovima kralja Nikole i njegovih pristalica, odvijalo po političkim željama Nikole Pašića i od njega potkupljenog Andrije Radovića, kojim je stvorena paralelna vlada kralju Nikoli. Radović navodi i podatak (str. 110.): Sad bi zvanična Srbija, odnosno Pašić da se reterira. Povratio bi se na sporazumno, putemm ugovora ujedinjenja, ne bi htio da se vrši nasilje na narod crnogorski i kralja Nikolu, pošto zna da je svak u Crnoj Gori za ujedinjenje od kraljevske palate do kolibe...
Povezano uredi
Literatura uredi
- Trpimir Macan, Povijest hrvatskoga naroda, Školska knjiga, Zagreb, 1992., ISBN 86-401-0058-6
- Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske, Naklada Pavičić, Zagreb 2007. , ISBN 978-953-6308-71-2
